Athos
Nije znao što ga je probudilo. Ležao je
u tami i osluškivao. Brodski su motori podrhtavali, jače, pa sve jače, urlali
su u krešendu! Nelagodnost ga čitavog prože i on lagano zadrhti! U trenutku kad
je postao svjestan toga i shvatio da nešto nije kako treba biti, vrata se
kabine širom otvoriše, plavokosa glava Nedova glava proviri i Ned vrisne:
-
Diži se! Udarili smo u nešto! Možda se topimo!
Mik
klimne i skoči sa gornjeg ležaja i tada učini nešto čudno, što je Ned godinama
kasnije prepričavao u svim mogućim i nemogućim prilikama i diskusijama.
Došetavši dugim nogama u dva koraka do ogledala, Mik dohvati pastu za zube i
četkicu, i dok ga je Ned gledao širom otvorenih očiju, u nevjerici, nemarno mu
dobaci:
-
Ne prija mi cigareta, ako ne operem zube.
Brod je
drhtao: ležao je naslonjen na stijenu i udaran valovima, srećom ne prejakim,
polako, ali neumoljivo pucao. Samo su pomoćni motori radili, glavni je stroj
šutio, posramljeno isključen: kad su pokušali vožnjom unazad svom snagom,
žalosno je zacvilio, poput ranjenog psa, a brod zadrhtao bolno, ali se
nije odlijepio od stijene. Čvrsto je nalegao na nju, poput ljubavnika u
zagrljaju, koji ni pod koju cijenu ne želi pustiti svoju dragu, a more
oplakivalo i stijenu i brod, šiban ledenim vjetrom. Bio je siječanj, prije
nekoliko su dana dočekali Novu godinu Siriji. I sad, kad su gotovo bili na
pragu kuće, dogodilo im se ovo, čudo nad čudima: nasukali se u Mediteranu.
Niti 70 milja udaljeni od Krete.
Barba
je bjesnio na komandnom mostu: glasno je psovao Drugog, jer za vrijeme njegove
straže to se dogodilo. Umjesto da paze na kurs, zapričali su se na komandnom
mostu i skrenuli čitavih ogromnih i nevjerojatnih 70 stupnjeva! Da se to
dogodilo na otvorenom moru, nikom ništa, ali ovdje, u ovoj bari...
-
Spustite čamac i splav! - naredi barba.
Na horizontu
nigdje nikog. Mik i Ned su odšetali na krmu i sami spustili splav. Bilo je
jednostavnije rukovanje njome, nego li čamcima za spašavanje. Ostala je posada
bespomoćno stajala na palubi, pogledom šarajući po horizontu u nadi da će
ugledati neki brod. Još nije bilo četiri sata, još je vladala noć,
ledeno-hladna, zvjezdana, kako samo na moru može biti.
- Imamo
signalne rakete! - sjeti se Ned.
-
Ispali ih! - odobri barba.
Ispalili su
ih i pažljivo ih pogledom isprativši na crnom nebu. Ovaj put nisu izgledale
veselo, kao inače. U samo svitanje izroni iz tame silueta broda:
prvo sramežljivo, a zatim sve otvorenije, jasno se pokazavši u praskozorju.
Plovio je ravno prema njima i svi osjete olakšanje. Osmijesi su zamijenili
ozbiljna lica.
Ali je brod i
dalje pucao, nemilosrdno udaran sve jačim valovima: vjetar se podizao, a sa
njim i valovi postajali sve veći sve jači!
- Za
jedan je sat ovdje - obavijesti ih barba.
Ništa drugo
nije rekao: nije bilo potrebno. Pušili su i bespomoćno čekali, a svako ih
pucketanje brodskog dna, tjeralo na trzanje. Drhtali su, svi: nešto od straha,
a nešto od nemilosrdne hladnoće, koja je sa početkom jutra postajala jača.
Pohlepno su pušili i pili kavu, koju je kuhar skuhao u ogromnim količinama.
Ponudio je i sendviče, ali nitko nije bio gladan.
Spas u obliku
broda, njemačkog, to su već mogli vidjeti, zaustavio se u njihovoj blizini i
posada je napeto gledala kako vješte ruke brzo spuštaju veliki čamac za
spašavanje u more. Neko u šali reče, da je veći od njihovog broda. I zamalo je
i bio, jer brodić je imao svega 3000 tona nosivosti, bio malen vitak i Miku je
bilo beskrajno žao što doživljava ovu sudbinu. Zavolio ga je, jako: volio je
njegove vitke bokove i njegovo ime, koje je upravo on, Mik, u Rijeci ispisivao
na krmi, prije nego što su krenuli na ovo putovanje, koje se pokazalo
posljednjim. Dok je ispisivao ime na krmi, u velikoj hladnoći koja je brijala
iznad površine mora, Mik se smrzavao nekoliko minuta
dok je dotjerivao bijelom bojom na plavoj podlozi slovo A i morao je prekidati
posao svakih nekoliko minuta: toliko je velika hladnoća vladala, ruka mu se
kočila! Brzo bi napisao jedno slovo i još se brže penjao na palubu, u zaštitu
od ledenog vjetra i skupljao hrabrost da se ponovo spusti tik iznad mora i
nastavi bojati slova.
Nijemci su
stigli već sasvim blizu, kad je brod, izmučen pod udarcima sve većih valova,
jadno zadrhtao, a strašan zvuk se oteo iz njegove utrobe. Kraj je bio blizu,
znali su.
Bez panike su
se ukrcali na njemački čamac za spašavanje, spuštajući se jedan po jedan niz
drvene skale, povezane konopcem. Svi su posjedali i napeto gledali u svoj brod,
koji je sve više drhtao, a jarbol plesao, plesao i kad su se udaljili oko
tristo metara, brod se iznenada propne, krma nestane, odjednom je nije više
bilo, a odmah zatim, uz tužnu škripu, uz pucanje metala, prema dnu pojuri i
ostali dio broda, jarbol je pukao uz glasan prasak i more ga proguta, zapjeni
se snažno: jedno je vrijeme more ključalo, a zatim se iznenada umiri i čas
zatim oplakivali su valovi mjesto gdje je nekad ležao njihov brod, mirno, kao
da nikad tamo nije ni bilo broda. Velika plava sila uzela je danak.
Opčinjeno su
svi gledali u tamni, plavi grob, a tuga se miješala sa radošću zbog vlastita
spasa, strah je polako zamijenilo olakšanje. Opasnost je prošla!
- E, Athose -
reče Mik spomenuvši ime broda koji je on ispisivao na krmi prije mjesec dana,
po veoma hladnom jutru, kojeg nije zaboravio - bilo je lijepo ploviti sa tobom.
Žamor
otužnog smijeha pomiješa se vjetrom i valovima, dok ih je čamac dovodio sve
bliže njemačkom brodu, a posada je Athosa i dalje netremice gledala prema
mjestu njegova potonuća, opraštajući se sa njime.
"Copyright © 2005. misko-nerah
- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".