Bojana
Jutro je danas predivno odisalo ljetom: sunce, lagani povjetarac i moja Lori koja trčkara ispred mene zauzeta svojim važnim
poslovima, njuška li njuška, pa njoj je to njuškanje isto što i meni čitanje
novina, shvatio sam to odavno. Prikupljanje informacija.
Hodajući za nekim samo njoj znanim i pažnje vrijednim mirisom, dovela me do
klupe na kojoj je spavao neki mladić, pomalo zapušten, ali još uvijek
pristojnog izgleda. Ležao je na leđima, lijevu je ruku podmetnuo pod glavu u
zamjenu za jastuk, a desna mu ruka mlohavo, kao da ne pripada njemu, visila bespomoćno i dlanom se valjala u prašini. Kakvu li
je noć proveo? Zbog čega tu spava? Nije beskućnik, to je sigurno. O čemu sanja?
Lori je pošla dalje, ja za njom, a moje misli za dalekim
sjećanjem. Slika mladića na klupi izmamila je u meni druge slike, poluzaboravljene, slike mojih buđenja na svakojakim
neobičnim mjestima! Prvi put kad nisam spavao u svom krevetu i poput tog
mladića noć, ili bolje rečeno, ostatak noći do jutra, proveo na klupi, zbilo se
davno, na onom osjetljivom raskršću između dječaštva i mladosti. Imao sam 14
godina i mislio da sam muškarac i prvi se put susreo sa mekim i vlažnim ženskim,
djevojačkim usnama. Zvala se Bojana i dan danas se sjećam njenih
vlažno-nabubrenih usnica i ničeg više! Ne bih znao reći boju njenih očiju,
sakrivenih naočalama, ali kunem se, da me sad poljubi kao odrasla žena, istog
bi je trena moje usne prepoznale i ja bih ponovo imao 14 godina. Živo se sjećam
onog divljeg uzbuđenja koje mi je zahvatilo dušu, nagnalo tijelo na drhtanje,
onog trena kad sam prvi put smogao svu snagu i hrabrost, nagnuo se ka njoj i
svoje usne položio na njene, poluotvorene, pozivajuće, tako vlažne i
meke...Nemoguće je zaboraviti mi njihovu vlažnost i mekoću, sve me na njih
podsjeća: voda je vlažna i meka poput njenih usana, kiša je vlažna i meka poput
Bojaninih usana, magla je...
Dugo smo se mazili, a zatim sam Bojanu otpratio u kamp u koji su svake godine
svraćali njezini roditelji, pa tako i ona. Još smo se jednom, na rastanku, za
laku noć, lagano i vlažno poljubili. Zatim je ona otišla, nestala bešumno,
stopila se sa noći, a ja odšetao do "naše" klupe, uzbuđen doživljenim:
nisam želio otići još kući i napustiti ovo čarobno mjesto. Sjeo sam na klupu i
u mislima odmotavao klupko sjećanja...i probudio se u rano jutro, začuđeno
gledajući oko sebe, ne shvaćajući gdje se nalazim.
Toliko
od mene za danas: odmor je, nema trčanja, pa pažljivo čitam o svim gadostima
koje se događaju kod nas i u svijetu. I zbog toga sam želio napisati nešto
nježno i lijepo, nešto što uopće nije u mom stilu i pomalo se sramim zbog toga,
ali nitko nije savršen, savršen je bio samo onaj daleki poljubac Bojane, onog
dalekog i poluzaboravljenog ljeta, koje je iz tame
izronilo zahvaljući mladom spavaču na
klupi.
28.05.2005.subota
Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje
objavljenih radova bez pristanka autora.