Snjegovi zla
Leon mi
kaže da me moja mlada žena vara i da to traje već poduže vrijeme: i naravno,
svi to već znaju, osim mene, svi se smiju i svi ogovaraju… da o uživanju mojih
susjeda zbog trača u kome sam glavni akter ni ne govorimo. Bijes kipti u meni.
Pomiješan sa tugom, šokom: valovi žalosti me zapljuskuju, oplakuju sretan
period mog života, našeg života, jer sa njom sam bio sretan.
Sjedimo
u kafiću, Leon, moj najbolji prijatelj i ja. Vjerujem Leonu i znam da se teškom
mukom natjerao nanijeti mi bol. Odrasli smo zajedno, poznajemo se od svojih
prvih školskih dana, čitav smo život zajedno proživjeli: prve cigarete u parku
zajedno smo palili, prvi gutljaj piva, prve djevojke, prve ljubavi...sve smo
zajedno proživjeli. Vjerujem mu, vjerujem mu bez rezerve.
- Smiri
se - govori mi on, jer dobro vidi kako mi ruke drhte, dok prinosim čašu usnama.
- Moraš se smiriti! I nemoj se napiti! NNikako ne danas! Idi kući i razgovaraj
sa Sandrom! Možda ima izlaza...
-
Kakvog izlaza!? - prekidam ga bijesno. - Upozoravali su me, a ja, kreten, nisam
želio slušati! Mislio sam kako se to meni neće dogoditi! Mi smo nešto posebno,
Sandra i ja, nismo poput ostalih, nas ne smeta sitnica kao što je velika
razlika u godinama! Ne to je za druge, a sad...
- Daj,
saberi se, bogamu! - reži Leon na mene, unoseći mi se u lice. - Nisi ni prvi ni
posljednji kome se to događa!
Ta me
opaska iz nekog razloga smiruje. Odjednom sam miran, opušten, nisam nervozan:
nisam ništa! Kao da me se to ne tiče! Tupost, sjetim se iznenada, to je tupost!
Organizam se umotao u tupost, nastojeći se zaštiti. Čitao sam o tome. Ma o čemu
to, do vraga, razmišljam! Jesam li skroz poludio? Otkačio?
Moj se
sav život odvijao na moru, plovio sam i nikad nisam pomišljao na brak. Imao sam
prilike vidjeti i čuti što se sve događa dok je muž na pučini, a žena sama
kući. Nisam imao namjeru učiniti istu grešku: navikao sam biti sam i volio sam
samoću koju sam izabrao. Bio sam sretan, na svoj način. Sretan, zadovoljan i
miran.
Sve je
to nestalo kad sam upoznao Sandru. Prešao sam pedesetu, kad smo upoznali. Leon
nas je upoznao: sreo sam ga na ulici sa njom u društvu i on mi ju je predstavio
kao svoju kolegicu. Leon je kazališni čovjek, glumi i režira, a Sandra, ta
mlada žena bila je glumica. Nisam mogao skinuti pogled sa nje: visoka, upravo
koliko treba izduženog lica, niz koje se slijevala svjetlo-smeđa kosa, oči
blage i smeđe, usne velike, pune, nos dug, divno izdvajan. Svratili smo na kavu
i dok je ona bila kratko odsutna, Leon mi reče da ima samo dvadeset i devet,
samica je, nije u vezi ni sa kim. Kad sam to čuo, odahnuo sam: ništa me drugo
nije zanimalo.
Tri
mjeseca kasnije postala mi je ženom. Čitavu sam jednu godinu odbijao pozive za
ukrcaj: nisam se mogao odvojiti od nje! Ušteđevina, koju sam imao, brzo je
nestajala: kupili smo veći stan, stan je trebalo urediti, novi auto...Novac je
klizio kroz prste, nestajao. Mazio sam Sandru: nisam mogao podnijeti misao da
joj nešto nedostaje, sve sam joj želio priuštiti! Dan, koji sam odgađao, ali za
koji sam znao da mora doći, konačno je stigao: morao sam na brod! Rastanak me
dotukao, morao sam se prisiliti na odlazak i dok sam odlazio, ostavljajući
Sandru samu, jedan je dio mene umro. Šest mjeseci bez svoje lijepe žene!
Vječnost! Čitava vječnost!
- Jesi li
dobro? - Leonov glas me vraća u stvarnost.
- Jesam, ne
brini, dobro sam.
- Nikakvih
gluposti - reče on. - Dogovoreno?
- Dogovoreno!
- Moram dalje
- reče Leon i ustaje. - Jesi li siguran da te mogu ostaviti samog?
- Jesam, ne
brini! Dobro sam! Samo idi!
Otišao je.
Naručio sam još jedno piće, platio i krenuo kući. Leon je u pravu: razgovarati
ću sa njom, pronaći ćemo neki izlaz, usprkos svemu ostati zajedno...
Skuhao sam
kavu, sjeo u udoban naslonjač i čekao je, strpljivo, neraspoloženo, a strah je
rastao zajedno sa osjećajem izigranosti. Strah da ću je izgubiti. Nisam više
mogao zamisliti život bez nje! Postala mi je bezuvjetno potrebna, poput droge
narkomanu. Ne bih mogao, ne bih znao živjeti bez nje! Nikako! Moram je
zadržati! Pod svaku cijenu! Sve ću učiniti, na sve ću pristati! Samo da ostane
sa mnom! Ne mogu bez nje! Ne mogu! Ne želim biti bez nje! Kakvog smisla ima
život bez nje!
Konačno,
Sandra dolazi, čujem ključ u bravi zapinje, klizi i čas kasnije evo je u
dnevnoj sobi, visoka, lijepa, u zategnutim trapericama koje naglašavaju njene
obline, kose vezane u rep, gleda me ravno u oči, a lice, uplašio sam se kad sam
vidio njeno lice: ukočeno, maska, prava maska!
- Želim
rastavu - bez uvoda i bez emocija reče.
Nešto je puklo u
meni! Skočio sam na noge, odjednom se stvorio pored nje, zgrabio je šakama oko
vrata i počeo nemilosrdno stezati. Gledao sam joj oči, prvo iznenađene, zatim
podsmješljive, sigurno se nadala da ću se pokolebati, zatim su postale
uplašene, širom otvorene, strah je nečujno urlao iz njih...odjednom se ugase.
Pažljivo sam
spustio njeno tijelo na pod, prišao telefonu, nazvao policiju, rekao što sam
učinio, sjeo, zagledao se u njeno beživotno tijelo, dok se duboko u mojoj
nutrini taložili ledeni snjegovi zla.
"Copyright © misko-nearh
- zabranjeno korištenje objavljenih radoova bez pristanka autora".