Mirno poslijepodne
Snažan
udar vrućine zapuhne Franka čim je izašao iz hladovite zgrade na užareni
pločnik: drugi udar u roku od nekoliko minuta, pomisli tmurnog izraza lica,
napetih živaca! Malo se pognuo: bio je izrazito visok i držanje mu bilo malo
pognuto, kao da se nesvjesno želi prilagoditi okolini. Sad se još više pognuo,
teret dijagnoze koju je upravo čuo od liječnika specijalista, sručio se na
njega svom snagom i sve oko njega mu izgledalo neobično. Ništa više nije bilo
kao prije samo pola sata: sve se izmijenilo, baš sve!
Prije
pola sata ušao je u privatnu ordinaciju dr. Berga i već po njegovom umornom
licu , Franko je shvatio da vijesti nisu ni malo dobre. Odlučio je hrabro dočekati
udarac, mirno, stoički: ionako ništa ne može izmijeniti.
- Hoću
istinu - rekao je čvrsto gledajući dr. Berga ravno u sive oči, napola skrivene
naočalama, zlatnih okvira. - Čistu, neuvijenu istinu!
Dr. Berg je
klimnuo i rekao mu istinu i svijet više nije bio isti, postao je sasvim
drugačiji, poželjniji, ljepši, udaljeniji nego ikad, naprosto nedohvatljiv,
nedostižan! Ispred njega je još šest mjeseci života, u najboljem slučaju,
devet. Metastaze su se u njegovom želucu toliko raširile, narasle, razgranale
se, da je svaka pomisao na kirurški zahvat sasvim apsurdna! Karcinom (velika
proždrljiva račina, preveo je u sebi ošamućeni Franko) je pobijedio, na žalost,
ništa se ne može učiniti...
Nije
više slušao. U stvari, slušao je, ali nije shvaćao smisao riječi: njihov se
zvuk odbijao od njega, kao da njegov mozak ne želi prihvatiti poruku koju
riječi dr. Berga, upućene njemu, Franku, nose u sebi. Na kraju razgovora
pozdravio se sa dr. Bergom, uljudno mu zahvalivši na vremenu koje
mu posvetio (zašto? zašto?...udaralo je u njegovoj nutrini), ustao,
primio pruženu ruku, čvrsto je stisnuo, okrenuo se na petama, gotovo vojničkim
načinom, i izašao iz ordinacije, divno rashlađene klimom, ali u kojoj ovog puta
nije ni malo uživao: nije ni shvatio da je u ordinaciji prijatna svježina.
Odjednom mu se misli saberu i Franko shvati kako stoji na rubu pločnika
čekajući zeleno svjetlo i koje je već tko zna koliko trajalo. Odmahne glavom,
pređe ulicu, gotovo praznu, jer na ovakvu pasju vrućinu izlazili su samo oni
koji su morali i pogledom izabere stol na pločniku ispred kafića, sjedne i
sasvim odsutno naruči duplu kavu i mineralnu. Pogleda pažljivije oko sebe i
shvati kako se nalazi u kafiću u koji je volio dolaziti sa Aleksandrom.
Uhhhhhh, mora i njoj reći! Kako? Tako je puna života, uvijek u pokretu: bolest
je za nju nepoznati pojam! Već su dugi niz godina u braku i ne sjeća se da je
bila ikad bolesna. Nije ni on, do sada...
Misli
mu se motale, ponovo je proživljavao u sjećanju svoju ludu i burnu mladost, koja
ga je umalo dotukla! Tada je u njegov život ušla Aleksandra i on, koji se nekad
ubijao nezdravim načinom života, počeo je sa njom živjeti zdravije, bolje,
plemenitije... Svaki je dan postajao priča za sebe, uživali su jedno u drugom:
osnovali su vlastitu tvrtku koja je pružala geodetske usluge i život im postao
brz, možda i previše dinamičan, ali oboje su to voljeli, i što je još važnije,
voljeli su jedno drugo! Naporno radeći uživali su u životu i jedno u drugom.
