Voljeti i samovati
Iris se
ponosno zagleda u malo i slatko remek-djelo svojih ruku: čokoladnu tortu, prvu
koju je samostalno ispekla u svom mladom životu. Bijeli je trag šlaga lijepo
odudarao od tamne boje torte, a broj 83, kočio se u sredini slastice. U
početku, Iris nije znala, bi li postavila brojku u sredini torte, ili bi je
diskretno izbjegla, ali se tada prisjetila, kako njen djed nikada nije
pokazivao želju za skrivanjem svojih godina, pa odluči da ni ona neće to
činiti. Ponosno će ih istaknuti.
Iris je
ustala već u pet, još po mrkloj noći, da bi torta na vrijeme bila gotova: danas
je njenom djedu rođendan i ona ga silno želi obradovati slasticom, za koju je
znala da je djed voli. Iris je bila i ostala djedova mezimica, znala je to i
bilo joj milo, bez obzira što je njen djed imao još troje unučadi. Jedina
djevojčica, između dječaka, osvojila je djeda od prvog dana, kako je glasila
obiteljska priča.
- Dobro
izgleda - iza nje progovori Dani i malo je uplaši: zajedno su živjeli tek nešto
više od tri mjeseca i Iris se još uvijek trzala na njegovu iznenadnu pojavu.
- Ne govoriš
to samo tako? - upita Iris i pogladi ga po licu: neprestano se dodiruju, jasno
joj, ali nešto je nagoni na to, ne može se suzdržati, a i beskrajno uživa u tim
intimnostima.
- Sasvim sam
ozbiljan - Dani joj reče, zagrli je i privine na svoje široke grudi: oko
dvadeset centimetara viši od Iris, koja je i sama dovoljno visoka, čini se
pravim divom. - Djed će ti biti i više nego zadovoljan.
- Ozbiljno to
misliš? - upita ga ona, sretna, nasmijana i privijajući se uz njegove široke
grudi, osjećajući njegov široki dlan na svojoj napetoj stražnjici, koja
podrhtava pod njegovim dodirom.
- Sasvim
ozbiljno - odgovori Dani. - A i ovo mislim sasvim ozbiljno.
Njegova ruka
sune i zgrabi je za stražnjicu, stisne je gotovo na samoj granici bola, okrene
Iris licem prema sebi, uživajući u njenom pogledu koji se počeo mijenjati,
tamniti, kao i svaki put, kad bi otpočinjali sa ljubavnom predigrom.
- Ti si
prostak! - reče mu ona u uho, propinjući se na prstima.
- Znam -
odgovori Dani, podigne je sa lakoćom koja ju je uvijek iznova iznenađivala, pa
ponese u spavaću sobu. - I ponosim se time.
- Budalo
jedna! - reče mu ona, spuštajući glavu na njegovo rame, prepuštajući se
njegovom snažnom zagrljaju.
U tom su
trenutku, prve zrake izlazećeg sunca, obasjale čokoladnu tortu, zaboravljenu na
stolu, u kuhinji.
Stevo, djed
Iris, starac koji upravo danas slavi rođendan, pogleda sa željom u cigaretu,
ali se suzdrži: još nije vrijeme. Sam je sebi nametnuo pravilo: cigareta tek
svakih devedeset minuta. Dugačkih devedeset minuta. A ova mu se posljednja dva
dana baš puši.
Od onog
trenutka, kad je doznao za smrt najboljeg mu prijatelja Branimira, neprestano ga
mori neobuzdana želja za cigaretom, ali ostaje čvrst, nepokolebljiv, jer smrt
je u njegovim godinama bliska pratiteljica, nekako poznata, očekivana. Očekuje
se radoznalo, bez straha.
Nije se
previše iznenadio, kad mu je jučer prije sedam sati odjeknulo zvonce na
vratima. Bio je siguran kako je to Branimir, svratio do njega na jutarnju kavu,
pa će zajedno u laganu šetnju, pod blagim jesenjem suncem do obale, gledati
brodove.
Ali nije bio
Branimir, već Branimirov sin, visok i mršav pedeset i petogodišnjak, blagog
pogleda.
