Rastanci
Kišovit je
dan i zbog toga stojimo unutra, u kafiću koji je dio sadržaja autobusne
stanice. Pijemo, moj prijatelj Boris i ja: nedjelja je, dosadna nedjelja. I još
kišovita. Jesenski vlažna. Ne volim nedjelju, pogotovo ne kišovitu, kad se u
čitavom gradu ništa ne događa i kad si osuđen na samovanje, koje
se u takvim trenutcima zna pretvoriti, podmuklo, u usamljenost.
- Pogledaj
ono dvoje! - prekida tišinu između nas Boris i glavom odmahne u pravcu
autobusa, ispred kojeg se tiskaju putnici. - Pojesti će ga!
Pratim njegov
pokret glavom i primjećujem djevojku i mladića u snažnom zagrljaju,
spojeni strastvenim poljupcem.
- Ljubav ...
- kažem neodređeno.
- Uvijek si
bio cinik, kad je ljubav u pitanju - primijeti Boris. - Zar se nisi nikada
rastajao sa nekom? Na ovakav način? Strasno?
- Naravno da
jesam - kažem mu uvrijeđeno. - Što ti misliš o meni? Da sam
bezosjećajni gad?
- Ne tupi -
reče on i pokretom ruke naruči slijedeće piće. - Znaš da ne
mislim tako o tebi. Hajde, uzmi piće i idemo sjesti u onaj ugao.
- Zašto? -
pitam ga. - Uvijek pijemo na nogama.
- Ovaj
ćemo put piti sjedeći - odlučan je Boris. - Sjediti ćemo, a
ti ćeš mi lijepo ispričati neki svoj ljubavni rastanak.
- Je li ti to
ozbiljno?
- Sasvim
ozbiljno!
Kreće i
ja ga pratim, noseći piće i smještamo se u ugao, podalje od ostalih
gostiju, ali i dalje vidimo sve što se događa na samoj autobusnoj stanici.
- Počni
- reče Boris uz vragolasti osmjeh.<
Gledam ga
preko ruba čaše i shvaćam kako to sasvim ozbiljno misli. I pomislim:
k vragu, a zašto ne? Još nikome nisam ispričao, a doživljaj leži u meni
poput tereta. Možda se konačno riješim njegove težine? Možda ponovo
otkrijem slobodno disanje? Bez onog čudnog pritiska u grudima, koje je
uvijek prisutno kad pomislim na nju. Što se događa i više nego često.
Na kraju, krajeva, nemam što izgubiti, Boris mi je stari prijatelj. Zašto ne?
- Nije to
bilo tako davno - počinjem, a prošlost pokulja iz potisnute magle sjećanja...
- Prebrzo su
ovi dani prošli - reče ona, nagnuta
nad svoju putnu torbu i gurajući u nju posljednji komad odjeće: više
nema što raditi i sad se mora okrenuti i suočiti sa mojim pogledom. -
Sedam dana kao sedam minuta!
- Ne govori -
kažem joj, primam za ramena okrećem prema sebi i privijam na grudi. - Bili
su to lijepi dani.
- Najljepši.
Stežem je u
naručju, kao što sam je bezbroj puta stezao u ovih proteklih sedam dana,
koje je provela sa mnom, a opet je to drugačije stezanje. U ovom zagrljaju
ima nečeg čega u onim prijašnjim nije bilo: napuknuta žica bola
rastanka. Titra i boli. Svaka moja žilica plače za njom, želi je zadržati,
uvijek je ovako stezati u zagrljaju, udisati miris njene oštre i crne kose,
koje ima posvuda, previše kose na mom licu, dok se privija uz mene. Da sam
slutio koliko će rastanak biti bolan .... Ali mislio sam, što, do vraga,
neka dođe, neka bude kod mene u posjeti jedan tjedan, sedam dana. Mogu
podnijeti nekog sedam dana, odreći se svoje voljene samoće samo na
sedam dana.
Ali se u tih
sedam dana zbila promjena u meni: zavolio sam društvo, ne bilo čije
društvo, nego njeno društvo. Zaljubio sam se. Gadno. Lijepo. Nježno i grubo.
Posvemašnje. Izgubio sam se u tom osjećaju i uživao lutajući
labirintima nježnosti, kojima me ona vodila. Strastveno nježno.
Sad je
gotovo. Vraća se u svoj grad i ne znam, ne mogu znati, hoću li je
ikada više vidjeti. I ta me misao boli, proganja, ali ne usuđujem se
izreći je. Je li ovo za nju bilo nešto drugo, nego što je za mene? Nagovaram
je na povratak šutnjom, snagom osjećaja. Primjećujem kako prima moje
osjećaje i prepoznaje ih. Ja predajnik, ona prijemnik. Ona i ja. Dvoje.
Par. Mi. Po prvi put u životu otkrivam što znači to "mi". I
dopada mi se. I želim da potraje.