Djece nisu imali: bio je to njihov izbor. I nisu požalili zbog toga: bili su
dovoljni sami sebi! Bili su jako povezani i nisu osjećali potrebu za djecom
koja bi ih još više povezala. Posvetili su se jedno drugom i vodili lijep
život.
Franko otpije
malo kave, zatim mineralne, a misli mu odlutaju u prošlo ljeto, vruće poput
ovog! Otputovali su u Egipat i on, koji je mnogo proputovao, uživao je
izigravati vodiča Aleksandri, vodeći je posvuda i održavajući joj čitava mala
povijesna predavanja. Odjednom se sjeti da već imaju rezervirano za ovo ljeto,
točnije za samo šest dana, već uplaćeni desetodnevni boravak u Maroku. Žalosno
odmahne glavom, sumnjajući da će ići na bilo kakvo ljetovanje. Nikada više neće
vidjeti one predivne plaže, zalaze sunca u pustinji...
Stegne
ga u grlu i on odlučno ustane, plati i krene prema kući. Mora se srediti prije
nego dođe Aleksandra: istuširati će se, još jednom obrijati, spremiti paštu,
otvoriti bocu crnog vina, puštajući ga disati, zapaliti svijeće...nikako neće
biti žalostan! Provesti će sa svojom Aleksandrom lijepu večer, još ljepšu
noć, a ujutro...Ujutro će joj reći, polako, uz kavu koju će piti na balkonu,
obazrivo, koliko je to moguće…
Ušavši u
stan, odmah primijeti svjetlosno upozorenje, znak da ima telefonskih poruka.
Dok je svlačio od znoja promočenu košulju, koja mu se zalijepila za leđa,
sasvim mokra, uključi aparat.
"Ovdje dr. Berg", začuje poznati mu glas i zastane točno u sredini
velike dnevne sobe u ruci držeći skinutu košulju i ne znajući da je drži.
"Vrlo mi žao, ali došlo je do tragične zabune! Molim da me odmah nazovete!
Hvala."
Nazvao je,
pitajući se, što li još može biti tragično. Tajnica dr. Berga ga istog trena
uzbuđeno spoji i Franko začuje miran, a ipak nekako uzbuđen glas.
- Ne znam
kako ovo drugačije reći - čuo je liječnikov glas - ali ništa od onog što je
rečeno u vezi vaše bolesti nije točno! Došlo je do zabune, velike, molim da nam
oprostite, iako znam da je neoprostivo! Priredili smo vam užasne trenutke.
Zamijenili su snimke, to se dogodilo! Sa vama je sve u redu, gastritis, malo
pojačani: ni traga karcinomu, ni...
Franko
ga je uljudno saslušao, zahvalio na dobrim vijestima, spustio lagano telefonsku
slušalicu, istuširao se, obrijao, skuhao paštu, otvorio vino i sa čašom u ruci
u polumraku sjeo i čekao Aleksandru. Disao je mirno, duboko, uživajući u tom
činu na koji nikada ranije nije obratio pažnju. Primijetio je odsjaj zalazećeg
sunca na čaši koju je držao u ruci. Pogledom je milovao knjige koje su
zauzimale čitav jedan zid. Večernji pjev ptica, koji je dopirao kroz širom
otvorenih velikih prozora, pruži mu neizmjerno zadovoljstvo. Na svježe
obrijanom licu titrao mu osmjeh pun mira.
Ona
uđe, lijepa, vesela i puna života kao i uvijek i već sa vrata dobaci svoje
uobičajeno pitanje:
- Što si
radio čitavo poslijepodne bez mene?
- Ništa -
odgovori on ustajući. - Proveo sam sasvim obično mirno i lijeno poslijepodne!
"Copyright © 2005. misko-nearh
- zabranjeno korištenje objavljenih radovva bez pristanka autora