Silvija
Čekam Silviju
u svom omiljenom lokalu, gdje me svi poznaju i toplo dočekuju. Već sam dvadeset
dana u svom gradu, polako se privikavam na neke druge šumove, koji su
zamijenili brodske, osluškivane punih deset mjeseci. Još se budim u rano jutro,
nešto prije četiri, dok je još mrkla noć, ali praskozorje je tu, blizu, ljeto
je počelo, ležim u mraku, osluškujem: tiho je, nema šuma stroja i postajem
svjestan da sam kući, u svom krevetu i
da mogu nastaviti sa spavanjem. Osjećaj mira. Opuštenosti.
Jednog jutra
nisam se okrenuo na drugu stranu i nastavio spavati: umjesto toga, brzo sam
ustao, baš kao što radim na brodu, žureći u strojarnicu, ali sam sad požurio u
kuhinju, pristavio kavu i dok se voda zagrijavala, navukao trenirku, tenisice:
pripremio se za trčanje. I baš na tom svom prvom trčanju nakon punih deset
mjeseci, naletio sam na nju, na Silviju. Šibala je ispred mene, tjerajući me da
gledam u njenu stražnjicu sapetu kratkim i plavim sportskim dresom, koji je
otkrivao njene pocrnjele od sunca duge noge, fino oblikovane, čvrste. Male su
joj grudi veselo poskakivale, pozdravljajući zoru: sunce samo što nije izašlo,
ljeto bilo na početku, dani postajali duži. Smeđa joj kosa u ritmu udara leđa,
jako uspravna, malim grudima sječe ljetno jutro, pozdravljajući ga prpošno,
ponosno, zelene joj oči blistaju. Radost pokreta.
Naravno da
sam je morao prestići! Zapeo sam iz sve snage, uspio nekako u tome, istrčao još
stotinu metara i morao stati: gadan me kašalj gotovo oborio s nogu. Previše
cigareta, premalo kretanja: na brodu ne možete trčati. Ali zato možete pušiti!
- Trebate li
pomoć? - pita me ona, zaustavljajući se pored mene, svježa, nije se uopće
zapuhala, zarumenjelih obraza, smijući se.
- Ostani tu -
nekako sam uspio odvaliti između dva napadaja kašlja. - Sam pogled na tebe me
liječi!
- Ah! -
uzvikne ona. - Ipak niste mrtvi!
Tako je
počelo. I traje već dva tjedna. Nerazdvojni smo, svaki njen slobodan trenutak
provodimo zajedno. Medicinska je sestra, radi kod zubara sa privatnom ordinacijom
i dobro joj je. Ne kuka i to cijenim: jedna je od rijetkih koja se ne žali na
težak život. Ravno sa posla dolazi kod mene, kao da mi je žena! Preko dana
uvreba priliku, otrči kući presvući se, a i dva je puta donijela svježu odjeću
sa sobom. Pomislio sam da joj je namjera useliti se, ali je već sutradan
odnijela svoje šarene krpice. Ne pita ništa, ne traži ništa: idealna žena za
mene! Ne vjerujem svojoj sreći, jednostavno ne mogu! Mora postojati nešto što
ne vidim: ovo je suviše dobro da bi bilo istinito. Ta mi misao kljuca u glavi i
jedino mi ona kvari apsolutno uživanje koje mi Silvija pruža! Jer noći sa
Silvijom se nikako drugačije ne mogu nazvati, osim punim uživanjem. Kad ona
odlazi na posao, ostavljajući me samog u krevetu, omamljenog, iscrpljenog,
mirnog i zadovoljnog, a ona blistajući, kao da je spavala osam sati, osjećam
radost iščekivanja, jer istog časa, kad se vrata zatvore za njom i njeni se
dugi i brzi koraci počnu udaljavati, počinjem brojiti sate do njenog povratka.
Tjera me neprekidno osjećati čežnju i, kad mislim da sam gotov, da više zbilja
ne mogu, da nisam ni za što spomena vrijedno sposoban, ona učini nešto: šapat,
dah, dodir... i budi čežnju i ujedno i snagu u meni, za koju sam samo minutu
ranije bio siguran kako je ni mrve nema u meni. Strastvena Silvija! Podatna
Silvija! Neumorna Silvija! Moja ljubavnica Silvija!
Dok je gledam
kako mi prilazi, nešto škljocne u mojoj nutrini i ničim izazvan, počnem je
uspoređivati sa Nadiom. Ljepša je od Nadie, malo viša, punija, ali nije debela.
Mlada privlačna žena sa kojom bi se svaki muškarac ponosio. Ali...Nadia
je...pa, ne znam kako drugačije reći, Nadia je naprosto Nadia. Unikat u mom
životu. Sad, kad sam je potpuno i konačno izgubio, počinjem neke stvari
shvaćati. Ili sam ih znao od prije, ali ih nisam želio prihvatiti? Sve je
moguće sa mojom ludom prirodom! Zanima me kako joj je? Kako se snašla u braku?
Jedne sam večeri posegnuo za telefonom, ali sam na vrijeme odustao. Čemu? Ne
možeš oživjeti mrtvo. A Silvija, Silvija je živa: radost života pršti, izbija
iz svih njenih pora. Poziva. Svoju radost i strast nesebično prenosi na mene. I
to me opija!
