Igrati se ...
Polako sam
zalegao u travu, izvježbanim i mekanim pokretima na već ranije pažljivo
odabrano mjesto: već se dugo pripremam da ono što sam zamislio provedem u djelo
i ovo večeras, posljednja je proba. Nema više priprema, ni odlaganja. Čas je
kucnuo, zazvonio u vječnosti. Sutra ću to učiniti, nema više oklijevanja, nema
razloga za to: spreman sam da spremniji ne mogu biti. Osjećam se moćnim poput
boga! Za nju i jesam bog! Nema više čekanja! Njezin je život u mojoj moćnoj
šaci! Sutra ću je ubiti i neće me uhvatiti, jer sam moćniji, pametniji,
lukaviji od svih njih! Pokazati ću im! Prevarili su se u meni! Svi! Nisam
slabić za kakvog me drže! Smješkam se mislima, dok lagano razgrćem zemlju: tu
ću zakopati nož duge oštrice, duga je čak trideset i pet centimetara. Naravno
da sam pažljivo obrisao sve moguće otiske, naoštrio ga, umotao u sivu pamučnu
krpu, zatim sve ugurao u najlon-vrećicu. Ukrao sam ga iz mesnice, na suprotnom
kraju grada, prije više od osam mjeseci, dok je mesar za trenutak otišao u
sporednu prostoriju. Neka me hladno i nemilosrdno i bešćutno čeka do sutra.
Sutra je navečer veliki trenutak! Nitko ne zna moje snove!
Najviše se
u meni prevario moj naduveni stariji brat: punih je deset godina stariji i ta
njegova starost, kao da mu da daje pravo zajebavati me! Sere po meni,
neprestano! Nikad nije zadovoljan mojim ponašanjem: nikad mi nije rekao lijepu
riječ! Lijepe riječi čuva za one svoje droljice koje, jednu za drugom dovodi
kući. U krevet, za koji govori, glasno se smijući, da je prometan poput
kolodvora! Mene zadirkuje, pita me za djevojku, a dobro zna da je nemam. Nikad
je nisam ni imao.
Prije
godinu dana sam prišao jednoj, za vrijeme školskog odmora, a ona se nasmijala i
obrecnula, prezirno se smijući i zabacujući dugu smeđu kosu:
-
Odbij! Nisi muškarac, ostao si balavac!
Zamro mi je osmjeh na licu: samom sebi sam dao riječ;
nikad više neću doživjeti takvu neugodnost! Kreštavi me smijeh njenih prijateljica
dugo pratio, a ja sam mislio na Maria i njegove žene, koje je jednu za drugom,
baš kao na tekućoj vrpci, prevrtao kat iznad moje glave!
Lako je
njemu: čitav mu je kat na raspolaganju, a ja se sa blesavom starom moram
naguravati u prizemlju! Da bih došao do svoje sobe, moram proći pored kuhinje i
njene sobe, a ona, poput velikog šišmiša, neprestano sjedi u stolici za
ljuljanje ( ima ih dvije: jednu u dnevnoj sobi, a drugu u spavaćoj! ),
prelistava neke glupe časopise i samo melje i melje o tome kako nikog i ništa
ne poštujem! A zašto da poštujem? I koga? Okružen sam ljigavcima i nikog ne
poštujem, a još manje volim.
- Ugledaj se
u Maria - kaže stara glupača. - Vidiš kako on pravilno živi!
Sere! Ništa
ona ne zna o njegovom, Marievom životu! Taj se čovo gadno namlatio love, ne
znam kako i kad, ali sigurno to nisu bili čisti poslovi. Pa on se razbacuje
lovom: kupio je BMW! Sve bih dao da samo jednom mogu potjerati tu lijepu i
moćnu mrcinu! Nisam se usuđivao: siguran sam da bi mi Mario polomio ruke, kad
bih ga vozio bez njegovog dopuštenja! A dopuštenje nikad neću dobiti, znam,
pomirio sam se time. Ostaje mi samo uživati dok ga gledam. Sjajno je crni i
prede poput zadovoljne žene! To su njegove riječi, mog brata, pravi je poeta
kad su u pitanju kola. Kad sam ja u pitanju, e to je već sasvim druga stvar! Za
mene ima na repertoaru samo pogrde! Najčešće, niškoristi, luzer, lijenčuga i
slična tepanja…Uvijek jedne te iste! Mnoge sam ga noći gledao, kako se vraća
svojim BMW-om, a u njemu uvijek neka napadno obučena kuja! Njezin bi smijeh
raskalašeno i obećavajući odjekivao u noći i donosio mi vlažne snove. Krišom bi
ih gledao kako se penju na kat, u njegov stan, raskošno uređen, naravno, a
zatim slušao njihov supijani smijeh. Često bih namirisao travu, a cuga je
potocima tekla! Što bih dao da mogu prisustvovati i učestvovati u takvoj jednoj
orgiji! Mogao sam samo maštati o tome: nikad me nije pozvao, nije mario za
mene, nije ga bilo briga! Brinuo je jedino za svoj slatki život: moj ga nije ni
zanimao!
