Svi moji preziri
Pogrebna je
povorka krenula točno u tri sata poslijepodne, toplog, mirnog, suncem okupanog
jesenjeg dana. Iznenadilo me to: u ovoj kaotičnoj zemlji sve nekako kasni, škripi,
pa mi normalno izgledalo da će i pogreb kasniti! Nije normalno da sve ide po
voznom redu! Do sada nikad nije išlo!
Crna sam
ovca porodice i zauzeo sam mjesto gotovo na samom kraju pogrebne povorke. Među
daleke poznanike. Biti ću iskren i reći da su me brat i sestra pozvali da im se
pridružim i zajedno sa njima i njihovim obiteljima hodam odmah iza lijesa, u
kome leži stara (starog smo odavno otpratili na onaj svijet i kladim se da mu
je tamo mnogo bolje). Moramo se držati skupa, rekli su. Odbio sam njihov poziv:
ništa mi ne treba od njih, nikakva milostinja i nikakav znak pažnje! Ne
vjerujem im! Njihova je krilatica: Što će ljudi reći? Nikad nisu upitali: Što
ti osjećaš? To ih ne zanima, prokleti bili! Zanimaju ih samo vlastiti osjećaji!
Za druge ni nemaju osjećaje! Odvratni su mi i prezirem ih! A oni to dobro
znaju! I uzvraćaju prezir punom mjerom!
Nije mi
mjesto ovdje i to duboko osjećam. Ispraćam majku, a mislim na oca. Objesio se
1991 u prvim danima rata. Nije mogao podnijeti gledati kako se razara i kako se
pljuje po onom za što se on čitavog
života borio. Dok smo mi ostali ukućani bili negdje vani, on je, neometan od
bilo koga, napustio neželjeni život. U stvari, volio je on život, ali nije
volio u što su se pretvorili ljudi u koje je vjerovao i koje je volio. Mislim
da je bio i ranije mrtav, mnogo prije: počeo je umirati onog dana kad su se
pojavili prvi nagovještaji raspadanja Juge; rat nam je svima još uvijek bio
neshvatljiv. Ali ne i njemu: on je bio upućen u retoriku koja je uvijek prethodila
ratu i upozoravao nas, ali njegove riječi nisu nalazile put do naših srca. Moj
mu se brat Marjan smijao: preko noći se pretvorio u zagriženog nacionalistu,
ali nije se usudio starome to reći u lice. Stari je to, naravno, znao, patio je
zbog toga, ali nije rekao ni riječi.
Poslije
očeve smrti i kad se prokleti rat zahuktao, među prvima i najglasnijima bio je
moj brat Marjan! Pozvao je i mene da mu se pridružim: odbio sam i nikada neću
zaboraviti njegov osmjeh pun prezira u tom trenutku. Shvatio sam da ga ne
volim: ne ovakvog kakav je sada. Zašto
je on bio za rat, a ja protiv rata, kad obojica potičemo od istih roditelja i
sasvim smo u istom duhu odgojeni? Zlobnici bi rekli: u duhu bratstva i jedinstva!
A ja uzvraćam: što je lošeg u toj ideji? Otac nas je učio da svi ljudi jednaki,
bez obzira na boju kože ili vjeru i, duboko sam uvjeren da je to jedini pravi i
istiniti stav u životu. Ljudima se ne piše dobro, ne budu li to što prije
shvatili. I prihvatili! Nije dovoljno samo shvatiti! Što
se dogodilo da su se moji najbliži preko noći promijenili? Ne znam: nikog iz
naše obitelji nije zanimala politika! A onda su odjednom svi poludjeli i samo o
tome razgovarali: sve je ostalo u njihovim životima stalo! Samo je mržnja
rasla, mržnja prema svim ostalima; Nehrvatima. Nisam to mogao i shvatiti: i ja
volim domovinu, ali u meni nema mržnje prema drugima! Naravno da su me zbog
toga prozvali jugonastalgičarom! U čudu sam ih gledao i slušao kako iz njihovih
ustiju izlaze pogane riječi, riječi koje ni jedno ljudsko biće nikada i nigdje
ne bi smjelo ni pomisliti, još manje izgovoriti!
