Početak
Još
samo jednom čitavu stazu i gotovo je. Bit će mu to peto za redom optrčavanje
staze, a bila je duga točno kilometar, vodila kroz šumarak, imala uspone i
travnate površine, a oko trećine staze bilo je asfaltirano: sa strane ceste
nalazile se kuće, neke stare, a neke tek sagrađene, te su bile u manjini.
Staza je bila upravo idealna, prisiljavala je sve mišiće da pruže sve od
sebe. Jedno su je jutro pažljivo izmjerili i označili, nije bilo greške:
točno kilometar! Ako sada uspije, bit će to prvi put da je u "komadu"
istrčao pet kilometara! Silno je to želio! I dok je trčao posljednji, peti
kilometar, misli mu navirale, snažno i brzo, slike sjećanja se smjenjivale...
- Možda
će te malo šepati - reče mu liječnik. - Postoji mogućnost da vam desna noga
bude kraća oko dva centimetra.
Slušao je u nevjerici! Zar je zbog toga pretrpio sve one bolove?
A
za sve je bila kriva Kim Basinger! Taj je vrući ljetni dan odlučio otići u kuno
i pogledati triler sa Kim u glavnoj ulozi, kad ga je na cesti, dok se žurio u
kino, pokupio moped, odbacio u zrak: okrenuo se u zraku i tresnuo sa svojih
osamdeset kilograma težine na desni
kuk. Jasno je čuo kako kosti pucaju! Tijelo mu je prožela divljačka i
paralizirajuća bol! Osjetio je krckanje kostiju, osjetio je bol pri samom
pokušaju pomicanja nogu. Bol je brzo rasla i rasla i postalo mu užasno
vruće.
Podigli
su ga sa ceste, posjeli na obližnji zidić, i dok je čekao kola Prve pomoći,
osluškivao je bolove: a oni su dolazili u plamtećim valovima, jedan jači od
drugog, jedan bolniji od drugog. Nadirali su brzo i sve brže! Znojio se,
znojio, znojio...
U
bolnici su mu dijagnosticirali frakturu desnog kuka i zdjelice. Uz put je
"zaradio" i upalu pluća: bilo je vruće, sestre nisu željele trpjeti
vrućinu, otvorile su širom velike prozore, a on se znojio na propuhu koji se
stvorio zbog otvorenog prozora i drhtao od bolova, a upala se pluća uvukla u
njega, podmuklo, neprimjetno. Ležao je, vrlo malo jeo: nije se htio
poniziti i vršiti nuždu krevetu – odlučio je izdržati. Mokriti, da, ali ono
drugo…bilo mu je nezamislivo to raditi u prisustvu svih ovih ljudi .
Primijetili su to i korili ga, ali uzalud, naravno. Mislio je, kako sve skupa i
nije toliko strašno. Pobijediti će on to. Uporno je jeo vrlo male količine i
izdržao je: danas izlazi iz bolnice! Izdržao je pet dana u bolnici, a
upamtit će trenutak, kad je morao onako polomljen ustati sa kolica, na kojima
su ga dovezli do rendgena, uspraviti se što više može, da bi mu mogli slikati
pluća! Bilo mu pravo veliko čudo što se nije onesvijestio i opružio po
bolničkom podu! A liječnik koji mu je pregledavao pluća, potiho je mrmljao sebi
u bradu da se to moglo obaviti i na drugačiji, za pacijenta manje bolan i
stresan način.
A sad
mu ovaj govori da će šepati! Zakleo se u sebi da neće: naprotiv, trčati će!
Iz
bolnice je poslan na kućnu njegu već nakon pet dana, pa je čitao, buljio u
televiziju ( po prvi je puta sve gledao), a spas mu je donijela Olimpijada.
Gledao je pažljivo atletiku i to mu ulijevalo snagu. I odlučnost!
Samo ga je jedna stvar
mučila: Nije mogao mijenjati ležeći položaj u krevetu i neprekidno ležanje na
leđima postalo mu nesnosno. Leđa su ga boljela, neugodno trnula. Nikako se nije
mogao udobno namjestiti. Spavao je na mahove, po četrdesetak minuta, rijetko
kad više od jednom. Tada bi se budio i mučenje bi ponovo otpočelo.
Mrzio je krevet i pomoću stolice, počeo
šetati, na zgražanje okoline. Nije htio vršiti nuždu u krevetu, svaki je put uz
mnogo muka i bolova i jako polako, puzio pomoću stolice koju je gurao ispred
sebe, da bi se mogao osloniti na nju, da bi olakšao pritisak na zdjelicu i kuk.
Prava virtuoznost i umjetnost hodanja!
Prvi se put okrenuo na bok nakon punih 40 dana ležanja na leđima i znao je da
će pobijediti. Bila je to neopisiva sreća i olakšanje! Odmah je vezao ispod
radijatora komad drva, legao na pod, zakačio stopala za to drvo i otpočeo sa
trbušnjacima, natežući na taj način kuk, koji je škripao, škripao: znoj ga
oblijevao, lice bljedilo, ali nije odustajao.
Od prijatelja je dobio štaku i prvo malo vježbao hodati "sa tri noge"
u stanu. Postajao je sve odlučniji. U mislima se pripremao na još veće napore,
hrabreći samog sebe i nikad se ne žaleći i ne govoreći okolini o svojim
planovima.
Prvi izlaz na igralište bio je traumatičan: shvatio je da se boji preći preko
ceste, a morao je preći upravo na onom mjestu, gdje je bio srušen! Dok je
podrhtavao od straha i nesigurno šepajući sa štakom u ruci, uspio je natjerati
samog sebe da prijeđe na suprotnu stranu, spusti se niz stepenice i uđe u
igralište, gdje je bio dočekan začuđujućom tišinom. Svi su se pitali, koga li
vraga ovaj bogalj traži ovdje? Nije ga bilo briga, ali nije želio trenirati pod
pritiskom njihovih sažaljivih pogleda!
Zbog toga je dolazio rano ujutro, kad nikog nije bilo. Malo je hodao, malo
trčkarao: svaki dan bolje i bolje i svaki dan sa manje bolova i sa više
uživanja i više samopouzdanja, dok jednog jutra nije snažno potrčao, podigao
ruke visoko u zrak i vrisnuo prema čistom plavom i bez i jednog oblačka nebu:
-
Nikad neću umrijeti!
I
evo ga sada kako grabi posljednjih 200 metara od pet kilometara, koliko je
dugačka staza: nema kraće noge, nema šepanja, nema bolova, samo jurnjava,
noge su lake i snažne i prostor samo ostaje iza njega, naizgled bez imalo
napora, sve se pretvorilo u uživanje! Postoji samo pobjeda! I radost zbog
pobjede! I uživanje u pokretu! Vjetar u kosi! I osmjeh se zadovoljstva
razlijeva licem, dok po prvi put u svom životu uspijeva pretrčati pet
kilometara! I već zna, pet kilometara nije njegov krajnji domet: može i
više, mnogo više…
I dok je oslonjen na koljena, pognut, sav znojan grabio otvorenih usta topli
zrak, osjećajući snagu u nogama, sreću u grudima, počeo je stvarati plan
treniranja za deset kilometara!
"Copyright © 2005. misko-nearh
- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".