A one
kockarske noći! Ljudi moji, koja se lova tu vrtjela! Slučajno znam: jedne su
noći ogladnjeli i moj se dragi brat nije ustručavao probuditi me u tri ujutro i
narediti mi da im skoknem po hrpu bureka! Očistili su njegov hladnjak i htjeli
su još i nije ih bilo briga što imam samo sedamnaest i što mi je san potreban.
Tako je to kad si slab: svatko te gazi, iskorištava za svoje prohtjeve!
Donio sam im
bureke i svi su mi dali po koju kintu: svi osim brata, on nije pružio ruku i
tutnuo mi napojnicu! Kao da sam smeće, gad jedan, a ispred njega ležala je
ogromna hrpa nemarno zgužvane love! Škrti gad, mora da je luđački gadno dobivao
na pokeru! Lice mu bilo ozareno, a njegova glupača, ovaj puta crvenokosa,
stajala mu iza leđa i lizala uho, a pogled joj pohlepno bio prikovan na hrpi
love! Nagnula se iznad njegovog ramena, a sise joj zamalo ispale, krupne,
zamamne: gutao sam ih pogledom i mrzio brata koji može uživati u njima .
Bijednik jedan glupi, mislio je da njega
vole, sve te žene, njega, a ne njegovu lovu! Škrti gad! Uvijek je okružen
društvom, ali nije to zbog njegove sjajne i neodoljive ličnosti! To je njegovo
mišljenje i mišljenje glupe stare, sasvim pogrešno mišljenje. Mrzim ga! Da bi
mi taj malo pomogao sa svom tom lovom koju nemilice troši! Nikad ništa! Čak ni
za cigarete! Crknuti će basnoslovno bogat, uvjeren sam u to! Što prije, to
bolje, ako se mene pita!
Naravno da
sam mu jednog petka maznuo lovu! Više nikad nisam to učinio! Ubio je boga u
meni! Isprebijao me na mrtvo ime! Sedam sam dana proveo u krevetu, drhteći i
sav u plavim oteklinama, koje su polako prelazile u ljubičastu boju. Boja
opomene! Tako je on to zvao, proklet bio!
Poslije tog
događaja pooštrio je kontrolu nad mojim životom: sve je držao pod povećalom,
svaki moj pokret!
Kad sam
ozdravio, a da nisam ni bio bolestan, nego jednostavno i nemilosrdno pretučen
od svog vrlog brata, kojeg naša stara neizmjerno cijeni, prvo što sam učinio je
bilo da otiđem u teretanu, upišem se i počnem vježbati, nabijati mišiće,
nabijati snagu! Dvije godine odlazim redovito i treniram bjesomučno i kladim
se: brat će razmisliti dvaput prije nego što ponovno zamahne prema meni! Ubiti
ću ga, ako moram, ali više me nikada neće istući! Nikada! Od sada ću ja druge
tući! Ubijati ću boga u njima, u svakom tko mi se usprotivi, prema svakom tko
mi se nađe na putu: biti ću nemilosrdan. Oni najjači uvijek su nemilosrdni!
Zato i jesu jaki! Jer su nemilosrdni! Milosrđe je znak slabosti: ne želim biti
slab, želim biti jak i želim ostati jak čitavog života! Samo se tako isplati
živjeti! Jedino tako mogu živjeti! Jedino tako pristajem živjeti!
Pored mene
nešto šušne i brat mi izvjetri iz glave: sva se čula u meni napnu! Napeto sam
osluškivao! Dolazi li? Čini mi se malo prerano. Njeno je vrijeme obično oko
devet, a sad je tek prošlo osam, sunca još ima, kraj je mjeseca svibnja, ljeto
se približava, dani postaju duži. Namjerno sam došao ranije: želim u glavi
odvrtati svaku sekundu budućeg doživljaja! Maksimalno se pripremiti! Sve unaprijed
proživjeti! Iz filmova sam shvatio da se mnogi prilikom ubijanja uspaniče, rade
sve na brzinu, a brzina je kobna! Ne želim brzati! Izvesti ću to polako i
pažljivo, ali ću je ubiti prvim udarcem! Pa nisam neki luđak koji voli da mu
žrtva pati! Ubiti ću je mirno, da pokažem svijetu koliko sam moćan, da čitav
svijet vučem za nos! Drugo nisu ni zaslužili! Licemjeri! Svi oko mene! Sve je
laž, svi vode dvostruke živote: jedne nam pokazuju ponosno, a druge pažljivo
skrivaju! A baš ovi koje skrivaju kao zmija noge, baš su oni njihovi pravi
životi, zanimljivi, bogati životi, uvjeravam vas, imali bi što slušati!