- Došao sam
vam reći - rekao mu blago i zbunjeno i očito se ne snalazeći u ulozi koju mu je
nametnuo život - da je tata noćas umro u snu. Prolazio sam pored vaše zgrade i
sjetio se ...
Ostalo ga
Stevo nije ni čuo pravo kako treba: razumio je smisao izrečenog, ali ni za što
na svijetu ne bi mogao ponoviti njihov kratki i zbunjeni razgovor. Ostavši sam,
nije znao što učiniti: Branimir mu je bio najbolji i jedini prijatelj. Ostali
su bili poznanici. A i oni su većinom mrtvi. Ostao je sam. Potpuno sam. Ovog
puta neopozivo sam.
Dok je sjedio
za kuhinjskim stolom i vrtio nezapaljenu cigaretu između prstiju, njegov mu se
život odvijao pred očima: gotovo da je pojedine prizore mogao doslovno vidjeti.
Bogat život,
prilično buran. Svega je tu bilo. I dobrog i lošeg. Više dobrog. Uživao je u
životu.
I ta ga
misao, kako je uživao u životu, odjednom probode poput oštrog i otrovnog mača,
jer odjednom shvati kako više ni malo ne uživa u životu, ne mari za njega, čeka
smrt, priželjkuje smrt, želi se pridružiti njima, onima koje je za života
volio, jer većina i jesu mrtvi. Njegovo je mjesto uz njih, ma gdje to bilo.
Pripada mrtvima, ne živima.
I motajući tu
misao u sebi i razgledajući je sa svih strana, Stevo zapali cigaretu, nakon
točno devedeset minuta od prve cigarete tog jutra. Sine mu kako je sve to
besmisleno: može pušiti koliko ga volja, koliko hoće, zar nije u konačnosti to
svejedno?
Sada, u devet
ujutro, Stevo zapali cigaretu i sa njom u ustima, dok se dim podizao prema
njegovoj sivo-bijeloj podužoj kosi, krene prema vratima, oblačeći lagani
mantil: jesenji su dani neuobičajeno blagi i nije mu potrebno ništa drugo.
Na ulici
duboko uzdahne i okrene se onu stranu iz koje je uvijek dugi niz godina dolazio
njegov prijatelj Branimir. Ovog ga jutra nema i Stevu ošine misao, kako se više
nikada neće sresti sa njim.
Žena mu je
umrla još prije dvadeset i četiri godine, djeca poženila, otišla, osnovali svoje
obitelji i živjeli svoje živote i Stevo odjednom postane bolno svjestan
činjenice, kako je smisao svog života nalazio u prijateljevanju sa Branimirom.
Pognuvši
žalosno ramena, pogleda uprtog u sivi i jednolični asfalt, jer i onako ne mora
gledati oko sebe, nikoga poznatog neće sresti, Stevo se uputi prema obali, da
pogleda koji brod, bude li ima sreće, da se prisjeti svojih mladih dama, kad je
...
- Dosta bi
bilo, pohotniče! - uzvikne Iris, iskoprca se iz kreveta i zaprijeti šaljivo
prstom Daniju. - Ne možemo provesti čitav dan u krevetu. Iako bi ti to volio.
- A ti ne bi?
- odvrati on. - A i subota je.
-
Bezobrazniče jedan - sretno mu odgovori ona, uz kikot. - Hajde, idemo na
tržnicu, malo prošetati, a poslije podne kod djeda.
- Moramo li?
- Što, moramo
li? - upita Iris. - Prošetati ili kod djeda?
- Oboje -
odgovori on, ali već ustajući i hodajući gol prema njoj.
- Ne budali -
reče mu ona. - Biti će nam lijepo sa djedom. Nije on dosadan starac, vidjeti
ćeš. Ne moraš se toga bojati. Jako je pametan i prijazan. Dopasti ćeš mu se ...
Idemo pod tuš.
- Konačno
nešto što me privlači - reče Dani, grleći je i vodeći je prema kupaonici.
