Bez izlaza
Još pet minuta i gad će se pojaviti. Svako jutro izlazi točno u sedam sati i
trideset minuta. Još je mrak, zima je, hladno i nikog nema na ulicama. Tri ga
jutra već ovako sačekujem i poznajem njegove jutarnje navike. Ni jednom nije promijenio
raspored u ova tri jutra: nema razloga to ni jutros učiniti. Onaj koga čekam mi
je šef. Bio mi je šef. Više nije! Isprašio me sa posla!
Već tri tjedna ne radim. Dobio sam otkaz, naravno, kao i mnogi drugi. Pridružio
sam se velikoj vojsci bez nade u bolje sutra. Nemam nade. Ne očekujem ništa.
Znam da će sve biti još gore, gubim volju za borbom. Postajem gubitnik. Nemam
snage, očaj je moj gospodar.
Ono što imam, to me još više tišti! Ono što me ranije najviše radovalo i davalo
mi snage, sad me pritišće i crpi ono malo snage što mi je ostalo. Imam Avu,
svoju prelijepu ženu i malu Evu, šestogodišnju vragolanku koja mi svakog dana
osvježava ubitačan dan. Obožavam obje i naravno, nisam im rekao da sam dobio
otkaz. Nisam mogao. Nikako nisam smogao snage za to teško priznanje. Uvijek su
vjerovale u mene, u moje mogućnosti. Kako im poljuljati to uvjerenje u sebe? Ne
mogu!
-
Možeš sve što hoćeš - česta je Avina rečenica.
I
bilo je tako, nekad. Više nije. Nešto je u meni puklo, slomilo se, nestalo je
snage, nestalo je volje, sve je nestalo onog jutra, kad me šef pozvao u svoj
ured na trećem katu i obavijestio me o otkazu. Moraju grupirati snage, objasnio
mi je, upotrijebivši vojnički žargon, gad jedan, koji nikad nije ni bio u bilo
kakvoj vojsci. Tješio me: lako ću naći drugi posao, sposoban sam, dobro
obavljam zadatke...bla, bla, bla...Došlo mi je da mu smrskam lice sakriveno iz
tamnih naočala, koje je često nosio na glavi, u prosijedoj kosi
izigravajući frajera. Nisam ga udario. Otišao sam mirno, ali je u meni kipjelo
i zakleo sam se na osvetu. Dok sam odlazio, misli mi bile okupirane kreditom ,
još ga punu godinu moram otplaćivati. Kako? Sa čime?
Znam, mnogi će reći kako nemam pravo na osvetu, ali moje je mišljenje
drugačije. Doznao sam pravi razlog mog otpuštanja: njegov je nećak odmah
sutradan zasjeo na moje mjesto, koje sam mukotrpno izborio, crnčeći po
dvanaest, pa i petnaest sati na dan. Gospodin je nećak ono za što sam ja
krvario, dobio na poklon. Čisti nepotizam! Ali kome se žaliti?
Avi nisam ni pisnuo. Svako bi ih jutro poljubio, Avu i malu Evu, zaželio im
lijep dan i odvezao se, ali ne na posao, nego na periferiju. Parkirao bi kola i
razmišljao, u glavi mi je brujalo, udaralo, čekićalo...Svakog mi je dana bivalo
sve gore i gore! Bjesnio sam, kleo se na osvetu! Dan je bio crn od kišnih
oblaka, kad sam donio odluku! Misao mi bljesnula , osjetio sam udar u
sljepoočnicama! Sve je postalo jasno: to se mora učiniti, nikakav mi drugi
izlaz ne preostaje!
Ubiti
ću gada koji mi je dao otkaz, oduzeo mi egzistenciju, upropastio budućnost,
život...uništio moj mir koji sam mukotrpno gradio, žrtvujući se i za njegovo
poduzeće, za njegove ciljeve, njegov profit... Mrzio sam ga! Sve više i više
mržnja je rasla u meni, stežući me crnim i okrutnim prstima. Osjećao sam bol
koja je prerastala u mržnju. Ništa drugo nije postojalo, samo mržnja, sve sam
ostalo potisnuo. Namjerno...Postao sam mračna dvonožna mržnja: više nisam bio
čovjek! Samo mržnja!
Skovao
sam plan! Jednog ću ga jutra čekati ispred kuće u kojoj stanuje i kad bude
izašao na ulicu, pojuriti ću kolima na njega! Brzo i bez milosti! I bez
oklijevanja! Sve će biti gotovo u trenu! On je moju obitelj i mene osudio na
lagano umiranje: zauzvrat ću mu pružiti brzu smrt. Znam da sam u pravu, iako se
mnogi ne bi složili sa mnom. Gad zaslužuje smrt! U to sam siguran!
Danas
je to jutro, sada: sjedim u kolima, motor potiho bruji, čekam, čekam...svaki
čas se mora pojaviti, gad jedan! Evo ga, ide prema svojim kolima onim sigurnim
korakom koji odaje da u njegovom životu nema nikakvih poteškoća, pogotovo
ne financijske prirode. Sada! Sad moram krenuti! Sad je pravi trenutak!
Nisam
pritisnuo gas: držeći uzdrhtale ruke na upravljaču, gledao sam ga kako odlazi
na posao, siguran u svoje sutra. Obrisao sam orošenu gornju usnu i odvezao se
pravo kući, svojoj Avi.
- Neću
te više lagati - rekoh joj već na ulazu, brišući promočene cipele. - Dobio sam
otkaz prije tri tjedna, ali ti nisam mogao reći. Oprosti!
Ava mi priđe brzim i odlučnim koracima, čvrsto me zagrli i reče mi u uho, dok
me njen vreli dah palio:
- Ne brini,
pregrmjeti ćemo! Znam to već dva tjedna. Čekala sam i pitala se kad ćeš mi
reći. Ne brini, sigurna sam da ćemo savladati ovu poteškoću! Imamo onu bakinu
česticu zemlje…
Odjednom sam i ja bio siguran u to! Sa Avinom podrškom i Evinih očiju širom
otvorenih i punih povjerenja u svog velikog tatu, postao sam siguran da mogu
savladati bilo koju prepreku koju život postavi ispred mene.
"Copyright © 2005.
misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka
autora".