Sestra
Ljubica, eh, ona: obična glupača, koja za svoje mišljenje pita svog muža,
zatucanog kretena koji ni sam ne zna gdje pripada, što da misli i kome su
uvijek drugi bili krivi za njegove neuspjehe, kojih je poprilično bilo. Moja
sestra to nije vidjela, nije mogla vidjeti, nije željela uvidjeti! Bila je
dobra žena, slaba, koja se dozvolila pokoriti, ali zamjeram joj što uživa u toj
pokorenosti i naziva je, sasvim pogrešno, naravno, osviještenošću! Glavu joj je za sto osamdeset
stupnjeva okrenuo onaj kreten od njenog muža! Gleda unazad umjesto naprijed! I
u njega: jedinog! On joj je alfa i omega! Ništa drugo za nju ne postoji!
A on, bijednik, prepun je mržnje na sve i svakog i jedva je dočekao da je može nesmetano iskazivati. Mario, tako
mu je ime, postao je članom HDZ-a odmah, u samom početku i počeo marljivo
skupljati poene, mudro znajući da će rat završiti, čuvajući se da aktivno
sudjeluje u njemu, pa se bogatio i bogatio, ulizujući se moćnicima i gazeći
slabije od sebe. Po završetku rata bio je bogat čovjek, a u početku je imao
samo mali tiskarski stroj na kome je štancao pozivnice i slične trice. Rat je
to promijenio, naruđbe su pristizale ko lude, poslije rata još i više: trebalo
je tiskati svakojake plakate, a zahvaljujući svojim vezama, velik dio posla je
dobivao bez problema i muke, a lova u banci (ali ne u Hrvatskoj, iako se kleo u
svoju ljubav prema domovini) se gomilala, negdje u Austriji, čini mi se. Nije
me briga! Prezirem kujinog sina! Prezir je obostran! Dubok!
Povorka
zastane i ja, udubljen u svoje crne i sumorne i zajedljive misli, umalo udarim
u ženu ispred sebe. Ona se okrene i iznenađen prepoznam u toj crvenokosoj
visokoj ljepotici Dinu, svoju staru ljubav.
- Lakše
malo, Miroslave - reče mi sa smiješkom. - Zašto nisam iznenađena što te vidim
ovdje, na kraju povorke, umjesto sa obitelji.
Nije to bilo
pitanje i nisam odgovorio na njega. Gledam je i vidim prošlost, mladu djevojku:
ne vidim ženu zašlu u srednje godine, pomalo već umornu, ali još uvijek lijepu
i poželjnu.
- Hoćemo li
poslije na kavu? - upita, kad je shvatila da ništa neću reći. - Samo nas dvoje?
- Može -
rekoh, a povorka u taj čas nastavi i mi prekinusmo razgovor.
Počeo sam,
baš dok smo prolazili ispod velikih čempresa, vitkih, crnih i uprtih prkosno
prema plavom nebu, počeo sam misliti na staru. Nju sam počeo prezirati poslije
očeve smrti: kao da to više nije moja majka, toliko se promijenila! Svakog je
dana plazila na groblje, iz dana u dan, uporno, zavijena u crno, svima
reklamirajući svoju tugu! Kao da je nosila svjetleći znak, toliko je bila
upadljiva: bola je oči! Znao sam da uživa u tome! Čisti mazohizam! Vrištao je
iz nje! Mazohizam užitak. Prezirao sam to! Tuga je privatna stvar, i zašto ju
je potrebno objavljivati čitavom svijetu? Svijetu ionako nije stalo!
Reklamiranje
tuge i uživanje u vlastitoj boli trajalo je oko pet godina, a onda je počeo još
gori period: otkrila je vjeru, ali ne običnu, da tako kažem, već sektašku! Ni
više ni manje, postala je uvjerena Jehovina svjedokinja! Nisi mogao progovoriti
jednu jedinu prokletu riječ sa njom, a da ona, glupača stara, ne bi spomenula
Jehovine svjedoke! Oni su bili za nju jedini bezgrješni, najpametniji, kako je
govorila: "Jedini su spoznali pravu istinu!" Glupača stara! Da ju je
istina tresnula posred onog njenog napuhanog arogantnog i umišljenog lica, ona
je ne bi prepoznala! Ni mi nju nismo više prepoznavali: ne samo ja, nego ni
sestra, a ni brat. Nismo mogli shvatiti što se događa sa njom. Neprestano je
blebetala o poniznosti, a bila arogantna do ludila! Zaudarala je na aroganciju!
