Zajednički trening
Helenu sam
upoznao na svakodnevnom trčanju: jednog mi se hladnog zimskog dana pridružila,
klimnula plavokosom glavom, nasmiješila i upitala:
- Mogu li sa
vama trenirati? Primijetila sam da trčite gotovo svaki dan, a meni je velika
želja istrčati polumaraton. Mogu li trčati sa vama,
mislim da me istrenirate, osposobite za tako dugo trčanje?
Nisam
odgovorio. Pažljivo sam je pogledao, bez skrivanja, otvoreno je čitavu
odmjerivši pogledom. Visoka bar 170 cm. Dugih nogu (sakrivene u tamnoplavoj
trenirci, ali sam kasnije otkrio da su prekrasne), prirodna plavuša duge kose,
koju je vezivala u rep i koji joj je poskakivao na leđima dok je trčala pored
mene. Oči joj nisu bile plave i to me iznenadilo: bile su sive i prvi sam put
vidio takav pogled. Bokovi su joj bili možda za mrvicu snažniji, ali sve skupa,
sa onim svojim širokim osmjehom, na isto tako širokom licu, odavala je dojam
vitalnosti.
Nekoliko
sam puta promijenio ritam, ubrzao: uz malo me naprezanje pratila. Znao sam da
može brže i duže trčati i pomislio sam, zašto ne, ionako svakog dana trčim i
društvo, pogotovo žensko, dobro će mi doći.
Cijelu smo
zimu naporno trenirali! Ni jednom se nije pokolebala! Pažljivo je slušala moje
savjete, pratila me u stopu do granica svoje izdržljivosti. Tjerao sam je
trčati po brdima, ne bi li upila što više snage u noge, ojačala pluća. Pjevali
smo za vrijeme trčanja i neprestano razgovarali: postala je naprosto sjajna i
sve sam više uživao trčati sa njom. Nikad nije kasnila: uvijek je dolazila
točno na vrijeme, uvijek nasmijana i uvijek lijepa, odišući svježinom i
radošću. Zavolio sam njenu blizinu: bilo je ugodno trčati šumom, a pored mene
Helena, otvorenih crvenih usana, vlažnih, hvata zrak, šumno diše, ali ne
posustaje. Često sam je u šumskoj osami poželio zgrabiti i poljubiti te
prekrasne usne. Uspio sam se suzdržati, ali ne pitajte kako. Bolno.
Izabrao sam
putanju dugu 21 km. Polumaraton. Za sam finiš
namjerno sam ostavio kilometarski dug uspon uz brdo, uskom šumskom stazom.
Rekao sam joj da je to izazov: nisam joj rekao da volim trčati iza nje i
gledati u nju, prateći je, slušati njeno teško disanje, uživati u kretanju
kukova, dugim nogama koje su snažno i brzo grabile metre, onaj plavi rep koji
ju je šibao po leđima, kao da sama sebe bičuje i prisiljava na sve veće i veće
napore! Tu sam misao zadržao za sebe.
Uživali smo
oboje u dugotrajnom trčanju i to gotovo svakodnevno druženje, treniranje,
zajedničko uživanje u naprezanju tijela, isplelo je nešto između nas, a da to
nismo ni znali, i povezalo nas nevidljivim i jakim nitima želje, kojih nismo
bili svjesni, ali bile uvijek i te kako prisutne, prirodne poput disanja! Na
tren bi izbile na površinu, dok smo grabili zrak presavijeni u tijelu, nakon
iznimnog napora: Helena bi me pogledala, onako ispod oka, i nešto bi bljesnulo
u njenom pogledu i između nas. Zbunjivalo nas je to, pa bi brzo u takvim
momentima produžili trčati, ne odmorivši zadihana pluća dovoljno.
Došao je
odlučujući dan: prvi dan proljeća je osvanuo baš onakav kako mu ime govori!
Krenuli smo polako prvih 5 km. Bez žurbe, ritmom treninga, i kad sam vidio da
se nije ni uspuhala, i postao siguran da su joj mišići dobro ugrijani, jurnuli
smo cestom gutajući metre, kilometre, deset, dvadeset kilometara! Sve je
izdržala, sa malim kolebanjem na 15- om kilometru, koji je ubrzo pobijedila. U
trenutku kad je prebrodila krizu i jurnula novim, skrivenim snagama, za koje
nije ni znala da postoje u njoj, nasmiješila mi se sretno, zadovoljno, a meni
nije bila potrebna druga nagrada za uložen trud: beskrajno sam uživao u njenoj
sreći!
A onda smo
stigli pred ono brdo: 1000 m. teške i oštre uzbrdice! Strma i duga i opaka,
činila se gledana iz samog podnožja brda! Uska staza, šumska, strm uspon sa
tolikom strminom, da si se morao jako nagnuti naprijed i gotovo nosom
dodirivati zemlju, na kojoj su se sušile otpale grančice.
- Sad - rekao
sam joj tapšući je po ramenu. - Sad jurni, daj sve od
sebe! Već si pobijedila! Ovo je samo šlag na tortu! Prevalila si svoj prvi polumaraton! Čestitam!
Podbodena
pohvalom, ohrabrena, jurnula je uz brdo poput vjetra: muku sam mučio prateći
je! Vrh se brda približavao, puhala je, stenjala, a bogami i ja! Mišići su nam
urlali, mliječna se kiselina razlijevala njima, bol do bola, ali trčali smo
onako pognuti, nosovima blizu zemlje, ne mogavši vidjeti vrh brda i odjednom se
našli na njemu! Bilo je gotovo!
Helena se
okrene prema meni, ozarena, sva znojna i crvena, smijući se, raširenih ruku,
skakućući od navale adrenalina, endorfina: tijelo joj
postalo jedno veliko zadovoljstvo. Skakućući visoko u zrak, približi mi se i
spontano me zagrli, a ja uzvratih stisak i smijeh joj se odjednom prekine,
ozbiljno me pogleda sa suncem u kosi, približi mi poželjne usne i tu, na vrhu
brda, ljubili smo se, ljubili i nismo mogli prestati!
"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje
objavljenih radova bez pristanka autora".