Osvježenje
Te smo
večeri malo dublje zavirili u čašicu i u prvi mah pomislim kako nisam
dobro čuo, pa se uspravim gornjim dijelom tijela, koji je do tada
pritiskao njen gornji dio tijela: pogledam je pravo u zamagljene oči,
pomalo stisnute zbog uživanja koje joj strujalo tijelom.
- Što si
rekla? - pitam je i mirujem na njoj i u njoj. - Jesam li dobro čuo?
- Ah! -
zaječa ona. - Ništa. Dođi! Nemoj prestati.
- Ne! -
odbijem je. - Neću nastaviti dok mi ne odgovoriš. Jesam li dobro čuo?
Želiš da budem grublji?
Šuti. I
izbjegava moj pogled kojim je probadam. Iznenađen sam. Jako. Sa Lorenom
vodim ljubav već blizu devet mjeseci i ovo je prvi put kako mi nešto takvog
kaže.
- Ponovi! -
naređujem joj: čvrsto odlučujem da joj ne popustim. - Ponovi
točno onako kako si malo prije rekla.
- Želim da
budeš grublji - promrmlja mi Lorena u oznojene grudi; njen mi topli dah
pomiluje kožu. - Da malo osvježimo naš odnos. Samo mrvicu grublji.
- Što ti je?
- pitam iznenađeno. - Grubost nije u mojoj prirodi.
- Znam.
- Pa zašto je
onda tražiš? - pitam je napola uvrijeđeno. - Možda bi trebala potražiti
drugog muškarca? Ako ti ja nisam dovoljno dobar.
- Sad me
vrijeđaš ...
Odmičem
se od nje, a Lorena skuplja noge, grabi plahtu i omata je oko tijela i gleda me
pogledom kao da želi reći kako sam nešto skrivio. Ljuti me to. Sjetim
se boce votke u kuhinji, još ledene, jer
držim je u hladnjaku, ali ostavljene na stolu, jer zahvatila nas iznenadna
strast, podgrijana alkoholom i nisam je imao vremena spremiti na njeno hladno
mjesto. Grlio sam Lorenu, ljubio je u vrat i gurao prema spavaćoj sobi,
prema krevetu, pripijajući se uz njenu zamamnu stražnjicu.
- Gdje
ćeš? - pita me Lorena.
- Potrebno mi
je piće.
- Zar nisi
dovoljno popio? - pita ona negodujući.
- Ti sasvim
sigurno jesi - kažem: ne mogu odoljeti, nešto u meni me tjera da tračak
zlobe ispljunem prema njoj.
- Donesi i
meni čašu - govori Lorena iza mojih leđa.
- Mislio sam,
kako ti treba druga vrsta osvježenja - dobacujem joj.
- Ne budi
vulgaran! - dobacuje Lorena za mnom: u glasu joj nazirem razdražljivost.
Gol odlazim u
kuhinju, osjećajući njen pogled uprt u moja leđa. Žene. Lorena.
Mislio sam da je poznajem, a sad ovo. Čovjek nikada nije načisto sa
ženama. Uvijek nas iznenađuju. Iznenađenje bi bilo da nas ne
iznenađuju.
Potežem
gutljaj votke, pa nadopunim čašu: ne mora znati da sam u kuhinji pio, ne
mora shvatiti da mi je zbog velikog iznenađenje piće bilo potrebno.
Zar misli kako nisam dovoljno muškarac? Je li moguće? Trnci mi prolaze
tijelom. Noseći dvije čaše u rukama, vraćam se u spavaću
sobu.
- Izvoli -
kažem joj pružajući joj hladnu čašu i sjedajući pri dnu njenih
nogu, tako da sam joj licem okrenut. - Sad možemo razgovarati.
- Ne želim
razgovarati - odvrati Lorena i otpije. - Ne o tome o čemu ti želiš
razgovarati.
- Bogami,
hoćeš! Razgovarati ćemo o tom, kako ga ti zoveš, osvježenju.
Razgovarati ćeš i te kako. Pa ne možeš samo tako reći onako nešto i
poslije toga se ponašati kao da ništa nisi rekla.
- Zašto ne?
- Jer ja ne
dozvoljavam! - prasnem: pomalo gubim strpljenje. - Istresi iz sebe što te
muči. Nisi zadovoljna kako te ševim?
- Nisam to
rekla!
- Zar ne želiš
osvježiti našu ševu?
- Nisam to
rekla! - ponavlja ona.
- O, da! -
upadam brzo. - Upravo si to rekla!
- Nije
istina! - kaže ona i okreće glavu: izbjegava moj pogled. - Moju si usputnu
primjedbu pretvorio u prvorazredni problem.
- Usputna? -
podrugljivo je pitam. - Sa svojom si mi, kako ti kažeš usputnom primjedbom,
rekla kako nisi zadovoljna mojim ljubavnim umijećem. Da te ne
zadovoljavam.
- Ma daj,
molim te ...
- Rekla si mi
kako sam mlakonja!
- Ali ... -
muca Lorena.
- Bez ali! -
presiječem je, ispijam čašu i ustajem: ovog ću puta donijeti
bocu, osjećam kako će mi biti potrebna.
- Pa gdje
ćeš ponovo?
- Po bocu! -
dobacujem joj bijesno preko ramena. - Izgleda da će mi trebati. Svakom
njegovo osvježenje, zar ne? Od ševe noćas i onako ništa.
