Jedini model
Jedne sparne
ljetne večeri, dok je čitava naša šarena skupina sjedila na terasi, ispod
starih kestenova, pijuckala ledena pića i željno očekivala večer, nadajući se da
će sa njom spustiti dašak svježine, nisam više mogao izdržati: nagnem se blago
prema suprotnom kraju stolu, prema Adi, koja je sjedila točno preko puta mene u
svojoj kratkoj plavoj haljinici, pokazujući duge i predivne noge čitavom muškom
svijetu na uživanje.
- Moraš mi
dopustiti bar jedan crtež - rečem joj sa svom snagom uvjeravanja koju sam
posjedovao. - Nisam genije, ali prilično lijepo crtam, mnogi to kažu. Zašto ne
pristaneš na poziranje i udovoljiš mi? Ničeg lošeg nema u tome.
- Nisam
nikad pozirala - odgovori Ada podižući dugu kosu bakrenog sjaja sa ramena i
zabacujući je na leđa, vragolasto me gledajući. - Jeste li sigurni da samo to
želite? Crtati me?
- Mnogo toga
želim - odgovorim joj, a smijeh cjelokupnog društva odjekne na te riječi i
zaleprša prema krošnjama kestena, pozdravljajući sumrak.
- U to sam
sigurna – zadirkujući reče Ada, izazivajući novu provalu smijeha.
Došla je
nenajavljena jednog poslijepodneva: bio je petak i oblaci se gomilali u veliku
i jedinstvenu skupinu, sparina legla nad gradom, pritiskujući: svaki čas se
očekivao prolom oblaka. Zrak je titrao, činilo se da se zgrade miču, ljuljaju,
pomjeraju sa mjesta. Kad je konačno crno nebo zaparala prva munja i u blizini
odjeknuo prvi tutanj groma, dug, drhtav, zajedno sa prvim i veoma krupnim
kapima kiše, uz nalet toplog vjetra, Ada uđe u moj stan. I promijeni ga.
Zauvijek.
Stajala je
nesigurno: na njoj kratka zelena ljetna haljina bez rukava. Prve su je kapi
kiše zahvatile i haljina se prilijepila uz njeno vretenasto dugo i čvrsto
tijelo, zalijepivši se uz njene pune grudi, sapela njenu kruškoliku stražnjicu.
Nisam mogao odvojiti pogled od nje: prizor za pamćenje! Zelena, vrlo tanka
tkanina, prilijepila se onako vlažna od kiše i ocrtavalo Adino savršeno tijelo:
ništa nije bilo prepušteno mašti.
Nakašljala
se, pomalo zbunjeno, pomalo posprdno, rugajući se prijateljski.
- Smijem li
ući? Ili ću ovdje zaraditi upalu pluća?
Pomaknem se
u stranu, propuštajući je i, dok se ona brisala u kupaonici, uspio sam se
smiriti. Uz dupli konjak i cigaretu. Iz
kupaonice je izašla umotana u veliki bijeli čupavi ručnik, koji joj jedva
pokrivao stražnjicu, otkrivajući predivno duge i savršeno oblikovane noge,
sjajne od vlažnosti.
- Trebam li
se skinuti? - upita, otvoreno me gledajući zelenim očima.
- Ne treba!
- Odluku sam munjevito donio, instinktivno. - Sjedni u onu fotelju, prekriži
noge i gledaj kroz prozor u kišu. Biti će savršeno!
Ljeto se
približavalo kraju, dani su postali kraći i ne više toliko vrući. Boris i ja
sjedili smo ispod oni istih starih kestena, pijuckali vino, pušili, gledali
zalaz sunca: uživali u prizoru i uzajamnom društvu.
- Želio bih
te nešto upitati - počne on polako, pažljivo, kako mu je već običaj bio. -
Najstariji sam ti i najbolji prijatelj i moram te to upitati.
Znao sam da
će jednom i to doći na red: sve dolazi. Ništa se ne može izbjeći. Znao sam to,
ali sam se svejedno uzaludno nadao izbjeći nadolazeće pitanje.
- Ne moraš
ništa pitati! - odgovorim mu istog časa: bio sam spreman, odjednom sam znao što
želim reći i više mi to nije izgledalo toliko teško. - U pravu si: zaljubljen
sam u Adu. Pročitao si me!
- Isuse! -
zagunđa on potmulo i ispije čašu: šok je ipak, poput stisnute šake udario i
morao ga je ublažiti vinom. - Jesi li ti lud? Njoj je oko dvadeset, a ti ćeš
uskoro zakoračiti u šestu dekadu života! Jesi li svjestan toga? Ili si skroz
poludio? Trideset i pet vas godina dijeli! Zjapi između vas! Nepremostiva
provalija!
