Napoli
Iz nekog su
ga razloga zvali Napoli i tek su vrlo rijetki i u njegovom srcu vrlo posebni
ljudi, znali kako mu je pravo ime Tugomir i zadirkivali ga zbog toga, onako,
prijateljski, uz čašicu, jer bio je sve prije nego tužan ili miran: kiptio je
životom!
Upoznao sam
ga kad smo obojica tek zakoračili u dvadesete: sreli smo se na jednoj od
beskrajnih u nizu pijanki, na kojima smo obojica bili rado viđeni gosti, iz
istog razloga; obojica smo već nekoliko godina skitali svijetom, ploveći, ne
zarade radi, već avanture radi, a to je društvu koje se nije nikad maklo iz
grada, bilo silno zanimljivo. Slušao sam Napolija kako drži veličanstveni govor
o pjesništvu, a pjesme recitira svjetlosnom brzinom, skačući sa Poa na
Jesenjina, sa Jesenjina na Ujevića, bez ikakvog suvislog reda: grmeći pijano,
kako će svijet tek vidjeti što znači biti pisac!
- A kad će to
biti? - uvijek bi netko u napola pijanoj i raskalašenoj publici povikao, često
podsmješljivo, znajući što slijedi.
Iz Napolija
bi provalio urnebesan govor pun munja koje bi parale crno nebo njegove
uzavrele strasti, strasti koje su bjesomučno bujale u njemu: živopisno
gestikulirajući rukama, ali pomno pazeći da ne prospe uvijek punu čašu, govorio
nam je o svom remek-djelu, koje bi uskoro moralo ugledati svjetlost dana! Svega
će biti u tom romanu, najviše mržnje, jer mržnja pokreće svijet i samo se zbog
toga ljubav toliko cijeni. Mržnja vlada, on, Napoli, to vrlo dobro zna, poznaje
on najmračniji kutak ljudske duše, Freud je prema njemu školarac, toliko on zna
o onome što pokreće čovjeka! Nije to ljubav, nije to seks, samo mržnja! Ratovi,
neprestani ratovi drže u ravnoteži ljudsko stado! Da nema ratova nastalo bi
ludilo! Rat nam je izbavitelj, a mi ga u svom neznanju proklinjemo! Još je
stari i dobri i pametni Heraklit prije 2 500 godina rekao: "Rat je otac
svemu"!
Tu bi
Napoli obavezno zastao, stari je orator u njemu znao da je uspio sasvim
zaokupiti pažnju supijane publike, koja ga oduševljeno gledala, gutajući
njegove strastvene riječi. Kako su oni strastveno gutali njegove riječi, tako
je Napoli strastveno ispijao čašu do dna i odmah je punio, jer bez pune čaše i
čarobnog napitka u njoj, Napoli ni izdaleka nije bio toliko govorljiv.
Bjesomučna ljubav prema životu i još bjesomučnija ljubav prema alkoholu, bile
su njegove pokretačke snage.
Da nema
rata, bijesno bi nastavljao dok bi mu dim kuljao iz usta, što bi svi ti glupani
radili? Rat im svima dođe kao naručen! U ratu je sve dozvoljeno! Ono za što te
u miru osuđuju na dugotrajnu robiju, u ratu za isti čin bivaš nagrađen! Izvrću
se vrijednosti! Ali, je li to istina? Je li se vrijednosti zbilja izvrću?
Nikako! To su u stvari prave vrijednosti čovječanstva! Kako bi računali
vrijeme da nema ratova, okrutnih vladara, koje, ne zaboravimo, podržavaju
okrutni pojedinci, a pojedinci čine masu, što znači da ljudsko stado voli
okrutnost! Moramo imati nekog koga ćemo mrziti iz dna duše, ali je prava istina
da mrzimo sebe, svoje pravo ja, ono što nastojimo ubiti u tim mnogobrojnim
ratovima, ali koje se jako efikasno odupire, to nam uvijek nekako pobjegne iz
čaše shvaćanja, razumijevanja! Čašu razumijevanja povijesti, za razliku
od one napunjene vinom, nikad ne ispijemo do kraja! Ono što činimo mi, dobro
je, a to isto kad čini neprijatelj ne valja!
I tu bi
stari pijani lisac Napoli svečanim glasom izdeklamirao, šireći ruke, kao da ih
želi svih zagrliti, čitavo to ludo zalutalo u maglu neznanja čovječanstvo!
Vikao bi:
-
Svedeno na vaš uobičajeni nivo razumijevanja, to vam ide ovako: kad se ja
napijem, divno sam se proveo!
Zatim
bi uperio kažiprst na nekog iz zagrijane publike i dreknuo svom snagom:
- A kad
se napiješ ti: vidi pijane svinje!
U tom
bi trenutku obavezno nastao orkan oduševljenja! Svi bi u isti čas drečali,
nadvikivali se: lica bi se zajapurila, oči sjajile, a Napoli, obavijen pijanom
slavom, ispijao na brzinu dvije do tri čaše.
Imao je
ideja, taj Napoli, ne može se poreći. Ali te su ideje sa godinama postale
otrcane, svi smo ih čuli bezbroj puta, budile su dosadu u nama. Malo pomalo,
počeli su izbjegavati Napolija, koji je i dalje sa istim žarom propovijedao
apokaliptični pogled na ljudski rod, pijući sve više, sve jače i sve češće...A
godine su milile, iz dana u dan približavao se njegov život kraju, a da se
knjiga nije rodila, nije ugledala svjetlo dana, ideje nisu izašle u svijet,
ostale su zarobljene u uskom društvu ljubitelja kapljice, nepoznate širokim
masama, kojima je Napoli želio objaviti svoju viziju i uzdrmati čovječanstvo,
otvoriti oči čitavom svijetu, ukazati na ono u čemu griješimo i ni više ni
manje, sa tim činom konačno prekinuti, okončati besmislene ratove i živjeti,
naprosto živjeti jedni pored drugih, bez trvenja, mirno, surađujući i
napredujući!
Piće ga
potkopavalo, nagrizalo mu bridak um, mijenjao se, od blistavog govornika koji
je plijenio pažnju svoje publike, pretvorio se u dosadnog brbljavca. Nije mogao
shvatiti što nije u redu! Govorio je ono isto što je uvijek govorio, ali
oduševljenog slušateljstva više nije bilo. Više uopće nije bilo slušateljstva!
Ostao je sam. Biti sam, za Napolija je značilo isto što i biti mrtav.
Prestao je
držati svoje govore: prestao je govoriti! Samo bi pogrbljeno, jer godine su
milile i pritiskale i onaj mladić dvadesetih godina sa sjajem znatiželje i
prkosne vitalnosti u oku, postao je pedesetogodišnji starac ugaslog
pogleda, mrtvog uma, bez ideja i bez nade da će ga muze ponovo posjetiti. Život
je izgubio draž, postao je breme. Zamrzio je samog sebe i očito se namjerno
ubijao prekomjernim količinama alkohola.
I dalje
luta gradom, obučen u otrcanu odjeću, uvijek supijan i neprekidno mrmljajući
sebi nešto u šiljatu, od mršavosti izduženu bradu, ali to više nisu briljantno
nadahnuti govori, nego beznadne žalopojke. Nema žara u njemu, ugasio se, ostala
je samo prazna ljuska koja se zove tijelo i kojoj nemilosrdno vrijeme odbrojava
posljednje trenutke!
"Copyright © 2005. misko-nearh
- zabranjeno korištenje objavljenih radoova bez pristanka autora".