Dvostruki udarac
Onu večer kad
sam primio udarac u stomak, koji me gotovo presavio na dvoje, poput džepnog
nožića, udarac u obliku brzojava, koji mi je uručen dok sam upravo sipao zlatno-crno
ulje u nezasitan brodski stroj, ostalo mi urezano u sjećanje, neizbrisivo, za
uvijek i, od tog trenutka, svaki put kad vidim brodsko ulje, sjetim se
brzojava, njegovog sadržaja, svoje reakcije, svojih osjećaja, sjećam se svega
što bih želio zaboraviti.
Nadia mi javlja da se udaje, odlučila se na to nakon dugog
razmišljanja i predugog očekivanja mog javljanja, koje nikako da se dogodi.
Dozlogrdilo joj biti sama i javlja mi, jer smatra da je onih naših zajedničkih,
ako se tako može reći, pet godina na to obavezuju. Gledam u komad papira koji
je zaključio jedan lijepi dio mog života i primjećujem da podrhtava. Lažem sebe
da je to zbog brodskih strojeva, koje sam upravo podmazao i koji neumorno bez
prestanka rade već peti dan za redom: približavamo se Galvestonu,
Texasu, Divljem zapadu. U stvari, podrhtava moja
ruka: drhtim čitav, boga mu! Zašto ne priznati istinu?
Postajem
svjestan da osjećam za nju mnogo više nego što sam mislio, ili još bolje i
iskrenije, što sam se nadao da osjećam. Varao sam samog sebe, donekle, ne
sasvim varao, ali jesam. Lijepo mi je bilo sa njom, znala je što volim, naučila
mi ugoditi, natjerati me na jecaje užitka. Pod njenim sam se dugim prstima
izvijao u slatkom zanosu. Znam da će mi to nedostajati, ali znam i ovo drugo:
potisnuti ću njeno nedostajanje! Neću previše patiti! Pronaći ću neku drugu,
zamjenu, ima riba u moru...
- Što ti je?
- pita me drugi strojar sa kojim sam u "t;gvardiji",
kako zovemo stražu. - Je li ti netko umro?
- Zar tako
izgledam?
- Baš tako! -
kaže on posprdno: lukavac jedan, naslutio je u čemu je stvar i podbada me.
- Sutra u
luci častim - obavještavam ga. - Oplakivati ćemo moju staru ljubav.
Opravljam se.
Munjevito. Već sam toliko burbona sasuo u sebe, da
više ništa ne osjećam i ni za što me više nije briga. Svijet je lijep, prepun
pića i žena i na meni je da samo raširim ruke i zagrabim koliko želim, koliko
mogu, koliki mi je apetit! A apetit mi je nezasitan, počinjem to polako i bolno
shvaćati! Kad volim, volim duboko! Kad patim, patim patnički! Krvavo! Svaka me
žilica boli! Kad pijem, pijem luđački, samouništavajući.
U stvari, čitav je moj život samouništavajući,
odjednom mi ta istina bljesne na dnu čaše u kojoj ima još malo burbona. Velikom brzinom jurim prema smrti, prema zaboravu.
Kažu da je oblokavanje mala smrt. I u pravu su, da
znate! Osjećam se mrtvo i žalim samog sebe. Netko od posade stavlja slijedeće
tri čaše ispred mene: večeras naručujemo uvijek po tri čaše odjednom! Trudimo
se nadoknaditi propušteno. Pijanom lucidnošću, u meni jedan slabašan glas pjeva
kako se nikad ništa ne može nadoknaditi. Nema zamjene za Nadiu.
nema zamijene ni za što! Pijani filozof!
- Kako se
osjećaš? - pita me drugi strojar Jorge, Grk, sa kojim
sam sprijateljio.
- Sve je OK -
kažem mu umirujući.
- Tamo su ti
telefonske govornice - reče mi on ljubazno me gledajući i pokazujući rukom:
više sam tim pokretom shvatio nego zahvaljujući njegovim riječima; ne govorim
savršeno engleski, samo za brodske potrebe. - Ako misliš da će ti biti lakše,
nazovi je.
- Ahhhhhhhh!
- kažem sa grimasom gnušanja: pijana muškarččina. - Tko je jebe!
- Ti sigurno
ne! - kaže Jorge uz grohotni pijani smijeh, koji
zarazi sve oko sebe, odjednom se svi smiju, a nitko ne zna točno zbog čega.