- Ti si tome
kriv! - viče Lorena za mnom.
Ne odgovaram:
uvijek je tako kad se prepiremo. Ja sam kriv za sve. Ma zašto to trpim? Zašto
je ne izbacim iz stana i iz svog života?
Bijesno
potežem žestoko i hladno piće ravno iz boce. Tresem se i nisam siguran je
li to zbog hladnoće, jer i dalje sam sasvim gol. Možda se tresem zbog
iznenada nagomilane ljutnje, koja reži iz moje utrobe. Želim se svađati,
osjećam potrebu za velikom prepirkom. Punom ružnih riječi. Teških
riječi. Odakle joj hrabrosti, takvog mi što reći? I, onda … je li to
istina? Slab sam u krevetu? Potežem još jednom iz boce. Ma to nije istina, ne
može biti istina, ne smije biti istina! To alkohol govori iz nje! Do sada je
uvijek bilo sve u redu: grčila se u strasti i slasti u mom zagrljaju
bezbroj puta. I po nekoliko puta na dan. Nije istina … pijano je bubnula! Ali,
možda, ako ima tu imalo, samo trunčicu istine …Prokleta bila! Kuja jedna!
Zar to da mi kaže! Meni koji sam prije nje imao bezbroj žena! I sve su bile zadovoljne
i zadovoljene. Što ona hoće od mene? Kuja!
Dok bijes
kuha u meni, bosonog tapkam prema sobi, sa bocom u ruci, gdje me dočekuje
Lorenin ispitivački pogled. Oprezan pogled.
- Ne
razumijem tvoje ponašanje - progovori ona čim sam ušao u sobu. - Zbog čega
si toliko povrijeđen? Ništa strašnog nisam rekla.
Otpijam iz
boce i gledam u nju, podrugljivo, ispitivački, radoznalo, sa ljutnjom, sa
željom. Sve su emocije sabijene u tom pogledu i Lorena to primjećuje.
Počinje prastaru igru: mazno se proteže u krevetu, plahta spuzne se njenih
ramena, otkriva grudi, otkriva ružičaste bradavice.
- Dođi -
kaže mi i obara pogled, a pogled govori više od riječi. - Dođi odmah.
Odlučim
je poslušati, osjećam iznenadnu želju. Polažem bocu na ormarić,
prilazim joj, odbacujem plahtu sa nje. Gleda me napola spuštenim kapcima.
Mazno. Sigurna u svoju nadmoć.
I u tom je
trenutku pljusnem. Kao da mi je ruka odjednom stekla slobodnu volju. Nisam ni
znao da ću je pljusnuti. Pljuska odjekne u sobi i čitavu je ispuni.
Zrak oko nas zatreperi i više nam nije bilo hladno, a pogledi nam postali
rašireni, upijajući. Još jednom zamahnem i još jednom je pljusnem, snažno,
ovaj put po desnom obrazu, koji se rumenilom pridružuje lijevom.
- Jesi li ovo
htjela? - pitam je, penjem se na krevet i opkoračujem je: sjedim joj na
čvrstom i uzdrhtalom trbuhu.
- Jesam! -
dašće Lorena i miluje mi međunožje. - To sam htjela!
Udaram je
ponovo. Ovog puta unosim gotovo svu svoju sabijenu žestinu u udarac. Pljusnem
je po lijevom obrazu, snažno pljusnem, zvonko, a glava joj na bijelom jastuku
poleti u desno, dok joj tanki mlaz krvi počne teći iz kuta usta. To
me raspomami. Odjednom mi sve postaje crveno ispred očiju. Bacam se na nju
poput grabežljive zvijeri, na nju, koja postaje plijen, širim joj noge, ali
nije mi potrebna snaga za to: Lorena ih željno širi i uvodi me u svoju
vruću vlažnost.
- Jebi me! -
vrišti i gleda me divljim i užarenim pogledom. - Jebi me i šamaraj! Nemoj
stati!
Groznica me
trese i odjednom se odmičem, okrećem je, obaram na koljena, istodobno
joj podižući napetu stražnjicu visoko u zrak. Zabijam se u nju, a udarci
odjekuju po njenim leđima, vratu, stražnjici, koja se bjesomučno vrti
i osjećam žar, toplina se širi, postaje vrućina i čujem Lorenu
kako vrišti, vrišti, vrišti u jastuk i grize ga, grize. Vrisak je to uživanja,
nikako protesta. Koji se sve više penje i penje dok drhti pod navalom moje
muškosti, pod kišom mojih udaraca i sva je mokra i svakog časa postaje sve
mokrija i zove me, zove i ne mogu se oteti njenom zovu i ...
Istrgnem se
iz nje, ona klone potrbuške. Grubo je okrećem na leđa i grabim za
vrat, usta joj se šire, gleda prema dole, prema mlazu koji joj se prosipa po
tvrdom trbuhu koji se podiže i spušta, a u pogledu joj neizmjerno uživanje,
koje odjednom prelazi u pitanje, zatim molbu i naposljetku u paniku. Jer ja i
dalje nesmiljeno stežem stisak oko njenog vrata. Sve jače i jače.
Nemilosrdno.
- Je li
uživaš? - pitam je, dok beskrajno uživam u prosipanju sjemena na njen trbuh i
uživam kako još nikada nisam uživao. - Je li to ono što želiš? Je li to ono što
trebaš?
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.