Drvene priče

Drvene priče

Sigurno nikad niste pomislili kako postoje drvene priče! A postoje, kunem vam se! Drvene su priče ništa drugo nego priče drveća, a drveće ima dugotrajno i dobro pamćenje, može se reći fotografsko pamćenje. I silan način međupovezanosti, naprosto su umreženi, poput kompjutera, i svaka se informacija velikom brzinom prenese istog trena na sve strane svijeta. Pitate se kako? Veoma jednostavno, i sami će te to morati priznati. Toliko jednostavno, da je naprosto genijalno!

Pazite, odati ću vam tajnu, ali nemojte je zloupotrijebiti: ovo ne smiju doznati oni koji ne cijene Prirodu! Nikako! Tajna se otkriva samo onima, koji vole šume, planine, mora, pa budite diskretni i dobro pazite kome prenosite informaciju.

Većina ljudi kad gleda u šumu, ne vidi stabla. Oni, u stvari samo misle da vide stabla, znaju da ih je mnogo, ali ne primjećuju njihovu različitost, a to je upravo ono što ih čini toliko dragocjenim. Ne gledaju ih onako kako stabla zaslužuju biti gledana, pažljivo i sa ljubavlju. Svako se stablo razlikuje od drugoga. Bez obzira na veličinu, starost, mjesta gdje raste, svako je posebno i neponovljivo. Kao i ljudi. Ti isti ljudi vide stabla, vide kako rastu iz zemlje i nesavršeni kakvi već jesu, misle da vide sve, a vide samo ono što im stabla žele otkriti! Naravno da im stabla ne otkrivaju svoje tajne! Ljubomorno ih čuvaju!

Pravi život stabala, šume, ne odigrava se iznad zemlje. Eto, to vam je tajna. Pravi život, život pun svega i svačega, živi se ispod zemlje! Nemojte raditi grešku većine i vidjeti samo ono što morate vidjeti! Stabla nas zavaravaju, mame naš pogled ustreptalim lišćem, odvraćajući nam pažnju . Pogledajte dobro i zapazite korijenje stabala, žbunova, trave: vidite li kako se sva ta silna korijenja u dubini zemlje dodiruju, sva su povezana, prava žilava mreža kojom kruže informacije tjerane sokovima u žilama korijenja. Arterije i vene šume, to je, u stvari, korijenje! Najvažniji dio šume, a nama nevidljiv: tek ponetko, mudriji od većine, shvati istinu i osjeti tu veliku, moćnu povezanost korijenja u šumama, korijenja koje puže na sve strane, probija čak i kamenje, a sve u nastojanju da budu što bolje povezana. I osjeti poštovanje!

S vremena na vrijeme pojave se ljudi, oboružani raznim alatkama, pa nemilosrdno navale na šumu, koju istinski i ne vide, niti razumiju. A stabla onda plaču i korijenjem koje je povezano sa drugima, šalju titraje koji prenose strah, tugu, nemoć, pa čitava šuma drhti, životinje se umire, kao da nestanu: prekinuo se njihov život, život drveća. I zavlada tuga, dugotrajna, mjeseci prolaze, a šuma plače i suzama topi sjećanje koje blijedi, dok se mladi izdanci budućih velikih i snažnih stabala, sramežljivo probijaju iz zemlje stremeći prema svjetlosti, a pod zemljom guraju korijenje, žile svoje pune sokova, boreći se za svoj životni prostor. Bori se šuma za opstanak, duboko se ukopavši korijenjem, kojim komunicira i život uvijek iznova pobjeđuje smrt.