- Kako si? -
pita me Silvija kao da me danima nije vidjela: jutros je mirišući na mene
odjurila na posao.
- Što ćeš
popiti? - pitam je.
- Isto što i
ti! - Avanturistički duh: volim to kod nje. - Što to piješ?
- Rum. Neće
ti se dopasti! - opominjem je.
- Rum -
govori Silvija konobarici Jelki, simpatičnoj pjegavici od kojih osamnaest. -
Donesi i njemu još jedan!
Gledam je u
čudu. Još je dobro ne poznajem. Kad bolje razmislim, ne poznajem je uopće! Što
znam o njoj? Samo ono što mi je sama rekla, a to i nije baš previše. Veselo,
razdraganim pokretima, mekim, prirodnim, spušta svoju lijepu stražnjicu u
pletenu stolicu nasuprot mene i podiže, poput svih ostalih žena, velike naočale
na kosu, umjesto da ih skine. Gleda me sa osmjehom, tajanstvenim, i počinjem
nešto slutiti. Prebacuje beskonačno dugu i golu nogu preko druge beskonačne duge i gole noge i pri
tom me pažljivo gleda, prati svaki moj pogled. Radi iznenadnog probuđenog i
neshvatljivog prkosa, koji se podiže u meni ne skrivam pogled: namjerno i
direktno gledam ravno u njeno međunožje, koje za trenutak bjelinom zatreperi i
odmah zatim bi sakriveno; povukla je kratku suknju pažljivo ispod dugih butina
i sad čedno sjedi, mirno gleda, kao da maločas nije upriličila pravu pravcatu
predstavu, noge ukoso podvijene, stopalima ispod stolice. Mali show, samo za
moje oči.
- Što je? -
pitam je. - Što se događa?
- Moram ti
nešto priznati - mirno odgovara, bez nervoze. - Nećeš se obradovati, ali reći
ću ti istinu.
- Istina me
uvijek raduje.
- Možda ova
istina neće - kaže Silvija, naginje se prema meni i šapuće tiho: njene su
riječi samo za moje uši. - Udata sam i večeras mi muž dolazi. A to znači da ovu
noć neću provesti kod tebe.
Kao da ima
osjećaj dramatičnosti, Jelka u tom trenutku prilazi i spušta rum ispred mene.
Ispijam ga u dahu iznenađenja: iznenađenje je potpuno i treba mi nekoliko
trenutaka da se priberem.
Otkriva da je
udata već deset godina, udala se vrlo mlada, naravno za svoju prvu ljubav i
sada pomalo počinje shvaćati da je mnogo toga propustila. Muža je počela varati
prije otprilike tri godine: ne čini to baš često, ali...Što je to često, pitam
se, dok je slušam kako mi objašnjava svoj život, život na nekoliko kolosijeka,
kako ubrzo shvaćam. Naravno da se ševi i sa svojim zubarom! Smije se govoreći
kako to ide uz posao. Znači, ja sam treći koji nalazi zadovoljstvo između
njenih prekrasno čvrstih butina! Ili ima još neki, sakriven, potajan? Gledam je sa poštovanjem: žena sa dvostrukim
životom, a ostavlja dojam male i bespomoćne ovčice. Samo ponekad, dopušta
tigrici u njoj da se javi urlikom, obično je to samo tiho mijaukanje.
- Pa dobro -
kažem joj. - Bilo mi je lijepo sa tobom i drago mi što smo se sreli.
- Ne budi
blesav! - odbrusi mi ona. - Nije ovo zbogom! Zašto bi bilo? Pa nisi valjda neki
jebeni puritanac?
- To nisam
nikako! - smijem se: počinjem uživati u komediji: zašto ne? Jednom se živi!
- Dolaziti ću
kod tebe poslije posla - nastavlja Silvija, otpija malo, mršti se i brza dalje.
- Ostajati ću po dva sata, to nam je dovoljnno, mora biti dovoljno. Mužu ću reći
da imamo mnogo posla i da ću jedno vrijeme duže raditi. Neće ništa posumnjati,
nikad ne posumnja. Misli da je alfa i omega mog života! Umišljeni kreten!
Ostaviti ću ga: čekam samo pogodan trenutak. On je...
Više je ne
slušam: znam što slijedi! I previše sam puta čuo iste riječi izgovorene u
sličnim prilikama. Slušam topli žubor njenog glasa, živi planinski potok, i
uživam, opuštam se uz piće i smijem se životu, iznenađenjima, koja nam donosi.
Začinima života. Treba uživati u njima. Nikako im se ne odupirati!
- Ne ljutiš
se, ako večeras preskočimo? - pita me Silvija vragolasto. - Zbilja moram kući,
a sutra...
Klimnem joj
razumijevajući, dok ono njeno obećavajuće sutra lebdi između nas poput oblaka.
Ustaje, grabi torbicu, naginje se prema meni, ovlaš me ljubi u obraz i nestaje
dugim korakom: gledam za njom sve dok ne nestaje iza ugla.
Ustajem,
prilazim Jelki i plaćam rundu za sve prisutne: u slavu povratka! Odlazim
ispraćen veselim žamorom i pitajući se kuda? Gdje i na koji način provesti
večer, koja se pruža otvorena, topla, pozivajući, baš kao žena?
Copyright © 2005.
by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.