Dok hodamo do
stanice, do konačnog rastanka, osjećam gorčinu. Osjeća je i
ona, znam, primjećujem, osjećam. I još se jedan poriv javlja u meni:
želim je zaštiti, omotati to krhko tijelo svojim dugim rukama i ne dozvoliti
ničemu lošem da je okrzne. Samo je ja želim milovati, ne želim ni da
vjetar to čini.
- Nemoj
čekati - kaže mi ona. - Idi. Ne volim rastanke.
Ne volim ni
ja. Naginjem se nad nju, sitnu, krhku, izgubljenu bez mog zagrljaja i ljubim
je, kratko, brzo, ali osjećam dah zanosa.
Odlazim i
čekam i gledam je kako se naginje prema prozoru autobusa, što bliže, baš
kao da se meni nastoji približiti i maše mi, maše i znam da jedan djelić
mene nestaje zajedno sa njom, umire, ali nije me briga. Ne žalim. Hodam ulicom
i nosim njen lik u mislima.
- Pa ti si
pjesnik - kaže mi Boris i vraća me u stvarnost: u kafić, u žamor
gostiju, u brujanje autobusa, vani, na mokroj stanici.
- Ne tupi
previše.
- Ozbiljno to
mislim - kaže on. - Još mi nikada ni o jednoj ženi nisi govorio na ovakav
način. Volio si je.
Šutim i
mislim na nju i vidim njen pogled, miris njene kose dopire iz daljine, a u
grudima tuga, tuga pomiješana sa čežnjom.
- Dobro
pričaš o rastancima - reče Boris uz osmjeh. - Plaćam još jednu
rundu, a ti mi sad ispričaj o nekom drugom rastanku.
Ne mora me
nagovarati. Uz pomoć ruma, zahuktao sam se …
Ne trpim
samog sebe zbog svoje bespomoćnosti. Sa nogom u gipsu zabranjeno mi je
kretanje, izlazak iz stana, sve ono što neizmjerno volim. I nervoza raste i
raste, ali kad stiže ona, nestaje. Nema nervoze i radosno gledam u njene
svjetlucave kratkovidne oči kojima mi poručuje: "Ne brini,
dragi! Ja sam ovdje. Sad je sve u redu."
Opuštam se.
Ja, usamljeni vuk po vlastitom izboru, prepuštam se njenom milovanju, maženju i
otkrivam koliko nepoznatih maženja ima. Jer dok vodimo ljubav, pažljivo, da ne
povrijedim nogu, njeni su zagrljaji nabijeni erotikom. Koja prelazi u nježnost
dok mi kasnije pomaže ustati. Nježnost se pretvara u pažnju, a dok me u
kupaonici trlja spužvom, pretvaraju se u brigu. Sa svakom se prilikom i njena
pažljivost prema meni mijenja, a ona se savršeno snalazi u svim tim prilikama.
Smijemo se zajednički mojoj nespretnosti. Sretan sam, miran, opušten i
beskrajno uživam.
Dva dana
provodimo zajedno, ne napušta me i neprestano se dodirujemo i istražujemo
prepuni nježnosti.
I onda
rastanak. Odlazi sa velikom i platnenom torbom prebačenom preko krhkog
ramena. Ja bi trebao nositi tu torbu do autobusne stanice, osjećam, a ne
ona. Odlazi, uz zagrljaj, pogled pun tuge i ostavljajući mi svoj miris.
Pohlepno ga udišem šumnih udahom.
Naginjem se
kroz prozor i gledam je kako odlazi niz ulicu, podiže glavu i maše mi, a osmjeh
joj titra na licu, ali nije to osmjeh sreće. Vikend-ljubav. Zadovoljan i
opet gladan. A ona?
Okreće
se na mjestu iznad stepenica gdje me još jednom, prije nego li je ulice
progutaju, može vidjeti i podiže visoko ruku i maše mi maše, a osmjeh joj više
naslućujem nego vidim.
Zatim
nestaje, spuštajući se niz stepenice, a u meni gorčina koju ne mogu
shvatiti. Trebao bih biti zadovoljan, miran, opušten. Milovala me žena koju
volim, vodila ljubav sa mnom, bila nježna da nježnija nije mogla biti, a opet,
u trenutcima strasti postajala lavicom. Ali nisam zadovoljan, osjećam kako
nešto nedostaje, a ne znam što. I to me muči. Tuga se useljava u mene,
postaje dio mene.
- Što je
nedostajalo? - pita Boris. - Ili si samo umislio nešto.
- Nisam
umislio - odgovorim i ispijam čašu nadušak. - Osjećao sam kako
nestaje iz mog života. Ne, nisam siguran. Ne znam što sam osjećao, ne mogu
to opisati, ali bila je neka blaga, upozoravajuća zebnja.
- I je li
nestala iz tvog života?
- Za sada
jest.
- Pa dobro -
reče praktični i uvijek dobro raspoložen Boris. - Uživao si! Sve
prolazi. Nemoj žaliti. A sad mi reci, koju si više volio?
- Ah! - kažem
mu uz osmjeh. - Nisi shvatio, prijatelju.
- Što nisam
shvatio?
- O jednoj se
radi - kažem mu tiho. - Jednoj jedinoj. Nema mjesta za drugu.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.