Njegove mi
riječi ne izlaze iz pijane glave. Mjerkam jednu obučenu u crne traperice i
zelenu košulju, kosa joj crna, vrlo kratko podrezana, oči krupne i radoznalo
pilje u mene. Dok je mjerkam i pitam se da li joj pristupiti, što ona očigledno
očekuje, tijelo joj to govori, pozivajući osmjeh, misli mi blude prema
telefonskim govornicama, udaljene samo oko dvadeset metara: lokal je ogroman i
ima čak pet barova u obliku potkovice. Oko svih pet potkovičastih barova
naguravaju se žedni i zabave željni ljudi: radni je dan završio, noć je prepuna
obećanja i zove nas svojom tajanstvenošću. Svi galame, svi piju, glazba trešti,
sve se zahuktava ludom brzinom. Noćni provod! Bijeg od sivila svakodnevnice! Jorge mi ubacio bolno-misaonu bubu koja sad neumorno,
uvijek iznova bubnja u mojoj glavi, teškoj od burbona
i piva: nazovi je! Što čekaš, nazovi je. Dosadna buba, uporna buba. Glas je i
dalje uporan i usprkos tome što aktivno učestvujem u razgovoru, u stvari ni ne
znam o čemu govorimo, samo trusim burbone i mislim na
Nadiu, na to kako mogu jednostavno ustati, reći da
odlazim u muške prostorije i nazvati je, čuti njen glas, reći joj...
- Moram na
pražnjenje tanka - kažem društvu, koje malo obraća pažnju na moje riječi.
Polako, pijan
sam i teško kontroliram korak, još uvijek mi se čini da pod izmiče i podrhtava:
njegova mi je stabilnost strana. Pijanom lukavošću, za slučaj da me netko prati
pogledom, odlazim u toalet, praznim se, gledam se u ogledalu i smijem se sebi,
svom uzbuđenom izgledu. Naginjem se nad umivaonik i dobro se ispljuskam ledenom
vodom, brišem lice papirnatim, jako mekim ubrusom i izlazim bistrije glave,
pijan još uvijek, naravno, ali čistih, kristalno jasnih misli!
Odlučnim
korakom prilazim prvoj u dugom nizu telefonskih govornica, izvlačim pregršt
kovanica i biram broj. Jednim okom pratim događaje za našim šankom. Dobro je,
nitko ne obraća pažnju na mene, zabavljeni su požudnim ispijanjem čaša. Telefon
zvoni, zvoni, zvoni...čitavu vječnost, čini mi se, a zatim iznenada:
- Halo? Tko
je?
Ponavlja se
udarac u moj želudac: drugi u drugom danu, jednako bolan kao i prvi, ako ne još
i bolniji.
- Halo? - Nadiin mi glas para dušu, miluje uši, nagoni na davna
sjećanja. - Ako se ne javite, spuštam slušalicu.
Ne javljam
se. Umjesto javljanja, osluškujem njen glas, njeno disanje i zamišljam je kako
stoji pored telefona koji je pored televizora i gleda na ulicu koja se vidi
kroz prozor. Slika kojoj sam često prisustvovao. Ali više neću. Nečujno se, u
mislima, opraštam sa njom: zbogom, Nadia!
Nadia spušta slušalicu: spuštam je i ja, polako, usporeno,
smješkam se sjećanju na njen glas, mek i topao i vraćam prema burbonima i Jorgeu, koji
razgovara sa onom djevojkom, sa kojom sam izmjenjivao poglede. Upoznaje me: ime
joj Avalon i zadržava ruku u mojoj više nego što je
potrebno. Znam da mi daje do znanja kako joj se dopadam. A što se događa sa
mnom? U meni? Nešto vrlo čudnog! Po prvi put u svom životu pomišljam na
apsurdno: kako ne otići u krevet sa lijepom ženom i pri tom je ne uvrijediti.
Upotrebljavamo jednostavne, kratke rečenice, iz obzira prema mom oskudnom
poznavanju jezika i izmjenjujemo podatke jedno o drugom. Saznajem pri četvrtom burbonu da ima dvadeset i tri godine i radi u blizini. Pri
šestom burbonu pada mi genijalna misao na um!
Jednostavno ću odglumiti veliko pijanstvo, srušiti se na pod koji je blistavo
sjajan pod svim tim raskošnim osvjetljenjem koje sjaji sa visokog stropa i sa
tim lukavim činom riješiti sve svoje probleme: neću uvrijediti lijepu Avalon, izbjeći ću čin za koji nemam volje. Sačuvati
muškaračku čast!
Izvodim
predstavu poput pravog glumca: ispijam još jedan burbon,
tko zna koji po redu, polako odlažem čašu na šank i, praćen gromoglasnim
smijehom polako klizim na pod, usprkos pokušaju Avalon
da me zadrži na stolici.
- Gotov je! -
kliče Jorge pijano. - Gotov sam i ja! Vodim ga na
brod!
Nose me na
ulicu, gdje taksisti čekaju pijane mušterije, uz razdragani smijeh, a ja, kao
kroz maglu vidim razočarani pogled Avalon, a zatim,
polako, to se lice poče pretvarati u neko drugo i nije to više Avalon, gledam Nadiu: crna joj
kosa uokviruje lijepu glavu poput slike, a njene me zelene oči posute crnim
točkicama gledaju odobravajući.
Nisam smogao
snage zamijeniti je ove noći.
Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.