Sjeta
Imao je
osjećaj da je njegovo vrijeme prošlo: što je proživio, proživio je, sve ostalo
u budućnosti biti će samo lagano umiranje. Pomirio se sa time, povukao u miran
život i bio uvjeren kako strasti i velike ljubavi postoje samo u knjigama i filmovima.
Život mu se pretvorio u mirnu rijeku koja je tiho, bešumno, bez udaranja u
oštre stijene života, mirno tekla: nije bilo hučanja, neočekivanih događaja,
samo miran protok nečujnog vremena. Upao je u svakodnevnu kolotečinu, a da nije
bio ni svjestan toga. Postao je usamljenik, družeći se samo sa knjigama:
pomamno je čitao, samo ponekad sa sjetom se sjećajući svojih pomorskih dana.
Običaj mu bio došetati do kamenite obale, koja je ljeti vrvjela kupačima i koju
upravo zbog toga ljeti nije nikad posjećivao: činio je to isključivo zimi, dok
bi bura fijukala, zviždala, pjenila more, a on bi stao na sam rub, što je bliže
moguće razbjesnjelom plavetnilu, pogledom šarao prema pučini, uživajući u
predstavi koja se odigravala na velikoj pozornici, plavo-sivoj, velikoj, puštajući da mu ledeni vjetar zažari lice, a
slane kapljice ga hlade. Neukroćeni elementi! Snaga prirode! Jedino je to
volio! More je bilo njegov život i sad, kad nije više plovio, pitao se sa tugom
u kojoj je bilo i bijesa: čemu uopće služi njegov život? Ima li svrhe?
Na svoj
pedeset i peti rođendan, jednog oštro-ledenog zimskog dana, došetao je do svoje
omiljene stijene, noseći u ruci najlon-vrećicu i u njoj sendviče sa pršutom i
bocu crnog vina. Dan je bio leden, pravi zimski, bez vjetra, bura je tog dana
zakazala, tri je dana divljala i kao da se umorila, posustala, a zubato zimsko
sunce škrto je širilo svoju toplotu. U trenutku kad je htio sjesti i poslužiti
se sendvičem, primijeti da nije sam, kako je bio uvjeren: u podnožju velike stijene,
do samog mora, stajala je žena ogrnuta teškim i toplim crvenkasto-smeđim
kaputom, dok joj u ruci lepršala svilena marama koju je skinula sa kose,
puštajući crni slap, blago prošaran sjedinama, da se slobodno prospe po
ramenima.
- Oprostite
- reče mu - znam da je ovo vaše mjesto ii odmah ću otići.
- Nema
potrebe - odgovori joj. - Stijena je dovoljno velika za nas oboje.
Nasmijala se
i oko crnih joj se očiju oblikovale sitne bore odajući mu teške dane njenog
života. Nitko ne ostaje pošteđen. Život miluje, ali i udara!
Dok se
penjala prema njemu, pažljivo ju je promatrao, svjestan toga da mu se dopada
ono što vidi: visoka, njegovana, crnokosa, crnih očiju koje su blistale,
širokih usana, jagodice blago istaknute. Zrelost u punom zamahu. Istog trenutka
kad je to pomislio, naglo reče:
- Rođendan mi
je danas. Imam sendviče sa pršutom i sirom i bocu dobrog crnog vina! Nažalost,
čaše nisam ponio.
- Kome
trebaju čaše? - odgovori ona, stupi pred njega, pruži ruku i reče: - Sretan
rođendan! Ja sam Tea.
- Dante -
odgovori on. - Moj je otac volio čitati, kao i ja, uostalom. Odatle ime.
- Pristaje
vam – reče ona i blago ponovi: - Dante!
Pružio joj je
sendvič pažljivo umotan u papirnatu salvetu. Sjeli su leđima se naslonivši na
stijenu, gledali pučinu, uživali u sendvičima i još nečemu što je strujalo
između njih i čega su oboje bili svjesni. I u čemu su uživali.
- Plovio sam
- reče joj Dante. - Ovdje razmišljam o ttim danima. A vi? Zašto vi dolazite
ovamo, Tea?
- Moj je muž
plovio, to je razlog mog dolaska ovdje. Umro je prije pet godina i ovdje volim
razmišljati o našem zajedničkom životu.
- Oh, žao mi
je!
- Ne mora vam
biti. Imali smo lijep život i sjećam ga se bez žaljenja. Ni za čim ne žalim:
učinila bih sve potpuno isto, kad bi se kojim slučajem život mogao ponoviti.
Gledao ju je
kako pije ravno iz boce, nevješto, ali hrabro se trudeći i to ga oduševljavalo.
Prava žena za pravog muškarca. Nasmijala mu se vračajući bocu na njeno mjesto,
između dvije pukotine u stijeni.
- Nikad neću naučiti piti izravno iz boce -
reče mu, a onda iznenada doda: - I moj me muž bezuspješno pokušavao naučiti tom
umijeću. Nije uspio, naravno.
Čekao ju je
na "njihovoj" stijeni, četiri mjeseca poslije onog dana: proljeće je
bilo u punom zamahu i uskoro će nagrnuti kupači, oteti im mjesto, njihovo
mjesto, dragu im stijenu. Već je gotovo sve znao o Tei, kao i ona o njemu,
viđali su se redovito i prema prešutnom dogovoru, uvijek bi se nalazili ovdje,
na mjestu svog prvog susreta. Dante se često pitao, kako bi sve to
funkcioniralo da su se sreli ranije, dvadeset godina ranije. Bila mu je
privlačna, jako, a znao je da Tea isto misli o njemu, ali usprkos tome, njihovo
je poznanstvo ostalo na prijateljstvu, ne razvivši se u nešto drugo.
Dante je bio
zadovoljan: u društvu sa Teom misli mu postajale vedrije, radovao se slijedećem
danu, sastanku, izlasku sa njom. Vedrina mu se ušetala život, samotan život
ustuknuo i sve više vremena se družio i posvećivao Tei. Nije znao je li ili
nije zaljubljen u nju: u svakom je slučaju osjećao nešto posebno prema njoj,
nešto što ranije nije nikad osjetio. Ponekad je imao dojam kako ona želi da on
učini prvi korak, da se izjasni, otvoreno progovori o njihovom odnosu, ali bi
ga nešto nepoznato i oprezno u njegovoj nutrini uvijek spriječilo. Strah? Nije
se bojao odbijanja, ali se strašno bojao da je ne povrijedi. Želio ju je
zaštititi od grubosti života: dosta je patila!
Ugledao ju
je i pošao prema njoj: kasnila je malo, neobično za nju.
- Dobar dan!
- reče joj prilazeći. - Igra zanimljiv ffilm. Priča o prijateljstvu.
- Ah,
prijateljstvo! - odgovori nasmijano ona. - Najljepša moguća stvar na svijetu.
Dante klimne:
dileme je nestalo, dobio je odgovor! Tea se izjasnila! I osjećajući se lagan
bez tereta neizvjesnosti, ponudi joj ruku, koju ona prihvati, pa krenu uz more
laganim, ujednačenim, mirnim, postojanim korakom, uživajući u društvu jedno
drugog. Prijateljstvo bez opterećenja!
"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".