Šaputanja
Od kad zna za
sebe, Tamara voli ritual dugotrajnog češljana kose. Svaku večer i svakog jutra,
posvećuje tome oko dvadeset minuta, laganim, ujednačenim pokretima prolazi četkom
kroz kosu boje meda, koja joj se u raskošnom slapu prosipa niz leđa. Večeras
osjeća nervozu, ne uživa u boji kose, u četkanju, u noćnoj tišini: nešto se u
njoj probudilo, strano, nepoznato. Nije svjesna toga, ali pokreti su joj
grčeviti, brzi, bez svoje uobičajene mekoće. Obavljaju nametnuti, a ne voljeni
posao.
"Riješi
je se", šapuće glas."Ne treba ti!"
Tamara se
uplašeno okreće, oči joj širom otvorene i pažljivo šara pogledom po spavaćoj
sobi. Tišina. Beba, stara tek dvadeset dana, mirno spava u svom minijaturnom
krevetiću. Mali televizor je ugašen. Odakle dolazi glas?
"Sputava
te", šapat nastavlja."Riješi je se!"
Sva drhteći,
Tamara prekida sa češljanjem, odlazi u krevet. Da bi legla, mora proći pored
krevetića Lene, svoje bebe, pa zastaje, baci na nju još jedan pogled i uvlači
se pod bijele, čiste plahte. Zelene su joj oči širom otvorene: zure u mrak,
nastojeći proniknuti u tajnu. Meškolji se, nervozna je sve više, ne može
zaspati, a misli joj naviru luđačkom brzinom i Tamara konačno odustaje. Po tko
zna koji put se predaje.
Upali svjetlo
na noćnom ormariću pored kreveta, otvara pretinac i vadi smotku. Trava će je
smiriti, utišati zebnje, donijeti san. Ima jedino Apaurine, nema ničeg drugog:
Zvonko je obećao donijeti, ali nije održao riječ. Gad! Nikada više joj se neće
zavući među noge! Zar ne zna kako joj je teško? Gad jedan!
Požudno i
duboko uvlači dim, ali žarko očekivano smirenje ne dolazi. Umjesto smirenja,
dolaze sjećanja...
...Čini joj
se da zatrudnjela iste večeri kad je prvi put probala snijeg. Donio ga je
Valter, pomorac, koji je i priredio zabavu i koji joj se dopao na prvi pogled.
U trosobnom je stanu na posljednjem, petom katu, treštala glazba, dim se
kovitlao, a čaše praznile munjevitom brzinom. Osjetila je ruku na ramenu i
osvrnula se.
- Imam za
tebe nešto posebno - reče joj Valter uz šarmantni osmjeh. - Ako si
zainteresirana...
- O čemu se
radi? - upitala je, ali je već znala da će uzeti sve što joj ponudi.
- Imam čisti
kokain. - Vodio ju je prema sobi: poslušno je išla za njim. - Jesi li ga kad
probala?
- Nisam.
- Uživati ćeš
- reče joj meko, zavodljivo. - Zajedno ćemo uživati.
Jutarnje je
buđenje bilo sve prije nego uživanje. Teška glavobolja stezala joj čelo i nije
znala gdje se nalazi. Ali joj je Valter pomogao: gurnuo joj je u ruku nekoliko
tableta i pružio čašu vode.
- Popij
odmah! - zapovijedi joj. - Bit ćeš ko nova!
Popila je,
naravno. Što je drugo mogla? Nije mogla onako sva smućena izaći na ulicu, otići
na posao...
Četiri
mjeseca kasnije, shvatila je da je trudna. Nije ni shvaćala kad su prohujala ta
četiri mjeseca! Provela ih u nekoj omaglici: snijeg, trava, tablete, nekoliko
puta igla: orgije se nizale stapajući se u jednu veliku jedinstvenu dugotrajnu
mahnitost, iz koje je odjednom izašla, naglo i grubo probuđena onog jutra, kad
ju je na poslu, ispred frizerskog salona, dočekao šef, ujedno i vlasnik salona
i uručio joj otkaz.
Bez posla,
trudna, bez droge, bez Valtera! Otišao je na more: ne može joj pomoći. Kad se
vraća? I donosi obilje snova sa sobom?
Izjadala se
baki sa kojom je živjela i koja ju je odgojila: Tamarina je majka pobjegla od
kuće ostavljajući je na brizi svojoj majci.
