Fajront
Užasavao se tog
trenutka, trenutka kad će se lokal zatvoriti i on morati napustiti toplu,
zadimljenu, ugodnu od razgovora prostoriju, krenuti kroz toplu noć kući, u
samoću sobe, a duga, duga se noć u beskonačnost prostire pred njim. Svom se snagom trudio ne misliti
na taj neizbježni trenutak, kao da će ga na taj način nekako uspjeti izbjeći.
Pogleda na sat, velik i okrugao, čije su kazaljke zadrhturile svake sekunde,
kao da i one same oklijevaju u protoku vremena. Još trideset minuta!
Slegne ramenima,
zapali novu cigaretu i domahne šankerici, vitkoj, mladoj, profesionalnog
osmijeha, ali već umorna izraza lica i staračkih očiju. Oči koje su vidjele
svašta, a malo dobrog, pomisli Edo gledajući u nju.
- Još jedan
rum - reče joj, kad mu se približila.
Ona umorno klimne i
posluži ga crveno-zlatnom mirisavom i jakom tekućinom, koja mu palila grlo i
izazivala veliko zadovoljstvo. Život bez ruma - je li to uopće život? Nije bio
siguran u to. Ponovo zirne na sat: još dvadeset i sedam minuta.
Znao je što
ga čeka kući. Nema pića, nema love da ga kupi i ponese kući, ima još za jedan
rum i tada će biti čist, prazan. A sutra? Brzo odagna tu neugodnu misao i
podigne čašicu. Trenutak je uživao u opojnom mirisu, a zatim trećinu otpio,
polako, pažljivo, puštajući da mu rum polako klizi niz grlo i izaziva topli
izvor ugode. Želudac mu zakrči i Edo se prisjeti da danas nije uopće jeo, a za
nekoliko minuta (brzo prestane misliti o tome) bit će ponoć. Još jedan dan
prepun alkohola i bez hrane! Nije ni čudo što se ujutro trese poput lista na
orkanskom vjetru. I živci mu se tresu!
Sve se u njemu trese, do vraga! I odjednom
se Edi sve zgadi i on brzom kretnjom dohvati čašicu i isprazni je brzo,
pohlepno, uopće ne uživajući u piću.
Postavši
svjestan toga, naljuti se na samog sebe. Kretenčina pijana, reče sam sebi u
mislima, umjesto da si uživao u piću, izlio si ga u sebe kao da je bezvrijedna
tekućina! Potrošio si ga! Glupan! Prokleti glupan! Bio je jako ljut na
samog sebe: i pokret, kojim je dao znak da želi slijedeće piće, odavao je tu
ljutinu, pa šankerica, čitajući ga poput otvorene knjige, brzo stavi ispred
njega rum.
Još
devetnaest minuta. Dugo je gledao u čašicu, u zlatnu tekućinu, osluškujući
žubor glasova, ali do njega nije dopirao njihov smisao. U glavi mu je tukao
pneumatski čekić. Uskoro mora kući! Proganjala ga ta misao. Znao je da neće
moći spavati, u stvari, zaspati će zahvaljujući popijenim rumovima, ali će se
oko dva sata, u ono crno i gluho doba noći probuditi i otpočeti će noćna mora:
znojenje, drhtanje, znojenje, drhtanje...A jutro nikako da osvane...
Petnaest minuta!
Lete ko lude, minute, mislio je. Neće kad se probudi u mrkloj noći! Onda će se
vući, vući, sporo i još sporije, ubitačno sporo...Duge su mu noći postale silno
teške, ubijale ga svojom dugotrajnošću i bešćutnim crnilom, ravnodušnim na
njegove patnje.
Deset minuta.
Otpije malo i zapali novu cigaretu. U čaši ima još jedan mali gutljajić, a
zatim...Prokleti život, mislio je i buljio u užareni vrh cigarete. Sama patnja!
Uživa jedino dok pije, ali zato to sutradan skupo plaća. Možda i preskupo?
Misao mu bljesne i nestane, a on je pokuša vratiti, raščlaniti je, otkriti joj
smisao, razgolititi je poput žene!
I tad se sjeti!
Trebao se naći sa Iris! Zaboravio je! Pijana budala, skroz je zaboravio!
Pet minuta. Bijes
je strujao njegovim venama, a alkohol ga podizao. Osjeti se umornim, beskrajno
umornim, ramena mu se objese. Prava slika čovjeka koji se predao.
Moram prestati sa
svim ovim ludilom, pomisli u trenutku izbijanja ponoći. Popije ostatak ruma u
čašici i umorno krene prema velikim staklenim vratima, otvori ih i zakorači u
crnu i praznu noć.
"Copyright © 2005. misko-nearh
- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".