Događaj
Koljena su joj lagano podrhtavala, dok je strpljivo čekala u redu pred
blagajnom: još četiri klijenta, pa je ona na redu. Osjećala se klonulom i malo
je nedostajalo da istupi iz reda i sjedne u jednu od nekoliko stolica, koje su
se nalazili u poslovnici banke. Čak je pomislila i ne podignuti novac, već sve
napustiti i otići kući, zatvoriti se u samoću jada i sjećati se...
U posljednje je vrijeme Boris često kasnio, pa se Maja sa uzdahom rezignacije
pripremi na još jedno od mnogih čekanja. Izabrala je stolić pored zida i sjela
okrenuvši zidu leđa, promatrajući šarenu rijeku šetača ispred sebe: kafić se sa
dolaskom ljeta proširio i na pločnik i na taj način su gosti kafića prestali
biti samo promatrači; postali su sudionici događanja.
Maja primijeti radoznale poglede muškaraca na sebi i u svojoj dubini zaželi da
je i Boris gleda na takav način, sa takvom željom. Znala je da svojim izgledom
zaslužuje pažnju: približavala se tridesetoj, visoka, smeđe duge kose i
svijetlozelenih očiju, bila je više nego lijepa žena i znala je to. Vrijeđalo
ju je nemarno Borisovo ponašanje prema njoj. U početku nije bilo tako, sjećala
se: bio je pažljiv, nježan i nikad ne bi dozvolio da ga ona sama čeka u kafiću.
On bi uvijek stizao nekoliko minuta prije dogovorenog vremena i čekao nju.
Treća je godina počela upravo prošlog mjeseca od njihovog upoznavanja i
zbližavanja, što nikako nije malo vremena. Osjećala je potrebu za malo sigurnijom
vezom, vezom sa obavezama, a ne samo ovakvo pomalo neodgovorno zabavljanje,
mada, mora priznati iskreno, ni to nije loše. Boris zna, kad hoće, biti jako
zabavan i u njegovom društvu vrijeme prolazi u prijatnoj toplini. Maštovit je,
pažljiv, vrijedan, iskren, nema mana, ali...Čini joj se, a u posljednje je
vrijeme uvjerena u to, da se Boris jednostavno boji odgovornosti. Ništa drugo
nije u pitanju: ne voli odgovornost i boji je se!
Osjeti
dodir na ramenu, podigne pogled i ugleda Borisa, koji joj je prišao, a ona ga,
zadubljena u misli, nije ni primijetila.
-
Kasnim - reče on ozbiljna lica. - Oprosti!
U njegovom
glasu nije bilo ni trunka žaljenja i Maja to žalosno registrira. Riječi
učtivosti, ništa više. Kao da su upućenu neznancu, slučajnom prolazniku.
- Dupli
rum - konobarici reče, a Maja se zgrči i pogleda na sat, a on to primijeti i
namršti se. – Želiš li ti još nešto?
- Ništa,
hvala! Kava mi je dovoljna.
Šuteći
su čekali da se konobarica, sitna, mršava osamnaestogodišnjakinja, vrati sa
pićem. Mora da je primijetila napetost među njima, jer brzo ga posluži i još
brže otiđe.
- Ne želim te
povrijediti - poče, pošto je otpio poveliki gutljaj, Boris - ali ovo se ne može
reći na lijep i nepovrediv način.
- Ostavljaš
me - reče ona, optužujući.
- Nemoj! -
Boris odmahne rukom. - Nemoj dramatizirati! Nitko nikoga ne ostavlja!
Jednostavno je sazrelo vrijeme za naš rastanak!
- Samo zbog
toga što ti nisi sazrio za ostanak - ne odoli Maja i odbrusi. - Bojiš se
ozbiljne veze!
- Glupost! -
Ponovo odmahne rukom. - Nemam se čega bojati!
- To znam ja,
ali ti ne! - oštro reče ona: neće samo pasivno sjediti i puštati ga da govori
što hoće! - Bojiš se i znaš to! Jedino ne želiš priznati! Umireš od straha pred
ozbiljnom vezom, pred brakom...
- Oho! -
usklikne on. - Znao sam da ćeš spomenuti brak! Svaki tvoj razgovor teži i vodi
ka tome.
- Što je
lošeg u tome? Zreli smo ljudi, zar ne? - upita Maja, a zatim doda, nije mogla
odoljeti, i odmah to požali, ali su riječi bile izrečene i ležale pred njima: -
Ili je bar jedno od nas zrelo!
Borisovo se lice ukoči, ustane, položi novčanicu na stol i bez i jedne
joj upućene riječi otiđe. Nikad nije prihvaćao svađu, znala je to i već je
doživljavala ovakve njegove reakcije. Gledala je za njim i znala da mu je
olakšala odlazak svojim dugim jezikom, pomalo je bila ponosna, pomalo žalila
samu sebe, ali je znala: ponovo bi rekla istu stvar u istim okolnostima. Kraj
jednog dijela njenog života...
Još su
dvojica bila ispred nje u redu, kad se dogodilo: u prostoriju poslovnice banke
upadne visoki muškarac u tamnoplavoj košulji i trapericama, na glavu mu
navučena pletena kapa, usprkos ljetu, u ruci pištolj, njoj se učini ogromnim i
silno crnim, oko nje silna galama, pucnji, komešanje, dreka: kaos je u trenutku
zavladao dotad mirnom prostorijom. Maja osjeti udarac u glavu i veliko crnilo
raširi svoj milosrdni plašt i umota je u njega, donoseći dobro došao joj
zaborav...
Prvo čega je
postala svjesna, bili su mirisi, specifični mirisi i po njima je u hipu shvatila
da se nalazi u bolnici. Sa mukom otvori oči i sa iznenađenjem ugleda Borisa:
sjedio je pored kreveta i zabrinuto gledao u nju. Kad je primijetio da je
otvorila oči, nagne se prema njoj, uzme je nježno za ruku, kao da se boji da će
je taj pokret povrijediti, zaroni lice u njenu kosu prosutu po jastuku i
prošapće joj u uho:
- Ne brini,
nije ti ništa: samo lagana kontuzija! Već sutra ćeš kući! Moraju te zadržati
jedan dan na promatranju. Ostatak ću te života ja promatrati! Ne puštam te više
samu, vidiš što ti se događa! Netko mora brinuti o tebi, zar ne?
Slušajući
umirujući i njoj jako drag glas, Maja se osjeti lagano, bezbrižno i sasvim se
prepusti njegovim snažnim rukama i nježnom glasu.
"Copyright © 2005. misko-nearh
- zabranjeno korištenje objavljenih radoova bez pristanka autora".