Odlazak
Margareta, zvana Margo, zaustavi kola pored vidikovca sa kojeg je pucao pogled
na plavu pučinu, mirnu i tihu, u jako vrućem ljetnom danu. Lokal je
bio gotovo čitav ostakljen, pa ste i zimi mogli sjediti unutra, na toplom,
uživajući u neobičnoj toploti, pijuckajući piće i gledajući sivo more,
uzburkanih i zapjenjenih valova , šibano ledenom burom, a ipak vas osjećaj da
ste na otvorenom nije napuštao. Kako nije bilo potrebe za sklanjanjem, Margo
odlučnim korakom dugih nogu krene prema stolu ispod čempresa i sjedne,
položivši oveću crnu kožnu torbu na susjednu stolicu.
-
Samo kavu - reče konobaru, koji se istog časa stvorio pored nje. - Ništa drugo,
hvala.
Ako je pametan, shvatiti će: željela je mir, trenutak za razmišljanje, morala
je srediti konfuzne misli, koje su silovito brujale u njenoj nutrini. Sam bog
zna da joj je potrebno dobro razmisliti. Upravo je napustila supruga, odustala
od napora održavati na životu njihov brak koji je u devetoj godini svog
postojanja počeo pucati, lomiti se, doživljavajući pravu katastrofu. Sve je
postalo previše bolno, previše uzaludno. Umor i apatija uvukli se u Margo i
nisu je napuštali.
"Nećemo slaviti desetogodišnjicu", pomisli ona kiselo i paleći
cigaretu. Zatim se u mislima popravi:"A možda ćemo i slaviti! Ali svatko
za sebe!"
Konobar
joj polako priđe, položi kavu ispred nje na mali i zeleni okrugli stolić,
nasmiješi se prijazno i otiđe, prepuštajući je njenim sumornim mislima.
Gledala
je kratak trenutak za njim i uspoređivala ga sa Sanjinom, svojim mužem. Uvijek
je to činila, neprekidno je sve muškarce uspoređivala sa Sanjinom, na njihovu
štetu. Do prije godinu dana: onda se nešto promijenilo i uspoređivanje je
ponekad bilo na Sanjinovu štetu. Ne često, ali ipak… Otpijajući malo
kave, divne arome, koja joj je pružala utjehu, Margo se sa sjetom prisjeti onog
dana kad je upoznala Sanjina.
Dogodilo se to točno na njen dvadeset i drugi rođendan, kojeg je burno
proslavljala sa društvom u njihovom omiljenom kafiću, uz zveket čaša i
neobuzdanog smijeha, sve to obavijeno dimom cigareta. Netko joj ga je
predstavio i od tog trenutka kao da su im pogledi bili vezani u nevidljivi i
čvrsti čvor: piljili su jedno u drugo, ni malo ne mareći za ostale, zaboravivši
na njih, što su oni, naravno primijetili. Malo pomalo svi su počeli
odlaziti, ostavljajući Margo i Sanjina same. I više se nisu razdvajali.
Vjenčali su se dvije godine kasnije i zajedničkim se snagama, probijali
kroz život. Opterećeni stambenim kreditom vodili su skroman život, miran,
povučen, sa vrlo malo izlazaka. I dalje su bili dovoljni jedno drugom, nisu
osjećali potrebu za društvom, za izlascima. Vikendom bi često odlazili u
prirodu, na dugotrajno hodanje planinskim stazama: oboje su voljeli onaj umor
koji pruža puno zadovoljstvo nakon tako provedenog dana. Margo je voljela
izazove i nikad nije sebi dozvoljavala da u trenutcima slabosti, kad bi
je svaki mišić bolio, odustane: uvijek bi ustrajala na posljednjem naporu.
Da se
nešto promijenilo, Margo je uočila prije nešto više od godine dana: primijetila
je da neki računi nisu plaćeni i iznenadila se. Uvijek su bili pedantni u
svojim obavezama i to im se nikad nije događalo. Odlučila je ne okolišati, već
ga izravno upitala, gotovo istog trena kad je stigao kući. Malo se zbunio,
blago porumenio i promucao nešto o tome kako je malo kratak sa lovom, ali neka
ne brine, srediti će to odmah sutra! Nije brinula, znala je da će održati
riječ: uvijek je bio od riječi. Vjerovala mu je uvijek i u svemu. Ali se to
ponovilo. Sad već i nije bila toliko iznenađena, kao da je očekivala tako
nešto: a kad je bolje razmislila, shvatila je da je to istina.
I kako
to obično biva, istinu, onu pravu, doznala je sasvim slučajno jednog nedjeljnog
poslijepodneva, prije tri mjeseca, dok je prebirala odjeću koju mora sutra
odnijeti u kemijsku čistionicu, a Sanjin bio na utakmici. U jednom njegovom
odijelu, koje je vapilo za čišćenjem, pronašla je hrpu listića kladionice.