Noseći
kupljene namirnice, raspoloženi kupovinom i slobodnim danima ispred njih, Dani
i Iris pretrče ulicu i upute se prema Korzu i prema svom omiljenim kafiću. Iris
nastoji održati korak uz Danija, koji grabi dugim koracima, brzo i neumoljivo.
Voli taj njegov korak, Voli sve što se tiče njenog Danija.
Kad joj je
prije šest mjeseci predložio da se useli kod njega, mislila je da će umrijeti
od sreće. Odmah je pristala, ali tražila je samo malo vremena, da pripremi
roditelje na svoju odluku. Jer odlučila je odmah istog časa i nije joj žao.
Uživa u svakoj sekundi pored svog Danija, a on je pažljiv da pažljivije biti ne
može.
Sjede na
jesenjem suncu, uživaju u kavu, u žamoru gostiju i prolaznika koji dokono,
lijenim subotnjim koracima šeću pored njih.
- Sretna sam!
- izvali Iris odjednom, a da ni sama nije znnala kako će to reći.
- Jesi li? -
upita je Dani, pruži ruku, stegne njenu malu šaku, čvrsto, bez grubosti. -
Drago mi je, mala moja.
Gledaju se i
osmjehuju jedno prema drugome. Potpuno su odsječeni od rijeke ljudskih tijela,
koja neprekidno sa žamorom prolazi pored njih.
Nešto prije
podneva, Stevo osjeti umor i poče se polako vraćati kući. Kao što je i
očekivao, nikoga nije sreo. Nema više poznanika. Ostao je sam. I rodbina mu
živi u drugim gradovima, jedino je njegova miljenica blizu, u njegovom gradu.
Sad je to mlada žena, zaljubljena, koja živi punim život, a tako i treba biti,
ali će za njega zauvijek ostati ona mala i silno radoznala djevojčica, kojoj je
nekada davno odgovarao na bezbrojna i radoznala pitanja. Ona će ga danas
posjetiti, ona i njen muž ... ne, ne muž, nego dečko, ljubavnik, da nazove to
pravim imenom. Vrijeme ... neumitno teče i sve mijenja, sve mrvi pod svojom
težinom koju ne osjećamo, ali koja je tu i koja neprekidno pritišće naše
živote.
Mora malo
počistiti po stanu, ne želi da zateknu nered: njemu ne smeta, navikao je, ali
oni ... Eto, ima posla dok mu gosti ne dođu, što je dobro, jer kad si zauzet,
ne misliš previše. A njegove misli ...
- Molim još
čašu vina i više mi ništa ne treba - reče Dani, pružajući čašu prema Iris:
između njih prazni tanjuri. - Bilo je i više nego dobro. Bilo je sjajno!
Prvorazredna klopa.
- Daj, ne
pretjeruj!
- Ne
pretjerujem!
- Uvijek
pretjeruješ?
- Misliš? -
upita on podigavši obrve. - Hoćeš li smatrati pretjerivanjem, ako zaželim da
zajedno malo prilegnemo, pa kasnije, možda ...
- Pohotniče!
- reče Iris sretno: ponosna je što je Dani ttoliko želi i uživa u toj činjenici
i ne može joj se načuditi. - Samo na to misliš.
- Postoji li
nešto drugo? - upita je Dani.
Gledaju se preko
stala i osmjehuju jedno prema drugome. Osmjesi ih spajaju i odvajaju od ostatka
svijeta.
Stevo se
ogleda po dnevnoj sobi: čini mu se kako sad mnogo bolje izgleda. Pokupio je sve
razbacane novine, posložio knjige, ispraznio pepeljare i oprao ih, otvorio
širom prozore i dobro prozračio stan. Čitava ga je ta neuobičajena aktivnost
izmorila. Tuš, potreban mu je tuš. Osvježiti će se i moći ... moći što? Prošle
je godine sa njim bio njegov prijatelj, pa su zajedno izašli u noć, na piće, na
simboličnu proslavu. Ove ga godine nema pored njega: prekosutra mu je pogreb,
napustio ga je zauvijek, jedini prijatelj.
Sam, odjekuje
u duši Steve, dok stoji ispod tuša i pušta da voda odnosi umor sa njegovog
tijela, ali voda ne uspijeva odnijeti bolne misli, ostavlja ih u njemu, teške,
a postaju sve teže.
