Na ekvatoru
U jedan je sat
poslijepodne započelo polijevanje! Točno u jedan poslijepodne, poslije ručka,
prešli smo ekvator, zamišljenu kružnicu koja se nalazi na jednakoj udaljenosti od
oba pola i dijeli globus na dva jednaka dijela, na sjevernu i južnu polutku.
Lažnim su me
pozivom izmamili na palubu i čim sam promolio nos, zapljusnulo me toplo, gotovo
vruće more, koje su mornari grabili sićevima i kojim
su zalijevali nas koji smo prvi put prelazili ekvator, pridržavajući se starog
običaja mnogih generacija pomoraca. Bila je polovica svibnja, ljeto je
počinjalo, a na ovim dijelovima svijeta bilo je toplo, toplo! Nisam imao ništa
protiv vrućine, volio sam je, bio sam jako mlad, sedamnaest godina samo, i prvi
sam put plovio ovim dijelovima svijeta. Sve me fasciniralo, pa čak i
vrućina!
I zato, kad su me pošteno natopili toplim
morem, bio sam sretan, uživao sam u tom činu i pridružio se ludovanju posade.
Dogodila se i jedna greška: drugi je kuhar zabunom polio trećeg časnika palube,
a njemu je ovo bio već treći put da prelazi ekvator. Bilo je malo ljutnje,
ništa ozbiljno, a onda je sve odjednom pod žarkim suncem utihnulo: strojarnica
je prestala brujati i plutali smo u čudnoj tišini na plavoj golemoj površini
Indijskog oceana, sa žarkim suncem koje je sa visina svijetloplavog neba
nemilosrdno žarilo. Svi smo stali i pogledavali se sa nerazumijevanjem,
dok se nije pojavio Prvi strojar i objavio:
- Manji
kvar, za nekoliko sati ponovo ćemo ploviti! Svi strojari dole!
Oni koji su morali u utrobu broda, zavidno su nas gledali dok su odlazili
osposobiti brod za daljnju plovidbu. Mi ostali, pojurili smo u kabine, svatko
je pronašao svoje udice, a oni koji ih nisu imali, poput mene ( bio sam zelen i
nisam se dobro pripremio za tropska mora, što mi se više nikad nije dogodilo ),
posudili su udice, smjestili se na krmi i uživanje je otpočelo.
Bilo je i takvih, koji nisu voljeli pecanje i koji su nas zadirkivali. U jednom
su trenutku donijeli i postavili pored nas ogromnu zdjelu, koju su
"posudili" iz kuhinje i uz smijeh nam rekli:
- Dok
je ne napunite, ne smijete se maknuti!
Nisu se baš predugo smijali: ribe su grizle ko lude i mi smo ih brzo izvlačili
jednu za drugom i bacali u ogromnu i nezasitnu posudu, ali koja se ipak polako
punila. Nismo imali vremena čvrsto zakačiti ješku na udicu: samo bi površno
naboli komadić mesa na nju, bacili udicu u more i istog trena je vadili, a na
njoj se koprcala riba oko pola kilograma težine. Jedna za drugom, pomamno su
grizle, kao da se takmiče koja će prije biti ulovljena. Sunce nas je pržilo,
znojili smo se, ali nismo odustajali.
Sad se
među posadom našla skupina koja je navijala za nas! Donosili su nam ledene pive iz hladnjaka, palili nam cigarete, brisali nam lica,
polijevali nas morem i neprestano nas hrabrili riječima da izdržimo, da
pobijedimo vrućinu, jer sunce je peklo, silno peklo, nemilosrdno peklo i inače
se nije moglo duže vrijeme stajati na jednom mjestu. Zahvaljujući pomagačima,
izdržali smo sve kušnje, a zdjela se punila, punila...Prsti su nas boljeli,
povraz se urezivao u njih: ribe su bile nevjerojatno snažne u plavim dubinama i
trebalo ih je moći izvući, trebala je snaga i to poprilična. Slanost nam
je nagrizala pomalo okrvavljene ruke, ali slast je ribolova bio jači, i kad bi
vukli prema površini slijedeću u dugom nizu riba, zaboravljali bi na bol, nama
je vladalo samo oduševljenje!
Prošao je prvi sat, drugi, počeo treći, a mi smo i dalje ubacivali ribu u
blistavi lonac, koji se sad već užario na nemilosrdnom suncu i niste ga bez
rukavica smjeli dotaknuti. Ribe su se već nemoćno protestirajući koprcale pri
samo vrhu lonca, malo je nedostajalo da ne iskoče na užarenu palubu, na čijoj
bi se željeznoj površini sigurno ispekle. Mučili smo se, postalo nam neizdrživo
vruće, tresli smo glavama da razbistrimo pogled, ali nismo odustajali. Pecali
smo na sred Indijskog oceana! Koliko ljudi koje poznajemo može reći?
Kad su motori
lagano, negodujući, drhtavo zabrujali, prolomi se naš oduševljeni vrisak, brod
zadrhti, propeler zapara more. Plovili smo ponovo oceanom, a mi ribiči, ne
mareći za ulov, potrčali smo prema hladu i počeli se polijevati po užarenim
tijelima, sretni što se brod ponovo kreće i presretni što više ne moramo loviti
pomamnu ribu na užarenom suncu, dok nam blještavo plavetnilo zadaje bol očima!
"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova
bez pristanka autora".