Malo po malo, razdor je postajao sve veći i veći! Sestra se sklonila: pravdala
se zauzetošću vlastitom obitelju, ali nije to istina!
Sebičnost je
njezina hrana koju ju je neumjereno konzumirala! Mislila je samo na sebe i
svoju usku obitelj i ništa je drugo nije zanimalo! Čitav je svijet mogao otići
u vražju mater, nova strašna Hirošima se mogla dogoditi njoj ispred očiju, a da
vrla sekica ne bi ni trepnula: važno da su njena djeca i mužić dobro! Gadio mi
se takav pristup životu i sa vremenom sam se sve više udaljavao od sestre, ona
od nas, stare i mene, svi smo se udaljavali jedni od drugih. Otuđenost! Prava i
nepatvorena otuđenost! Bolest modernog društva!
Ludi me smijeh
hvatao kad bi došli zimski dani, pa Božić, a oni svi, kao po dogovoru,
inzistirali na porodičnom okupljanju, glupo i malograđanski se trudeći vanjskom
svijetu pokazati svoju slogu. Stara bi, naravno, natmureno sjedila, jer
Jehovini svjedoci ništa ne slave i ja ih zovem ubojicama svake radosti! Ostali
bi se prežderavali i hvalili proteklu godinu, nadajući se da će iduća biti još
bolja, naravno u materijalnom obliku: ništa ih drugo nije ni zanimalo. Nikad
nitko od njih nije pročitao neku knjigu: to je bilo gubljenje vremena! Osim
stare: mogla je citirati Bibliju, neprestano joj je bila u rukama, ali ni nju
nije čitala normalno, već skačući, meni nerazumljivim redoslijedom, sa jednog
poglavlja u drugi, vraćajući se, lutajući...bilo je to sve prije nego li normalno
čitanje! Bog im je bio neprestano u ustima: bog će dati ovo, bog će dati
ono…
Slušao sam ih sa čašom u ruci i misleći na starog, uvjerenog ateistu,
komunistu do srži, baš komunistu, ne komunjaru! Nikada se taj nije okoristio
svojim položajem! Uvijek je smatrao da je drugima potrebnija pomoć nego njemu!
Nepatvorena nesebičnost! Naivna nesebičnost! Dječja nesebičnost! Beskrajno sam
ga volio zbog toga! I poštovao! Njega jedinog u čitavoj obitelji! Jednom
sam, na Badnjak, dok su svi skakali i
uzbuđeno kitili bor, stara sjedila u kutu, a ja ležao na kauču, upitao:
- Što
mislite, dragi moji, kako bi naš stari reagirao na čitavo ovo vaše
prenemaganje? Ili ste sasvim zaboravili na njega, ateistu, kojem nije mjesto u
takvoj obitelji kakvom se nastojite prikazati?
Možete
zamisliti muk koji je zavladao! Gromoglasni muk! Muk topova! Da je igla pala,
odjeknulo bi to poput bombe! Svi su se ukočili, prestali raditi ono što su
radili: zabuljili su se u mene, otrovno, sa zlobom, vučje, ni malo bratski! Ni
malo u skladu božićnih dana! Zaboravili su da tog dana sve oko sebe vole! Da će
vuk postati prijatelj ovci. Sestra, ta jadna glupača, procijedila je kroz zube:
- Morao si
ovo pokvariti, je li?
- Što -
upitao sam ustajući: trenutak je došao, pažljivo sam ga izabrao i pripremio se
za njega. - Pokvariti što? Vašu slogu? Kakvu slogu? Sve je to laž! Laž je
zavladala vama! Kupate se u laži! Hranite se i tovite njome! Uopće vas više ne
prepoznajem!
Izašao sam
iz velike obiteljske kuće u kojoj sam proveo čitav život. Danima prije toga
polako sam i pažljivo, pazeći da ne budem primijećen, iznosio svoje stvari,
odjeću, knjige koje sam volio: odlučio sam početi novi život, bez utega oko
vrata koji se zove obitelj. Nisam više mogao podnijeti njihovo prenemaganje,
malograđanštinu! Onaj njihov lažni moral! Smučili su mi se do kraja! Nisam im
više htio dozvoliti trovati moj život! Po kome su neprestano, pljuvali,
naravno. Drugo se nije ni moglo očekivati od njih!
