Delirij
Osjećaj je
bio sasvim čudno obavijen nestvarnom paučinom, sivom i bolnom i znao je da
sanja, da leži u svom krevetu, pijan, naravno, uvjeravao je sebe u to, ali mu
nije pomoglo: u potpuno stvarnom snu, koji ga uvjeravao kako je to java, vodio
je razgovor u staroj gostionici, u blizini njegova doma, dokazivao prijatelju
besmisao svekolikog Univerzuma. Trzao se u snu, nastojeći se probuditi,
pobijediti tu dualnost, koja ga je rascijepila na pola, pa jedna njegova
polovica leži u krevetu i znoji se, isparavajući alkohol, dok ona druga, isto
tako istinita, stvarna, sjedi u gostionici i raspreda o egzistencijalnim
pitanjima. Misao da ludi, ta strašna misao, prostruja njime, tijelo mu zatrese
drhtavica i bolno zaječi u snu: nije se uspio probuditi, naprotiv, noćna ga bol
još jače mrvila svojom težinom, pa mu se oznojeno tijelo bolno zgrčilo u
položaj fetusa, a nogama mu projurile horde mrava, žareći, žareći, žareći...bol
je rasla i rasla, mravlja horda plazila nesmiljeno njegovim trzajućim tijelom, sasvim
mokrim od znoja: grčevi ga počeli potresati, bolno mu grčeći mišiće, znoj
izbijao, tekao...
Počeo je
piti prije ravno devetnaest dana! Devetnaest ludih, bjesomučnih dana, lutao je
gradom, neobrijan, poduža mu kosa neuredno padala na čelo, umašćena, neoprana,
siva, padala mu niz koščato duguljasto lice, tankih pramenova, nalik na mokre
repove pacova. Svaku bi večer, dok bi nesigurno stajao za nekim od mnogih
šankova toga dana, davao sebi svečano obećanje: ujutro ću oprati kosu! Ali bi
jutro bilo u pravilu iznenađujuće bolno, drhtavog tijela, ruku pogotovo, bolna
stomaka i samo sa jednom mišlju u bolnoj glavi: piće! Potrebno mi je piće!
Mučan ritual jutarnjeg povraćanja uvijek bi mu ponovo govorio o besmislenosti
njegova života, zgadio bi se svako jutro sam nad sobom, ali želja za pićem,
prvim pićem koji će unijeti mir u njegov uznemireni organizam bila bi toliko
snažna, da bi uvijek odnosila pobjedu, gorku pobjedu koja je u svojoj
konačnosti vodila porazu. Kosa, a i čitavo njegovo tijelo, ostalo bi neoprano,
neuredno, dok bi što je brže mogao grabio prema prvom šanku dugim i
ranojutarnjim nesigurnim korakom. Svakog dana ista bolna procedura se
ponavljala! Više nije mogao mnogo ni piti, bilo mu dovoljno nekoliko pića i već
bi bio sasvim pijan. Pad tolerancije! Znao je to, razumio, ali nije ga bilo
briga!
Imao je on i
svojih "suhih" razdoblja: ni kapi ne bi popio po nekoliko mjeseci.
Transformirao bi se bez nekog vanjskog vidljivog povoda u pristojnog
trezvenjaka, čistog, urednog, uvijek svježe obrijanog. Ponašao bi se normalno,
poput svih ostalih, ako je to normalno: išao bi na posao, sa posla kući, u
kino, u šetnje, na kavu...živio pravim malograđanskim životom. Nakon otprilike
četiri mjeseca počela bi ga obuzimati nervoza, zatim, bijes, pa očaj...osjećao
je da se njegov "luđački period" neumitno približava, osjećao se
slabim, nemoćnim oduprijeti mu se i prezirao je sebe i svoju nemoć. Odgađao je
neizbježno, povlačio se u samoću, među knjige, čitao je mahnito. Sve je radio
mahnito, sa mnogo strasti. Nije bio umjeren ni u čemu, pa ni u piću. Shvaćao je
svoj problem, točno je znao što je sa njim, ali nije nalazio snage pobijediti
svoju slabost, jer kad bi tijelo počelo vapiti za pićem, on bi se odupirao,
grčevito, bolno, ali bi na kraju uvijek rekao: "U vražju mater sve! Ionako
sam već mrtav! Ovo nije život! Ovo je dugo umiranje!" i popustio bi svojoj
slabosti, naručio prvo piće i ispijao ga polako, pažljivo! Nakon obično dva
mjeseca teške borbe sa samim sobom, gubio bi rat i popuštao. Odlučnim bi korakom
ulazio u prvi lokal, jer sad mu laknulo, više se ne mora boriti, ne mora
patiti, bar će jedno vrijeme uživati u svojoj slabosti, a kasnije…Naručio bi
prvo piće čvrstim glasom, u kojem se nije moglo naslutiti njegovo duhovno
stanje, stanje puno bolnih urlika!
Ah, kako je
to piće prijalo! Govorio je: "Baš kao da mi anđeli plešu jezikom!". Volio je taj
moćni, žestoki, vrući osjećaj u grlu, koji je palio na svom putu do stomaka i
tu blaženo grijao, grijući mu dušu, donoseći dugo željeni mir, mir kakav bez
pića nikad nije mogao doseći. Trenuci moći! Trenuci snage! Moćni sati njegova
života! Snaga! Oslobođena misao! Sloboda! Koja je vodila u ropstvo!
Bili su
kratki, ti trenuci moći, snage, a zamijenila bi ih ubrzo slabost, svakim danom
sve veća i sve više razarajuća, kidajući mu misli, rastrzajući mu um, donoseći bol za bolom! Patio je, mnogo,
beskrajno i često se pitao, čemu sve to? Odgovor nije nalazio, a pakleni
kovitlac njegova života se nastavljao: pijani dani ludog očaja, smjenjivali bi
mirne trezvenjačke dane, točno poput sata, otprilike svakih šest mjeseci.
Zatvoreni pakleni krug! Nikad kraja...
Snažan grč
ga strese i on naglo ustane i nekako se iskobelja iz mokrih plahta, sasvim
promočenih zaudarajućim znojem, čitav se tresući i nešto nesuvislo mrmljajući,
otvori vrata spavaće sobe, prošeta hodnikom do dnevne sobe, izađe na mali
balkon, prekorači željeznu ogradu i nestane u dubini, u noći, tiho, gotovo
nečujno, izuzme li se ružni i tupi udarac, koji je potmulo odjeknuo i nikog
nije uznemirio u hladnoj zimskoj noći.
"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".