Dvije rijeke

Dvije rijeke

Planinski je lanac bio velik, ogroman, masivan i stršio je usađen točno između dvije moćne rijeke, koje su svojim snažnim bujicama krčile put prema moru. Tako je bilo mnogo godina, ništa se naizgled nije mijenjalo, sve je bilo isto, ali nije bilo isto. Bujice su uvijek iznova bile nove i istovremeno ostajale one stare. Ljeti, kad su velike vrućine palile sve što su žarko obasjale, rijeke su jedine bile hladne i nisu vodile brigu o vrućinama koje su neumoljivo svojom težinom sve ostalo pritiskale. Životinje su se napajale na tim rijekama, uživajući u njihovoj reskoj svježini, a poneki se put i kupale.

Godine su prolazile, rijeke su i dalje tekle svojim izdubljenim tokovima, koje su otele zemlji, a da nisu ni znale jedna za drugu. Svaka je mislila da je sama, jedina rijeka u planinskom lancu, u svijetu, jer planinski je lanac predstavljao cijeli svijet rijekama. Njihov je svijet počinjao izvorom visoko u planinama, a završavao u morima: jedna se ulijevala u tropsko, a druga u ledeno more. Njihova je višemilenijska mirnoća iznenada prekinuta, kad je rijeka, ona koja se ulijevala u tropsko more, osluškivala priče dvije antilope, koje su se u večernji sumrak napajale na njoj.

- Voda je hladna u ovoj rijeci - reče mužjak ženki - ali je više hladnija iz druge rijeke. Boli te grlo dok je piješ.

Rijeka se iznenadila, mislila je čitavo vrijeme kako je jedina, a sad odjednom ima još jedna rijeka. Mozgala je o tome, a kako joj mozganje teško padalo, bujice su rasle više i postajale brže i ribe u njoj uživale ko lude! Vrijeme je prolazilo, a rijeka je sve više željela upoznati onu drugu rijeku. Bujice joj postale prekrasne i postala je čuvena među ribičima po svojim brzacima. Mnogi su dolazili pecati na njenim obalama, a rijeka ih strpljivo podnosila i mozgala o drugoj rijeci.

Rješenje je pronašla slučajno, osluškujući razgovor dvojice ribiča, koji su tu već nekoliko godina stalno navraćali. Rijeka je po njihovim riječima shvatila da su obojica inženjeri, graditelji brana i malo po malo, iz prisluškivanih razgovora, shvatila je što su to brane. Shvatila je i da na taj način može upoznati drugu rijeku, rijeku koja teče sa druge strane planinskog lanca.

Svoj je plan počela strpljivo provoditi u djelo. Dok su ribiči pecali, ona im je mekim žuborom usađivali ideju o spajanju dviju moćnih rijeka i iskorištavanju njihove zajedničke vodene snage za dobrobit ljudi. Inženjeri su slušali, a da nisu toga bili ni svjesni. I kao što to obično ljudi rade, ideju rijeke o spajanju i kroćenju njihove divlje snage, pripisali su sebi. Čestitali su sami sebi na domišljatosti, primali nagrade i bacili se na posao, a ostalo je sve teklo po planu rijeke, a inženjeri su bili uvjereni da se sve to događa zahvaljujući njima i njihovim planovima. Ali nije bilo tako, bilo je sasvim drugačije.

Rijeke su se upoznale, tokovi im se pomiješali u ogromnom, ljudskom rukom usmjerenom akumulacijskom jezeru. Sad su žuborile zajedno, jedna drugoj pričajući o svojim putovanjima, izmjenjujući iskustva, a za dobrobit ljudi, kao uz put navodnjavale polja, tjerale turbine i davale energiju, bez koje je ljudska vrsta izgubljena.

A sve to jedino i samo zbog toga, što je jedna rijeka silno željela upoznati drugu!