Dario,
sestrin muž, čak se jednom drznuo ponuditi mi posao! Nasmijao sam se! Njima
svima u lice! Trebali ste vidjeti njihove osupnute njuške! Sjedili smo za
obiteljskim stolom, jedno je od klinčadi slavilo rođendan, i kad sam se
nasmijao toj ponudi nisu mogli shvatiti što se to događa!
- Pijan je -
rekla je stara. - Sve bih dala da prestane piti! Sve!
- Nisam
pijan - odvratio sam i nadahnut situacijom odmah dodam: - Čuj, mama! Moje ti
piće jako smeta, je li? Evo pogodbe: prestani biti jehovkinja, a ja više nikada
neću popiti ni kapi!
- Nikada! -
vrisnula je: dirnuo sam u nedodirljivo! – Ne odričem se Jehove!
- Znam -
rekao sam umorno - svi ste fini ljudi na svom mjestu, samo ja prokleti luđak
kojeg treba izvesti na pravi put! Gadite mi se: svi skupa!
Na taj je
lijepi način završeno još jedno obiteljsko okupljanje!
Osam ih
godina nisam vidio: do dana kad su mi javili za smrt majke i njezin pogreb. Bojali
su se ogovaranja: kako bi bilo da se uopće ne pojavim na pogrebu? Što bi ljudi
rekli? Uvijek isto sranje, prenemaganje od kojeg sam pobjegao i od koga sam se
tokom ovih samotnih godina odmorio. Nisu mi nedostajali! Nitko od njih!
Stara je
nekako naslutila gdje sam i telefonski uspostavila kontakt sa mnom. Povremeno
me nazivala, blebetala gluposti: te uništio sam si život, te živim ko pas,
nemam nikog, nemam ništa...Imam mir i samoću, želio sam joj reći, ali ona to ne
bi shvatila, mir i samoću, ono što je meni najdragocjenije, a što oni, moja
lažno-moralna obitelj nikako ne shvaća. Plakala je nad mojom sudbinom: što će
biti sa tobom? Kako ćeš sam? Kako ću ovo, kako ću ono...gluposti, prazna
blebetanja!
Zatim je
nastalo zatišje: stara je prestala nazivati. Znao sam da nešto nije u redu, ali
nisam nazvao: nisam želio dobiti nekoga od njih! Našli su broj telefona kod
stare i nazvali i tako sam sad ovdje...
Neki
Jehovin svjedok, kojeg sam u prošlim i dalekim godinama često viđao sa starom, drži
govor o njenim vrlinama! Da je nisam poznavao, pomislio bih da je ženski Gandi!
Koliko sranja je taj kreten izgovorio! Koliko laži! Smučilo mi se, još više
nego što sam mislio da je moguće!
Ne
razmišljajući ni o čemu i ne brinući ni o čemu, okrenuo sam se i pošao prema
izlazu: ne moram slušati ta sranja! Naslušao sam ih se! Za dva života!
Sestra je
dotrčala za mnom, uhvatila me za lakat, primorala da stanem, objesivši se na
mene svojom težinom. Unijela mi se u lice, sva crvena.
- To baš liči
na tebe - reče mi bijesno: drugačije nije ni znala razgovarati sa mnom. - Dođi
sutra u deset sati u našu kuću: čitati će se oporuka.
Klimnuo sam,
otresao njenu ruku i otišao, dajući znak Dini, koja je pažljivo promatrala
scenu između moje sestre i mene, da je čekam na izlazu. Potvrdno je klimnula:
shvatila je!
Sjedimo u
kafiću, Dina i ja, za šankom: ona pije bijelo vino, a ja votku, čistu, bez
leda.
- Sad znaš
sve - govori mi ona - kao da si čitavo vrijeme bio ovdje.
Ispričala mi
sve događaje koji su se na neki način ticali
mog života. Nikad ne možeš sasvim pobjeći! Ma koliko se trudio! Srž
njene priče se svela na ovo: moji su dragi postali još bogatiji, još
pohlepniji. Staru su ugurali u jednu sobu, a kuću, koju je moj otac mukotrpno gradio,
znojeći se svaki svoj slobodni trenutak nad njom, iznajmili četvorici samaca,
mladih poslovnjaka. Šteta da leži kapital, zar ne? Kapital se mora obrtati,
oplođivati. Zločin je to propustiti! Nema veze što je to omelo majčine
posljednje dane: zarađivati se mora, takav je život! Sve je drugo nevažno!
