Trka "Dan Uljanika"
Još dvadeset minuta i trka će početi. Činilo mu se da vrijeme naprosto
leti! Osjećao je žeđ, uzbuđenje, a uzbuđenje je izazivalo žeđ. I obratno.
Zagrijavao se, lagano trčkarajući pored nekih dasaka. Oko njega su se
zagrijavali i ostali sudionici utrke, ali nije obraćao pažnju na njih.
Bar je to pokušavao, izolirati se, biti sam sa svojim mislima. Pitao se: kakvu
strategiju da upotrijebi? Da jurne? Da trči svoju trku? Možda je bolje...Zastao
je i dobro istegao lože na objema nogama. Osjećao je lakoću u nogama i sve bi
bilo lijepo, da nije te proklete žeđi! Stalno je pijuckao po malo vode, nije se
želio nalokati, pa da pukne na pola trke. I pitao se, koga li vraga uopće traži
ovdje? U Puli, na trci "Dan Uljanika", u ovo oblačno i tmurno
prosinačko jutro. Možda nije trebao doći...
Trčao je iz zabave. Uživao je u tome i nikad nije ni pomislio da bi trebao
otići na neku od trka i isprobati svoje sposobnosti. Istina je bila, da on to
nije smatrao nekim naročitim sposobnostima: bilo mu je prirodno istrčati se
svakodnevno, kao što je ostalima prirodno bilo sjesti u automobil da bi se
odvezli nekoliko kilometara dalje. On bi to pretrčao i nije vidio ništa čudno u
tome, bilo mu nešto najprirodnije moguće: prirodni način kretanja!
U posljednje je vrijeme često trčao sa Sanjinom i on je bio taj, koji mu
predložio trku. Trčali su na Velom vrhu, na vrhu brda, u tišini, samo je šum
vjetra milovao njihove uši. Nisu se takmičili, samo su trčali jedan pored
drugog, uživajući u kretanju, okolini, miru koji se spustio nad njih. I šumu
vjetra.
A onda je
Sanjin progovorio i čarolija je bila narušena, ali ritam se nastavio, ni na
trenutak nisu poremetili korak. I ništa više nije bilo isto!
- Zašto
ne bi išao sa mnom na trku "Uljanika"? - upitao ga je, pogledom
uprtim u daljinu.
Uzbuđenje ga je zahvatilo
zajedno sa udarom hladnog vjetra: pomisao na trku, pravu trku, izazvala je
pravu poplavu uzbuđenja i euforija ga preplavila.
- Kad? -
upitao je kratko, izbacujući zrak iz pluća.
- Prva
nedjelja u prosincu - odgovorio je Sanjin. - Ja ću te prijaviti: tvoje je samo
da trčiš!
- Pa to
je za mjesec dana! - rekao je iznenađeno.
- Pa što?! -
obrecnuo se Sanjin. - Već sada si više nego spreman!
Ali on
nije bio toliko siguran i zbog toga je sutradan pošao na svoju omiljenu točno
jedan kilometar dugu stazu i pretrčao je osam puta, koliko je dugačka «Trka
Uljanika» i bio zadovoljan, tek kad se na taj način uvjerio da je
sposoban za trku. Sumnjao je u svoje sposobnosti: poslije ove probe, više nije
bilo mjesta sumnjama. Bio je prilično brz, a znao, da ima još snage u nogama,
ni izdaleka se nije potrošio. Ići će u Pulu, na tu vražju trku, mora vidjeti kako
to izgleda, takmičiti se, juriti protiv vremena, tom vječnom neprijatelju svih
trkača.
U Pulu,
na trku, stigli su Sanjinovim automobilom, krenuvši rano iz Rijeke i stigavši
45 minuta prije početka trke. Podignuli su svoje brojeve, potvrdili sudjelovanje,
pričvrstili brojeve na majice i počeli se zagrijavati. Trčkarali su okolo,
nastojeći ugrijati mišiće i istovremeno se pazeći da ne pretjeraju sa
zagrijavanjem i to se pretvori u zamor mišića. Još nekoliko minuta i bit će
pozvani na start. Ponovo je malo pio. Uzbuđenje je raslo, svi su se komešali,
ovdje u luci, odakle je počinjao start, a sama staza vodila ulicama grada i
morali ste je dva puta pretrčati. Još uvijek nije odlučio o strategiji, kad su
pozvani na start.
Smjestio se u zlatnu sredinu, tapkajući na mjestu i radoznalo gledajući ostale
sudionike trke. Bilo ih je svih dobi i svakojako obučeni. U hipu je shvatio
koji su pravi trkači, a koji amateri poput njega i odlučio je dati sve od sebe!
Trčati će kao nikad do sad!
Pucanj
je prasnuo i pojurili su, mnoštvo je grabilo, pognuto naprijed, pogleda
prikovanog za leđa protivnika. Kolona se malo po malo razvukla, a on i dalje
bio u sredini, kad je osjetio da može još pojačavati i pojačao je, noge su
grabile, otvorenih je usta grabio zrak i činilo mu se da leti. Prvi je krug bio
za njime, četiri kilometra, a da ni nije postao svjestan trčanja. Ostavio
je Sanjina iza sebe, poprilično daleko, i to ga čudilo, jer ovaj je uvijek bio
brzinac.
Na kraju
sedmog kilometra osjetio je nemoć i shvatio da je precijenio sebe, svoje snage,
svoje trenutne mogućnosti: trčao je suviše brzo! Neće uzdržati! Ali ga u tom
trenutku prijeđe jedna djevojka i on je sa bijesom gledao u nju kako odmiče, i
prkos ga zahvati!
- Hajde,
nemoj crknuti! - vikne netko iz publike.
To ga je
doslovno podbolo! Nestalo je umora u trenu, uspravio se i preletio posljednjih
700 metara, a dok je protrčavao kroz cilj, nije mogao vjerovati da je ovo
stvarnost, da jedan od sudaca njemu pruža majicu, bijelu sa crvenkastim logom trke
na prsima, da ju je zaslužio, da nije poklekao, da je pobijedio samog sebe,
svoju nemoć, da je na svojoj prvoj trci "zaradio" majicu! Zgrabio je
pruženu majicu i gledao u nasmijana lica oko sebe i osjećao se sretno, sretno,
a oči mu se vlažile dok je grabio zrak i počeo se smijati sa svima ostalima
dočekujući one koje je ostavio daleko iza sebe!
"Copyright © 2005. misko-nearh
- zabranjeno korištenje objavljenih radova bbez pristanka autora".