Ostavljena
Neće plakati.
Biti će čvrsta. Ovog puta. Sada. Neće mu dozvoliti da uživa u njenoj patnji,
jer Dunja upravo to sluti: Emil se hrani njenom patnjom. Odjednom joj to
postalo kristalno jasno i čudi se samoj sebi, kako ranije nije shvatila tu
gorku i poražavajuću činjenicu. Ali ima tako malo iskustva, uopće ni nema
iskustva, osim sa Emilom, popravi se u zbrkanim mislima.
- Pa dobro -
reče mirno, ali je u svojoj uzburkanoj unutrašnjosti bila sve prije nego li
mirna. - Ako si tako odlučio ...
- Tako sam
odlučio - odgovori hladno Emil.
Dunja se
lecne na njegov ton: nije znala kako je njen Emil, koji više ne želi biti njen,
sposoban za takvu hladnoću. Gleda u Emilovo mršavo lice, koje je toliko puta
milovala, a koje sada djeluje tako daleko, strano, nepoznato. Mislila je, kako
je u ovih devet mjeseci, koliko poznaje Emila, vidjela i upoznala sva njegova
lica i raspoloženja. Ali nije bilo tako i to ju je uplašilo: što li se još
nepoznatog krije u tom mladiću, kojeg je nesebično voljela, kojeg i dalje voli
i kojemu se sa punim povjerenjem dala, vjerujući i njega. Vjerujući u njih.
Njih? Pa nikada ni nismo bili "mi", sine joj odjednom i tuga je
preplavi. Nikada ...
- Vjerovala
sam ti - reče tiho, jedva čujno, ne mogavši zadržati riječi koje su je gušile u
grudima.
- Pa što ti
hoćeš, Dunjo? - upita je Emil razdražljivo. - Tebi je šesnaest, meni osamnaest!
Tek smo se rastali od djetinjstva, a ti mi kažeš kako ćemo i sami imati dijete.
Pa ti si luda! Kako si mogla i na trenutak pomisliti, da će me to obradovati?
- Nisam
mislila ... – zamuca ona u želji mu objasniti ono što se objasniti ne može:
svoju bezgraničnu ljubav i bezgranično povjerenje, koje je gajila prema njemu.
- Baš tako! -
prekine je Emil povisivši ton. - Nisi mislila! I to je to! Sada čini što znaš i
kako znaš.
- Pa dobro -
reče Dunja još jednom. - Onda se više nema što reći.
- Točno! -
reče Emil. - Nema se više što reći.
Dunja klimne,
smeđa joj se kosa zatrese, a zelenkaste oči potamne od bola, pa brzo okrene
glavu. Neće mu pokazati svoju bol! Osjeća Emilov pogled na sebi dok se udaljava
od njega, izlazi iz parka u kojem su se sastali i u kojem su se prvi put
poljubili. Bože, kako li je samo bila sretna tada! Kupala se u toploj sreći
svakoga dana. I neprestano željela njegove poljupce …
Dunja zatuče
ruke u svoj crni kaput, pa zamišljenog pogleda prijeđe ulicu i počne se
spuštati u sam centar grada. Gdje sada? Kući? Nikako! Kući više ne smije. Kako reći
roditeljima da je trudna? Otac će je ubiti! Koliko ga je puta slušala kako grmi
protiv mladih ljudi, nazivajući ih svakakvim pogrdnim imenima. Nije štedio ni
svoju vlastitu ženu. Kad bi popio koju čašu više, znao je urlati svakojake
riječi, a riječ "kujo", često bi lebdjela oko njega, poput zaštitnog
znaka. Kujo ovo i kujo ono. I nju će od sada zvati kujo. Može li to podnijeti?
Dunja
zastane, čekajući slobodan prijelaz, a slika njenog polupijanog i razjarenog
oca, lebdi oko nje: osjeća čak i miris jeftinog vina, kako bazdi iz očevih usta
izlazeći zajedno sa pogrdnim riječima.
- Ne želim to
doživjeti! - promrmlja Dunja sebi u bradu.
Ali što
učiniti? Gdje ići? Kako se ... nije u stanju ni pomisliti na to. Suze joj
konačno počnu teći niz lice, a da ih nije bila ni svjesna. Nema pomoći za nju,
nema pomoći ni od kuda. Majka bi je možda i zaštitila, ali se i ona sama,
jadnica, boji oca, svog muža, koji bi joj trebao biti podrška u životu,
oslonac. Nema izlaza.
Preostaje
jedino ... Strese se na tu strašnu pomisao, ali kako je nastavila i protiv
svoje volje razmišljati o njoj, to joj je postajala sve manje strašnijom, dok
joj se nije odjednom učinila posve prihvatljivom, prijateljskom idejom.