Zaprepastila se, sjela na krevet, položila listiće ispred sebe i buljila u njih
nekoliko minuta, odbijajući povjerovati u istinu koja se konačno razotkrila u
svoj svojoj bijedi i ružnoći. Sad joj je bilo jasno, od kud sve te novčane
neprilike, prvo male, da bi vrlo brzo narasle i postale velike i koje su im
nemilosrdno srozavale standard življenja. Kockar! Postao je kockar!
Brujanje kamiona sa prikolicom koji je projurio cestom, vrati je u sadašnjost i
Margo zatrepće na suncu. Izgubila se u sjećanju. Sunce joj je sada udaralo
točno u lice i ona potraži naočale, iščeprka ih iz torbe i stavi na nos.
Sakrivena od radoznalog svijeta. Uvučena u svoj svijet sjećanja...
Imali
su veoma dug i veoma iscrpljujući razgovor te večeri, kad se Sanjin vratio.
Nije se branio lažima: sve joj je priznao. U početku mu je to bila mala
razbibriga, često je i dobivao, ali brzo se sve promijenilo. Obuzela ga strast,
a razum napustio. Živio je i disao za kockanje. Mislio je kako će to moći
držati pod kontrolom, ali...
Večer
su završili tako, da joj je obećao kako je sa klađenjem gotovo, a zatim su
burno vodili ljubav: tjelesnom strašću su nastojali premostiti potok
nepovjerenja koji je iznenada zažuborio između njih.
Tri su
mjeseca prošla od onog svibanjskog dana, tri mjeseca u kojima je vjerovala kako
je sve ponovo u redu, sve kako treba biti. Trudila se ne biti sumnjičava:
suzdržavala se i nije mu čeprkala po stvarima; smatrala je to nedostojno nje.
Nije se željela toliko poniziti. Njezina je suzdržljivost konačno danas bila nagrađena:
dok je pospremala stvari u spavaćoj sobi, ispod pepeljare, na Sanjinovoj strani
kreveta, ugleda dobro poznati listić kladionice. Protrnula je, zamaglilo joj se
pred očima i čak je malo zateturala. Koljena su joj se odsjekla i jednostavno
se srušila na krevet, nije sjela, a pogled joj ostao prikovan za listić, koji
kao da joj se rugao, rugao...Odlučila je u hipu: ne može živjeti sa čovjekom
koji joj laže! Napustiti će ga! Koliko je obuzet klađenjem, sigurno neće ni
primijetiti!
Sad je tu,
sjedi, kavu je popila, ali još ne odlazi. Nije zadovoljna i osjeća nemir. Nešto
nije kako treba! Negdje griješi! Nije shvaćala gdje i u čemu griješi i
ljutilo ju je to.
"Jesam
li prenaglo odlučila", upita se."Možda sam trebala još jednom
razgovarati sa njim? Pružiti mu priliku da objasni? Pobjegla sam! Ja, koja se
uvijek borila i koja nikad ni od čega nije bježala! Ponijela sam se ko
posljednja glupača! Vraćam se istjerati sve na čistac! Vraćam se boriti za
uspjeh našeg braka!"
Margo odlučno
ustane, mahne konobaru i pokaže pokretom na novac koji je stavila na stol i
pritisnula ga pepeljarom, veselo mu se nasmiješi, odšeta brzim koracima do
kola, sjedne, upali motor i krene kući...
...Sunce je
upravo zalazilo, kad je otključala vrata stana i ušla.
- Pa
gdje si? - dočeka je Sanjin zabrinuto. - Ovakvo ponašanje ne liči na tebe.
-
Morala sam srediti misli - odgovori Margo i odmah napadne: - Vidjela sam listić
kladionice ispod pepeljare u spavaćoj sobi. Mislila sam da je gotovo sa tim!
- I
jest gotovo - mirno i ni malo zbunjeno odvrati Sanjin. - Tu je da mi služi kao
podsjetnik. Ništa više!
- Kakav
podsjetnik?
-
Podsjetnik na to kakva sam budala bio! Umalo da te zbog jeftinog uzbuđenja
nisam izgubio! Tebe, najveće uzbuđenje svoga života!
Kasnije, dok je Sanjin nakon vođenja ljubavi zadovoljno tonuo u san, Margo
ustane, tiho, pazeći da ga ne probudi. Iskrade se iz spavaće sobe, ogrne kućnom
haljinom, pa sve stvari, koje je to isto poslijepodne ljutito unosila u kola,
brzo izvadi i ponovo unese u kuću. Poslijepodne joj se sada činilo nestvarno i
jako daleko, poput košmara iz kojeg se, srećom, brzo probudila.
Vrati
se na prstima u spavaću sobu, legne pored Sanjina i priljubi se uz njegovo
toplo tijelo, dok je glazba, koju su pustili prije vođenja ljubavi, tiho i
dalje svirala: a vrata, koja nije zatvorila, nošena inercijom polako se i tiho
zatvarala, sakrivajući i štiteći njihov mali i sigurni svijet od nesigurnosti
velikog svijeta.
Tada to nije mogla znati, ali te je večeri u njenoj toploj nutrini počeo bujati
novi život…
"Copyright
© 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka
autora".