- Proći će -
tješila ju je baka, milujući joj kosu boje meda. - Moja će beba imati svoju
bebu! Bori se za nju!
Ostavljena sa
tri godine, Tamara je petnaest godina provela uz baku, blagu staricu, koja nije
imala uvida u tamnu stranu Tamarinog života. Za baku, bila je i dalje
ostavljeno i nemoćno djetešce.
Pet je
mjeseci, čekajući porođaj, Tamara neprestano ratovala između želje za drogom,
smirenjem i željom da ne truje plod koji je nosila. Rastrzana na dvije strane,
počela je svakodnevno očajavati, a kako se porođaj sve više približavao, sve je
brže gubila bitku, popuštala: njene su potrebe postajale važnije od obaveza
prema djetetu. Samo jedna misao
neprestano je bila budna u njoj: šut! Treba mi šut! Moram uzeti šut! Ništa
drugo nije važno! Nije me briga ni za što drugo! Koliko kod željela misliti o
bebinim potrebama, nije mogla potisnuti svoje potrebe i postepeno su njene
narkomanske potreba sasvim prevladale i više ništa drugo nije postojalo.
Prestala je mariti za sve što se nije ticalo nje i njenih potreba, a one su je
razapinjale, donoseći joj bolne nemire kojih se bojala i jedini joj cilj postao
spriječiti nemir u duši, a to je jedino mogla...
...Odbaci
minijaturni čik i blago omamljena, ali nikako smirena, kako je žudjela biti,
Tamara uzme desetak Apaurina i popije ih sa malo vode: to će možda biti
dovoljno da usne, nadala se. Po drugi put te večeri legne u krevet, pokrije se
preko glave i sklupča u položaj fetusa. Ležeći zgrčena i bojeći se noći,
prisjeti se prvog susreta sa marihuanom: imala je svega dvanaest. Istog je časa
zavoljela omamu koja ju je ispunila: prestala se osjećati praznom! A to je
jedino bilo važno. Zaredale su pijanke u parku, a i njena je prva ljubav
započela, trajala i završila uz obilje jeftinog alkohola, ponešto marihuane i
mnogo seksa na svim mogućim mjestima. Lutanje kroz ništa.
"Oslobodi se nje", šapat putuje kroz noć.
Noć je duga,
besana, iscrpljujuća. U gluho doba noći počinje se znojiti. I tresti. To je
nagore. O, bože, samo da ova duga noć neka prođe...A šaputanje uporno, jednolično,
odjekuje u bezvremenu i muči je muči. Oh, bože, daj da pregrmim noć, misao joj
luta...šaputanje, šaputanje...ahhhhhhhhh, hoće li ovoj noći ikada doći kraj i
zamijeniti je dan...hoće li...šapat, šapat, šapat, poput vjetra, udara...znoj...strah...Oh,
bože, beskonačne li noći...
Jutro je
donijelo novi, još žešći nemir. Još jedna noć bez sna. Košmar za košmarom. Beba
je plakala i prije nego li otišla u kupaonicu, Tamara je podoji: ne može ništa
učiniti ako beba plače. Drhtureći, dok su joj zubi cvokotali, ne od zime, već
zbog apstinencijske krize, polegne bebu, otiđe u kupaonicu i zaključa se.
Jedino mjesto privatnosti. Uskoro će baka izaći iz svoje sobe i privatnosti će
do noći nestati. Drhti, užasno drhti i poseže za kutijom Apaurina. Možda pomognu.
Popije
odmah nekoliko zelenih tableta, prije
nego se pomokrila, pa sjedeći i dalje na školjki, mobitelom pozove svoju jedinu
nadu.
- Moraš mi
pomoći, Zvonko - reče hrapavo. - Jučer si me prevario i izludila sam! Moraš mi
pomoći! Moraš!
- Smiri se. -
Ravnodušan glas je nagoni na jauk, plač.
- Nisi jedina na svijetu! Slobodan sam posliijepodne u pet. Dođi kod fontane.
- U pet! -
jekne ona, a nemilosrdna ruka boli zgrabi je za želudac. - U pet! Jesi li ti
lud? Potrebno mi...
Ali je on već
prekinuo vezu i ona se zagleda u mobitel, praznog pogleda, praznog uma, prazne
duše. Ljuštura beznađa. Postoji li išta drugo osim bola?