- Ne viči! -
opomenuh ga. - Nije onako kako ti misliš! Samo uživam u njenom društvu. A čini
mi se da i Ada uživa u mome. Razgovaramo. Mnogo. O svemu i svačemu! Nikada
prije nisam toliko govorio! Sad govorim o svemu i svačemu i uživam u tome!
Naravno da je u početku bilo seksualne napetosti! Sa moje strane. Sad je više
nema: možeš biti miran, vjeruj mi. Postali smo prijatelji i ne želim prekinuti
druženje koje mi pruža toliko zadovoljstva!
Pažljivo, ne
prekidajući, saslušao me do kraja: za to je vrijeme naručio novu bocu i napunio
čaše.
- OK, uvjerio si me - naposljetku reče. - Ali
ne možeš je dovijeka skicirati. Uostalom, koliko njenih crteža imaš? Mora da je
impozantan broj!
- Ni jedan.
Nemam ni jedan!
- Što? Kako
to? Kako je to moguće? Što radiš sa njima?
- Spaljujem
ih - odgovorih, gledajući u stranu: priznajem, bilo mi neugodno. - Spaljujem ih
pod izlikom da nisu uspjeli. Glumim nezadovoljstvo.
- Hoćeš
reći: lažeš!
- Ne moraš
me zbog toga razapeti!
Boris se
nasmije zabacivši glavu: njegov smijeh izbriše napetost koja se počela
ispreplitati između nas. Dva stara i dobra prijatelja opušteno piju. Bez
napetosti. Radost druženja.
- Moraš to
prekinuti - reče mi, pažljivo fokusirajući pogledom moje lice. - Sve je to
suviše uzelo maha! Otišlo predaleko! Moraš prekinuti! Obećaj mi! Ne želim da se
mučiš! A upravo te to čeka, ne prekineš li sa igrom: mučenje! Patnja! Svjestan
si toga, je li?
Šuteći,
klimnuo sam, zamišljen, sjetan, već se počevši pripremati za taj događaj koji
sam po svaku cijenu nastojao izbjeći, a koji se strelovitom brzinom
približavao.
Trebalo je to
biti posljednje poziranje u ovoj godini: za dva je dana doček Nove godine,
prazničko je raspoloženje zavladalo svima, pa i sa Adom.
Kao i
uvijek, došla je točno, u devet, svježa i lijepa i nasmijana! Zračila je
raspoloženjem i grijala moju sumornost. Ne mogu prihvatiti mogućnost njenog
odlaska! Ali moram! Kako ću bez nje? Bez njene vatrene kose? Nije mi nikad
hladno dok je gledam! Ne treba mi drugi izvor topline! Uz nju mi je toplo u
duši! Ni jedna vatra ne grije, kao što grije pogled na njenu kosu.
Zatim se
sjetim Borisa, njegovih riječi, svog obećanja njemu, svome najboljem
prijatelju.
Posjeo sam
je na uobičajeno mjesto, kao i uvijek ogrnutu samo u veliki bijeli ručnik, dok
joj se kosa sjajila na jutarnjem suncu, koje je dopiralo kroz veliki zatvoreni
prozor. Grijanje je radilo i više nego dobro i odjednom mi postalo vruće, počeo
sam se znojiti, dok sam divljom snagom crtao, jedan za drugim crteži su letjeli
prostorijom, dok se nisam zaustavio na jednome: to je ono što sam čekao! Što
sam tražio! Idealan je! I uopće mi ne treba! Urezan mi je u slikarsko sjećanje,
umjetničku dušu, ne mogu ga zaboraviti, čitav moj talent počiva u njemu! Svoju
sam koštanu srž ugradio u njegovu savršenost.
Ispustio sam
ugljen iz ruku i gledao skicu: umjesto skice, u duhu sam vidio veliku sliku i znao sam da ću je
naslikati. Samo za sebe! Nitko je drugi neće vidjeti! Biti će to samo moja Ada.
Koja neće nikad otići od mene! I u čijoj ću ljepoti uvijek moći uživati!
Dok se u
kupaonici oblačila, dovikivala mi je svoje planove za doček Nove godine:
pozvana je na toliko mjesta, ali se odlučila na miran doček sa mladićem koji
joj se sviđa. Izađe iz kupaonice, obučena u traperice i zeleni neobično debeli
pulover, visokog ovratnika i zabacujući sjajne bakrene pramenove, pruži mi
ruku, gledajući me u oči, toplo i sa simpatijom.
- Uživala sam u našem druženju – reče mi
sa osmjehom. – Pomalo mi je žao što je tome došao kraj. A vi me, kao i uvijek,
iznenađujete! Mislila sam da će te biti bar malo tužni, a vi ste naprosto
ozareni srećom! Blistate! Pomalo me to i vrijeđa! Ne žalite što vas napuštam!
Osmjehnuo sam se u sebi: samo ja znam da
Ada zauvijek ostaje sa mnom!
Copyright © 2005. by misko-nearh -
zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.