Plan se u
meni prokuhava već pune dvije godine: počeo sam se poigravati tom mišlju još
kao šesnaestogodišnjak. Bio sam klinjo i čekao sam da sazrem , odrastem,
ojačam. Planirao sam, dugo, pažljivo: pune dvije godine! Sve sam uzeo u obzir:
vrijeme, mjesto, meteorološke prilike…nastojao sam misliti na sve. Ne dozvoliti
nikakvo iznenađenje! Bezbroj sam je puta ubio u mislima, tajnim, noćnim, samo
mojim! Trenuci pripremanja! Psihološkog. Radio sam na svom tijelu, nisam ga
zaboravio: u teretani sam ga oblikovao, a počeo sam i trčati jednog ljetnog
dana. Uživao sam primijetivši promjene na svom tijelu! Sad imam osamnaest i dva
mjeseca, atletsko tijelo, snažan i nepokolebljiv um! Trčanjem sam ojačao volju,
postao sam neumoran. Upravo sam je na trčanju prvu put vidio. Stanujem na samoj
periferiji grada, za malo, pa bi se moglo reći na selu. Nema saobraćaja, mirno
i tiho mjesto. Autobusi rijetko voze, privatna kola isto tako, a pješaci, oni
su još rjeđi primjerak. Primijetio sam je slučajno: hodala je stazom po kojoj
svakodnevno trčim. Vidio sam je izdaleka i zbog nečeg odlučio ne približiti joj
se. Nisam želio da me vidi. Jesam li već onda znao što ću učiniti? Ne znam!
Kasnije, mnogo kasnije, otprilike šest mjeseci nakon tog događaja, sanjao sam
da je ubijam, tu malenu, mršavu, neuglednu djevojku. U mrkloj noći. Zamahivao
sam prema njoj velikim mesarskim nožem! Iznova i iznova, neumorno i snažno udarao
sam je u mršave grudi…
Probudio sam
se sav u znoju, srce mi divlje udaralo i ...bio sam ushićen! Osluškivao sam
svoje unutrašnje osjećaje! Pažljivo i dugo! Ushit! Čisti ushit zavladao je u
meni. I neizbježno mi pitanje bljesne u noći, bljesne poput užarenog mača: a
koliki bi tek ushit bio da to zbilja učinim?! Trenutak sam razmišljao o tome,
slabo, labavo, a zatim iskočio uz kreveta: nisam mogao više mirovati. Stao sam
pored otvorenog prozora i gledao u mjesec, bio je pun, gledao sam njegovo
žutilo i osjećao kako rastem, postajem golem, postajem moćan, a ushit me
zapljuskuje, valovi slasti mi kupaju dušu...nose me, ljuljaju u slatkom
zagrljaju, nose, odnose…
Na kraju
dugog drhtaja, vrtoglavog vrhunca, koji mi slomio tijelo i primorao me vratiti
se u krevet, znao sam samo to: moram to učiniti! Moram je ubiti! Moram znati
kako je to ubiti! Sigurno se ne da ničim usporediti! Moram otkriti! Potrebno mi
je znati! Samo je ta misao i ni jedna druga bujala u meni, rasla, čitavog me
obuzevši. Jedna je jedina moćna misao ovladala sa mnom i usmjeravala me ka
cilju: nisam imao svoju volju, ona, ta misao otkrivena mi u snu postala je moja
volja, moje htijenje!
Bezbroj
ogledanih mi se filmova vrtjelo glavom: u ni jednom ubojice nisu glupani! Ni ja
nisam glup! Znam to! Pametniji sam od većine! Učiniti ću to i neću učiniti ni
jedan jedini pogrešni korak, nikakvu greščicu, ma kako mala bila, ostati ću
neotkriven, a ljudi će se pitati: tko li je to učinio? I zašto? A jedini ja,
samo ja na čitavom ovom jebenom svijetu, samo i jedino ja, znati ću odgovor i
smijati ću se njihovim glupim pitanjima i jalovim naporima da dokuče istinu.
Veći sam i jači od čitavog svijeta! Nisam je pratio, nisam doznao ništa o njoj.
Ne zato što nisam mogao: nisam htio! Igram opasnu igru i moram je mudro igrati.
Ne pružam nikakvu priliku da mi se u svojoj potrazi, koja će nastupiti,
približe. Prigušio sam radoznalost! Ne znam joj ime, ni gdje radi, ako radi,
ima li …ne znam ništa o njoj i to je najbolje! Znam samo da prolazi ovdje pet
večeri u tjednu. To mi je dovoljno! Više i ne moram znati!
Evo je,
dolazi…Hoda brzo, trzajućim koracima: odaju njenu plašljivost. Neka prođe.
Posljednja je ovo večer da prolazi: sutra neće! Znam da neće, jedini na čitavom
svijetu znam. To je moć, prava moć! Moćan sam poput boga! Jesam bog! Moć je
znati! Znati nešto što ostali ne znaju! Gledam je: mala, mršava, utegnuta u
lagani mantil, posljednji su dani svibnja i večeri znaju biti prohladne,
prolazi pored mene i ne zna da su joj sati odbrojeni, da u mojim rukama leži
njena sudbina.
Pustio sam je
proći, zatim sam još nekoliko trenutaka mirno ležao, a večer se lagano
spuštala, umatala nas u crni plašt tajanstvenosti. Skrivajući tajne! Polako
ustajem, a desnim dlanom prelazim preko malog humka i nježno ga milujem, taj
mali i privremeni grob: ispod njega leži oružje i čeka… Neće dugo čekati.
"Copyright © 2005. misko-nearh -
zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".