"Riješi
je se", šapat je udari poput groma, prvi put tog jutra. Zna da neće biti
posljednji.
Uplašeno, ne
shvaćajući, Tamara se ogleda: nema nikog. Drhtavim nogama ustaje sa školjke,
povlači vodu i staje pred zrcalo, iznad umivaonika. Ne može ovakva van, među
ljude, mora se srediti. Uzima četku i počinje ritual, ali ne uživa u njemu:
pretvorio se u naporan i neželjen posao. Sve postaje mukotrpno! Za svaku joj je
sitnicu potreban ogroman napor. Zar mukama nema kraja? Iscrpljena je,
izmoždena!
"Riješi
se nje", hladan šapat prostruja.
Ruka joj se
zaustavlja i nekoliko dugih trenutaka lebdi, nepomično čeka, zamrla u vremenu.
Iz spavaće
sobe ponovo dopire bebin plač, u početku vrištav, a zatim odmah uporan,
dosadan, pozivajući, tražeći pažnju, posvećivanje...
- Ufffffff! -
zastenje Tamara: gleda kosu, koja je masna zbog znojenja i trebala bi je
oprati, ali nema snage, nema snage ni za što i nastavlja sa četkanjem, nadajući
se da će plač prestati. Ne može ovo ponositi! Ne može izdržati! Poludjeti će!
Bjesomučnim
pokretima dovodi u red svoju lijepu kosu, dok joj se oči grozničavo sjaje.
"Neću izdržati", misli ona završavajući sa kosom. "Ne mogu
izdržati do pet sati! Moram izaći i snaći se! Moram! Do vraga i beba! I baka!
Moram izaći! Zidovi me stežu, guše! Moram izaći! Pronaći smirenje! Moram
izaći!". Grize donju usnu do krvi, dok plač bebe ispunjava sve oko nje,
glasan, vrišteći, zahtijevajući plač! Opomena dužnosti, a to Tamaru iritira,
dovodi do bjesnila: prihvaća samo dužnost prema vlastitim potrebama! Ostalo za
nju prestaje postojati! Ne priznaje! Priznaje samo zov svog uzdrhtalog tijela!
"Ušutkaj
je", šapat proleti: i još jednom:"Ušutkaj prokleto derište!"
Tamara se
okreće kao u transu i kreće prema sobi.
"Prekini
to već jednom!", šapat je prati.
Dolazi do
vrata kupaonice i pokušava ih otvoriti. Uzalud drma vratima nekoliko dugih
trenutaka i tada se sjeti: zaključala ih je.
"Riješi
je se", šapat je ne napušta.
Otvori vrata
kupaonice i sa nerazumijevanjem gleda oko sebe. Ne vidi baku koja je ustala i
stoji pored malog dječjeg kreveta: ne vidi ništa, samo crnilo. I čuje!
"Riješi
je se!", šapat je ne napušta.
Stojeći pored
dječjeg kreveta, baka podiže pogled i uplašena onim što vidi, pita:
- Tamara,
dijete moje, što ti je?
"Riješi
se nje! Završi to već jednom!", uporan je šapat, tih, ali glasno u njoj
odjekuje. Udara u njenoj bolnoj nutrini glasno poput groma i povređuje joj
živce, tanke, iscrpljene.
- Tamara!!!
Ali Tamara je
ne čuje. Ona čuje šapat u sebi, a on uporno ponavlja, tiho, ali joj ta tihost
nanosi veliku i razdiruću bol i više nema ničeg osim boli, samo bol, jedino bol,
neizdrživa i sveprisutna bol.
- Tamara!!!
Što radiš? - vapaj se bakin podiže uzalud. Ne dotiče Tamaru. Ništa je se više
ne dotiče!
Tamara se
saginje, podiže djetešce i grubim ga zahvatom grabi za jednu ručicu i jednu
nožicu: baka vrišti! Tamara se okreće piruetom oko sebe, graciozno, a opet
rastrgano, poput ispucanog starog filma i svom snagom udara djetetom po rubu
malog kreveta, jednom, još jednom i još jednom...
Zatim ispušta
malo i beživotno tijelo, koje pada na pod, dok baka bezglasno jeca, još ne
shvaćajući čemu je prisustvovala, pa lagano i ni malo ne žureći, na izgled
sasvim mirna izlazi iz sobe, iz stana, na ulicu, u potragu...
Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.