Prepad
Pištolj mu
je lagano, nekako prirodno ležao u ruci, ali mu nije ulijevao snagu i sigurnost
koju je očekivao od njega i Krešimir se naljuti na samog sebe: baš je jadni
slabić! Ima pravo njegova okolina, kad kažu da nikad ništa od njega. Lice mu se
razvuče u vučji osmjeh, a misao bljesne: ipak, ovog ih puta čeka iznenađenje!
Nikad više neće dozvoliti da ga život nasumično baca na sve strane...
Malu
poslovnicu pošte zapazio je jedne kišne jesenje večeri, dok se silno umoran
vraćao kući, nakon desetsatnog radog dana. Slučajno je pogledao unutra, u
osvijetljeni prostor. Dvije mlade djevojke, oko dvadeset i pet, njegove
vršnjakinje i nitko više. Stajale su iza drvenog i ostakljenog pulta, brojale
novac i smijale se, razgovarajući o nečem. Trenutak opuštanja. Nekoliko ih je
trenutaka promatrao izvana, stojeći mirno i strpljivo na kiši, a misao o lako
zarađenoj lovi zaleluja poput izmaglice ispred njega u crnoj večeri. Nekoliko
sekundi divljeg uzbuđenja i sve bi bilo gotovo! Konačno, sve je bolje nego se
ovako ubijati iz dana u dan! A često je i bez ovakve zarade, potpuno švorc i
bez posla i bez nade da će ga u dogledno vrijeme pronaći!
Raditi deset
sati na gradilištu ni malo nije lako: poslodavci su pravi goniči robova, izvuku
i posljednji atom snage iz čovjeka, iscrpe ga, sažmu poput spužve! Sasvim
iscijeđenog, nemilosrdno ga odbacuju: dugačak je red onih koji čekaju na bilo
kakav posao, na bilo kakvu zaradu! Nema milosti na gradilištu, nema
čovjekoljublja!
Ojačao je,
fizički, mnogo ojačao. Ali se sve ostalo u njemu slomilo, očajavalo. Zar će
ovako ostatak života? Bolje crknuti, nego se ovako mučiti! Ni za što nema
vremena! Samo za posao i spavanje! Na to mu se sveo život: rad i spavanje!
Poput stoke! Kući dolazi toliko umoran, da se jedva istušira, sruši u fotelju i
pobaca halapljivo večeru u sebe, koju mu spremi mama. Ni ne opazi što jede,
toliko je umoran! Ni jedan film ne odgleda do kraja! Jednostavno zaspi od
umora: može film biti uzbudljiv do ludila, umor uvijek pobijedi. Umor, silan
umor. Njegovo drugo ja!
Pištolj je
kupio na crno, jeftino. Isprobao ga je u šumi, jedne sunčane nedjelje i
iznenadio se otkrivši da je odličan strijelac. Prirodni talent. Konačno da i on
pokaže neki talent! Zabavljalo ga sve to, pa ga je i to iznenadilo. Može se
zabavljati na svoj račun: još ima nade za njega. Dok je ispucavao šaržer za
šaržerom u šumi, daleko od radoznalih očiju, u mislima se vidio kako sa
ispruženim pištoljem prijeti onim mladim poštanskim službenicama, otima im lovu
i bježi ulicama, već pomno zacrtanim i upamćenim putem.
Došla je ta
večer, petak, kišica i opet pada, lagano mrmori, pere ulice, ali ne može sprati
svu prljavštinu: previše je ima. Krešimir stoji u sjeni i gleda poštu: nikog
nema, blizu je sedam, uskoro će zatvoriti i sad je pravo vrijeme. Jedna
djevojka prelazi ulicu: krenuti će kad ona nestane sa vida.
Iznenada, kao
da je pao sa neba, jedan automobil silnom brzinom juri i Krešimir u treptaju
oka shvaća: udariti će u djevojku, pokupiti je sa mokre i klizave ceste! Vozač
bjesomučno trubi, mora da je legao na sirenu! Djevojka ukočeno, paralizirana,
stoji na sred ceste i širom otvorenih očiju gleda uplašeno u pomahnitalo
vozilo! Usta joj se otvaraju: krik ne izlazi. Smrznuta vječnost.
U tom
djeliću, kao da je vrijeme stalo, automobil se ne kreće, djevojka ne vrišti,
samo sirena para mokru noć i Krešimir u dva dugačka skoka, ni ne znajući što
radi, nesvjestan svojih koordiniranih pokreta, prilazi djevojci, grabi je oko
struka i baca se sa njom prema pločniku, dalje od mahnitog, ubojitog vozila,
koje projuri pored njih: zrak se oko njih uskovitlao, automobil nestaje u noći,
sirena se brzo udaljava i već je gotovo nečujna.
Krešimir
ustaje i pomaže uplašenoj djevojci ustati. U tom trenutku ugleda crni metal
kako se sjaji na mokrom asfaltu: pištolj! Ispao mu je, dok se bacao prema
djevojci. Brzo, poput napada zmije, pruži ruku, zgrabi ga i sakrije pod crnu
kožnu jaknu. Pogled mu se zaustavlja na maloj pošti: smijući se, djevojke
zaključavaju vrata i odlaze u noć: slobodni je vikend ispred njih i radosne su
zbog toga! Nisu ni primijetile dramu koja se odigrala prije nekoliko trenutaka.
Kafić je
prijatan i toplina je u njemu ugodna, opuštajuća. Izabrali su stol u kutu,
naručili kavu i votku: sjedili i gledali jedno u drugo.
- Zovem se
Irena i jako sam ti zahvalna - reče djevojka, otvoreno ga gledajući zelenim
očima. - Spasio si mi život! Najvjerojatnije!
- Pretjeruješ
- reče on skromno.
- Ne pretjerujem
- odgovori ona i ustane. - Idem se očisttiti, tek sad vidim da sam sva prljava.
Dok odlazi
prema toaletnim prostorijama, Krešimir uživa u njenom hodu, dugom koraku,
pričanju bokova. Lijepa mala. Dopada mu se. Odavno nije uživao u društvu žene. Kad
nemaš love, baš se i ne lijepe na tebe. Nasmiješi se na tu misao, gledajući
kako se Irena vraća, osmjehuje mu se, sjeda nasuprot njega. Zbilja je
ljepotica! Ona pruži ruku preko stola, stisne Krešimirovu, čvrsto, toplo, a
opet blago i, gledajući ga otvoreno u oči, reče mu tiho:
- Vidjela sam
što si pokupio sa ceste i sakrio pod jaknu! Molim te, molim, zaboravi na tu
glupost!
Iznenađen,
dotučen trenutkom nježnosti, topline, Krešimir samo klimne, spusti glavu, a ona
mu dugim prstima nježno prođe prstima kroz mokru kosu.
"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".