Poslije
- Reci mi
nešto - reče ona mazno, privivši se uz njega.
- Što? -
upita on kratko, nezainteresirano.
- Nešto
lijepog - odgovori ona.
- Lijepog? -
ponovi on odsutno. - Dan je lijep.
- Nisam mislila
na dan - reče ona.
On ne
odgovara: mirno i dalje leži, oči mu poluzatvorene. Zašto ne ušuti? Naravno da
nije mislila na ljepotu dana. Nije toliko glup, a da to ne shvaća. Mislila je
na ono što se malo ranije odigralo među njima, na onu strast koja je izbijala
iz njenog vrućeg i veoma pokretljivog tijela, koje se upinjalo ugoditi mu.
Točno zna na što misli: misli na vođenje ljubavi. Ali on ne misli kako je to
bilo vođenje ljubavi, bar ne sa njegove strane. Za njega je to bilo
rasterećenje, opuštanje, blagi zaborav u sivilu svakidašnjice.
Čitao je
knjigu, prije dva sata u ovo lijeno poslijepodne, dok je jesenje sunce
prodiralo u sobu, kad je zazvonio mobitel, pored njega, na staklenom stoliću,
na dohvat ruke. Istog je časa pomislio na nju, Mateju, a da ni sam nije točno
znao zbog čega. Kad je pružio ruku, dohvatio mobitel i pogledao u zaslon, uopće
se nije iznenadio pročitavši njeno ime. Kao da je sasvim uobičajeno da mu
Mateja telefonira. A nije bilo.
Upoznali su
se prije mjesec dana, kad su njeni roditelji kupili stan u njegovom susjedstvu,
samo tri zgrade dalje od zgrade u kojoj je stanovao Miljenko. Dopala mu se: oko
osamnaest ( kasnije je doznao da je točno ocijenio ) srednje visine, smeđe kose
i smeđih očiju, pomalo bucmasta, baš kao da joj se tijelo ne može sasvim odlučiti napustiti djetinjstvo
i zakoračiti u život mlade žene. U dvadeset i devetoj godini, Miljenku se
Mateja činila samo simpatičnom susjedom i ništa više. Ali se to vrlo brzo
promijenilo, kad je zapazio njene užarene oči koje su ga gledale sa neskrivenim
divljenjem. Gutale ga, gutale ga gladno. Sretao ju je na svim mogućim i
nemogućim mjestima i to ga silno zabavljalo.
I evo, sad mu
upravo telefonira, ni dva dana nakon što su izmijenjali brojeve, naravno, bila
je to želja Mateje.
- Dobar dan!
- zacvrkutala je, a Miljenko se nasmiješšio. - Provjeravam jesam li možda
upisala krivi broj.
- Nisi
upisala krivi broj.
- Što radiš?
- upitala je. - Sada?
Istog je
trena znao što slijedi i kuda to vodi. Znao je što ona namjerava i znao je da
se neće protiviti: zgrabiti će ono što mu se pruža i zabaviti se jedno
poslijepodne. Odgovorio joj je da se dosađuje, ona se ponudila ublažiti mu
dosadu, došla do njega i ni deset minuta po Matejinom ulasku u Miljenikov stan,
počeli su trgati odjeću jedno sa drugog. Slijedio je vrući sat, tu, na kauču u
dnevnoj sobi.
- Volim te,
znaš - šapne mu Mateja u uho, a Miljenka to razdraži: govori o voljenju, a još
ni ne zna što to znači.
- Ne poznaješ
me - oprezno joj reče.
- O, poznajem
te - mazno odgovori Mateja. - Ti si najbolji muškarac na svijetu i ja sam
sretna što te imam.
Miljenko se
ukoči i poželi je zgrabiti za ramena, dobro je prodrmati, istresti iz nje
zauvijek te glupe i nezrele djevojačke snove. Možda joj ipak nije trebao
dopustiti posjetiti ga? Kako je se riješiti? I da li je uopće moguće bezbolno
se riješiti Mateje i njenih ružičastih snova. Nije siguran, ali zna da mora to
postići. Mora po svaku cijenu! I hoće!
Miljenko
ustane sa kauča na kojem su goli ležali, grubo se otrgnuvši iz djevojčinog
zagrljaja, gledajući bez žaljenja kako joj ruke grabe prazninu, u nastojanju
zadržati ga, pa navlačeći traperice na golo tijelo, reče:
- Samo smo se
pojebali, mala, ništa drugo. Samo pojebali.
Kao da ju je
pljusnuo ledenom vodom, Mateja se zgrči, zatrese, zaplače, a Miljenko, znajući
što slijedi, šmugne u kupaonicu, nadajući se da kad bude izlazio iz kupaonice,
istuširan i bez tragova poslijepodnevnog valjanja, koje Mateja sasvim pogrešno
naziva vođenjem ljubavi, nadajući se bolno kako će ona u međuvremenu otići,
nestati iz njegovog života isto onako naglo, kako je i ušla.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.