Konačno, zašto ne? Emilu nije stalo, pokazao joj je to. Otac će sigurno reći,
kako je takav kraj i zaslužila, kuja jedna. A majka, majka će tiho žaliti i
nastaviti šutjeti, kao što šuti čitavog svog života.
I odjednom,
Dunja odluči, mirno, hladno, hrabro: učiniti će to. Ubiti će se i riješiti svih
muka, svih dvojbi, riješiti se svega i utonuti u ništavilo u kome nema
sjećanja, nema boli, nema ničega.
Ledeni vjetar
zavijori joj kosu i Dunja shvati kako se trese: ponoć se približila, ni sama
nije znala kako, a ledena je bura zavijala sve jače i jače. Sati lutanja gradom
su iza nje, ali sad je sa tim gotovo. Skovala je plan: odvesti će se autobusom
do periferije i jednostavno sunovratiti niz onu liticu, o koju vječno udaraju
valovi. Neće je odmah ni pronaći, jer stijene su tamo oštre i nitko nema
potrebe tamo odlaziti. Osim očajnika poput nje. Eto, u što se pretvorila njena
bezrezervna ljubav: u očaj. Goli očaj.
Autobus
stigne, posljednji autobus ovog dana: Dunja zna, kako će poslije ove vožnje,
vozač odvesti autobus u garažu, pa se i sam uputiti na zasluženi odmor, kući, u
toplinu svoje obitelji. Koju ona napušta i u kojoj nije ni bilo topline. Odmor.
Potreban joj je odmor. Od svega. A najviše od sjećanja ...
Pogledom
obuhvati putnike u autobusu: jedan par koji se ljubi na samom kraju autobusa,
ispred njih mršav i blijed muškarac, i odmah iza vozača neki skitnica, sudeći
po njegovoj poderanoj i prljavoj odjeći i višednevnoj sivoj bradi. Posljednji
putnici posljednje vožnje ovog hladnog dana.
Dunja sjedne
uz prozor i zagleda se u noć, crnu i hladnu, kao što su i njene misli. A kako
li je samo znalo biti toplo! Kao onog vrućeg ljetnog dana, kad su u stanu
Emilovih roditelja trgali odjeću jedno sa drugog ... pa čak i onda kad je
ustanovila da je trudna. Neka ju je toplina omotala i uživala je u njoj i ni slutila
nije ...
Odjednom,
krov je autobusa je ispod nje i Dunja zna kako je to nemoguće i ne može biti
tako, ali je ovog puta bilo tako. Tek tada joj do svijesti dopre jezivo
škripanje i lomljenje metala i autobus se još jednom prevrne, pa još jednom i
Dunja, ni malo uplašena, shvati što se dogodilo: prasak gume i udarac u nešto,
survalo je autobus u provaliju i sad se nezadrživo kotrljaju prema dnu strme
provalije, a krikovi oko nje odjekuju, dok ih dole čeka ledeno more. Da ih
primi u mokri i ledeni zagrljaj.
Živa je. I
čitava. Oko nje tišina polegla, ništa se ne čuje, baš ništa, osim fijuka bure,
koja šiba nad morem. Dunja sjedne i shvati kako sjedi na krovu, u unutrašnjosti
autobusa. Baci pogled na vozača i odmah shvati da je mrtav: gotovo crna krv
liptala mu iz ogromne rupe na glavi. Dunja se okrene prema nazad, prema onom
paru koji se ljubio i ugleda ih rastavljene, jedno daleko od drugog, a udovi im
u nemogućem položaju strše: svaka je koštica slomljena u njima, shvati
izbezumljeno. Onaj mršavi i blijed muškarac koji je sjedio ispred ljubavnog
para, više nije blijed: nedostaje mu pola čela i krv je sa otvorene rane sve
obojila crveno. Jedino je skitnica davao znake života: noge i ruke mu se
nekontrolirano trzale. I pomokrio se, jadnik.
Dunja počne
puzati prema skitnici i primi ga za uzdrhtalu ruku. Skitnica je zgrabi
grčevito, da ju je zaboljelo, još mu jedan strašni drhtaj protrese tijelo i
zatim se naglo opusti, klone. Mrtav, shvati Dunja. I on.
Sama. Jedina
preživjela, shvati, dok je kroz razbijeni prozor puzala van, što dalje od ove
limene grobnice. I nije joj smetala silna hladnoća, naprotiv, prijala je njenom
zažarenom licu.
"Jedina
sam živa", misli Dunja, dok se svom snagom nastoji izvući iz rupe u koju
su upali i u kojoj se autobus savio u obliku slova L. " Zašto baš ja?
Zašto?"
Čuje glasove
gore visoko i zna da pomoć stiže i zna da će je prihvatiti i više neće nikada
pomisliti oduzeti sebi život. Jer zbog nečeg je ostala živa, zar ne? Zbog nečeg
je izabrana. A ona želi saznati zbog čega.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.