- Daj se
uozbilji - reče Iris: stoje ispred djedova stana i Dani je ljubi, kao da ovog
poslijepodneva, a i jutra, nisu vodili ljubav. - Budi pristojan sada, molim te.
Ostavi dobar dojam na djeda. Jako volim starca.
- Ne brini -
umiri je Dani, odmakne se od nje. - Hajde, pozvoni!
- Da dođem do
daha - reče ona. - Ne želim da me vidi zadihanu, bez daha. Želim djelovati
pristojno.
- Djeluješ
pristojno - umiri je Dani. - Ništa ne brini, djeluješ poput prave dame, baš kao
da se prije dva sata nisi ...
- Oh, šuti,
vrag te odnio! - smijući se reče Iris. - Nikada ne prestaješ! Sve mi se čini,
kako i ne možeš prestati.
Umjesto
odgovora, Dani pruži ruku iznad njenog ramena i pritisne zvonce, dugo, a lice
mu krajnje ozbiljno, što Iris nagoni na smijeh, koji nikako ne može zaustaviti,
pa se smije i u trenutku kad im djed otvara vrata.
Otišli su. Ma
koliko da se raduje svakoj posjeti svoje unuke, Stevo osjeća olakšanje.
Razgovarao je sa njima, smijao se, pio kavu, ponudio ih sendvičima, mladog
muškarca viljemovkom, koju mu je poklonio Branimir i dok je gledao u zelenkastu
bocu punu plemenite tekućine, jedva se suzdržavao da ne zaplače. Tortu je
razrezao, izigravajući veselje i pojeo samo jedan komadić od svoje kriške:
ostalo je ostavio na malom tanjuriću, pa i dalje stoji na stolu, zaboravljeno,
nepotrebno. Baš kao što je postao i njegov život.
- Kako ti se
čini? - upita Iris, dok koračaju osvijetljenim ulicama grada: noć se spustila
odavno.
- Normalno -
odgovori Dani. - Malo smušeno, ali ne zaboravi njegove godine.
- Svejedno ću
ga sutra nenadano posjetiti - odluči Iris odjednom. - Proganja me osjećaj kako
nešto krije od mene.
Stevo pogasi
svjetla, pa se zavali u fotelju, upali televizor i pripremi na još jedan glupi
subotnji film, koji mu neće uspjeti odvratiti pažnju od sive svakidašnjice. Ali
što druga da radi? Kako provesti večer? Pobijediti noć? Dugu i crnu, koja se
neumoljivo pruža pred njim. Želi li je pobijediti? Ili ući u nju, sroditi se sa
njom, postati zauvijek dio nje?
- Predivno
mirišeš - reče joj Dani u kosu: leže na kauču, obučeni u trenirke, jedno pored
drugog i nemarno prate film koji se vrti.
Iris se
privija uz Danija i željno dočekuje njegove poljupce, koji odnose u zaborav i
film i sve ostalo oko njih: sve prestaje postojati, osim njihove želje.
Oklijevajući,
Iris iz torbe izvuče svežanj ključeva i potraži onaj koji otključava vrata
djedovog stana. Već pet minuta zvoni, nitko joj ne otvara i ne želi više
čekati, mora ući.
Odlučno
otključava vrata i zakoračuje u stan: začuje čudne zvukove, ali odmah shvati
kako dopiru sa televizora i osmjehne se. Ona se brine, a njen djed uživa
gledajući televiziju.
- Djede! -
vikne glasno. - Došla sam te pozdraviti.
Nema odgovora.
Sa zebnjom, koja se istog časa vratila i ponovo uselila u nju, Iris uđe u
dnevnu sobu i ugleda kako joj djed spava u fotelji ispred televizora. Ali odmah
zatim, obuhvativši pogledom stol, na kome se nalazi torta, upotrijebljeni
tanjuri, pa čak i onaj komad torte od čijeg je dijela njen djed pojeo samo
komadić, shvati kako starac spava, snom koji je priželjkivao i koji nikada ne
prestaje.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.