- Vidim da
se moja sekica i braco nisu promijenili - rekoh, gladeći Dini ruku. - Zanima me
jedno...
- Što?
- Imam sobu
u hotelu - rekoh. - Hoćeš li sa mnom? Zbog starih dana?
Nasmijala se
onim svojim vragolastim smijehom koji sam oduvijek volio kod nje.
- A što
misliš? - upita, mangupski se nacerivši.
Pravnika
nisam poznavao: ostale, naravno, jesam. Brat i sestra su došli sami, bez
obitelji, sigurni u sebe, nadmoćno i nadmeno me gledajući. Sjeo sam na stolicu
na uglu stola, za kojim je sjedio mladi i prerano oćelavjeli pravnik, podalje
od sestre i brata. Nekada je tu sjedio moj stari sređivao svoje papire: stalno
je nešto piskarao i čitao! Prohujali dani! Bio sam mišljenja kako nije u redu
što se ovaj događaj odvija baš u ovoj sobi, očevoj radnoj sobi, u kojoj je on
proveo mnoge sate, prelistavajući voljene knjige i pišući. Nikog drugog nije
bilo briga za to i šutio sam, znajući da bi naišao na bezbojni zid
nerazumijevanja. Nisam bio previše koncentriran: mislio sam na prošlu noć,
pohotnu, vruću. U neko doba noći Dina mi rekla, kako ljudi vole voditi ljubav
poslije nečijeg pogreba: na taj način potvrđuju sebi da je život jači! Ne znam
je li to točno, ali osjećao sam se dobro, velik je dio mržnje, zahvaljujući
vatrenoj Dini, iscurio iz mene: ispuhao sam se poput balona!
Pravnik se
nakašlje, ustane i monotonim glasom poče čitati majčinu oporuku.
Gledao sam
kroz prozor, u nebo, plavo, čisto: tako sam se i sam osjećao. Napola sam
osluškivao monotoni glas ćelavog pravnika.
- ...kuću
ostavljam sinu Miroslavu: jedini se od moje djece nije snašao...
Počeo sam
pažljivo slušati, uvjeren da sam pogrešno čuo! Ali nisam! U to su me uvjerili
zaprepašteni pogledi brata i sestra! Iz ičiju su im praskala pitanja: jeli to
moguće? Je li to pravno u redu? Mogu li nekako...
- Sve je u
skladu sa važećim zakonima... - pokopa im posljednju nadu pravnik: u kutu mu
usana zaigrao jedva primjetan osmjeh. Pristupi mi, pruži dokumente i reče: - Od
ovog ste trenutka vlasnik nekretnine!
Vrijedio je
zlata taj trenutak! Kako li sam samo uživao gledajući njihova lica! Duša mi
pjevala! Stara, ma kakva da je jadna bila, duboko je u sebi bila dobra. Glupa,
ali dobra. Imala je nagon da pomogne: nažalost, usmjerili su je u pogrešnom
pravcu. Nije znala kormilariti vlastitim brodom kroz život.
Sestra je hvatala zrak, a brat
ukočio ramena: njegov stari običaj prije tuče! Mislio sam da će nasrnuti, ali
nije: suzdržao se! Jedva! Vidjelo se to lijepo na njegovom crvenom licu! Sestra
je, naprotiv, problijedila! Kladim se da su već isplanirali do u detalje što će
sa kućom!
I u tom
trenutku, kad sam to pomislio, znao sam kako treba postupiti.
- Ljudima,
kojima ste iznajmili sobe u mojem vlasništvu - rekoh im ledenim glasom - recite
da se u roku sedam dana moraju iseliti.
- Ali! -
uzvikne sestra panično. - Imaju ugovor na godinu dana! Tražiti će odštetu!
- To je vaš
problem - odgovorih, zlobno se osmjehujući: priznajem, ludo sam uživao i
zabavljao se.
- Radiš to
namjerno - optuži me brat. - Dovodiš nas u nelagodnu situaciju. Mrziš nas!
- Mrzim? -
Raširio sam nemoćno ruke. - Zašto da vas mrzim? Zar mi niste uvijek željeli
najbolje? Kao brat i sestra? To ste mi bezbroj puta rekli, je li tako?
I smijući se
u sebi, krenem iz sobe, u mislima već sa Dinom, koja me čekala u baru hotela,
željna da što prije sazna najsvježije novosti iz naše porodične sage.
"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih
radova bez pristanka autora".