U parku
U deset sati
zazvoni telefon i Nea se osmjehne: sigurna je kako je zove Gloria, njena
mlađa sestra, koja je postala majkom prije devet mjeseci i koja ni o
čemu drugom ne razmišlja, osim o svom prvijencu.
- Dobro
jutro, Gloria - reče Nea podigavši telefon sa kuhinjskog stola, za kojim
je sjedila i pila kavu.
- Kako znaš
da sam ja? - upita je Gloria.
- Postajem
vidovita - našali se Nea. - A znam i zašto zoveš.
- Zašto?
- Pogledala
si kroz prozor i ugledavši ovako sunčani dan - odgovori Nea
smijuljeći se - pomislila si kako bi bilo lijepo sa djecom otići u
park.
- Upravo sam
to pomislila! - razdragano usklikne Gloria. - Dan je zbilja predivan i mom bi
Ediju prijalo provesti dva sata na svježem zraku, među zelenilom. Voljela
bih, kad bi i ti pošla sa mnom. Jesi li slobodna? Želiš li ići?
- Slobodna
sam - odgovori Nea. - Za pola sata ispred parka?
- Dogovoreno!
Držeći
za ruku sina, šestogodišnjeg Tomislava, Nea se nestrpljivo ogleda ispred ulaza
u gradski park, rijetku oazu zelenila u betonskom sivilu. Osmjehne se kad na
suprotnoj strani ulice primijeti Gloriu kako se pažljivo, napeto, ogledava i
lijevo i desno i kad se sasvim uvjerila kako nema ni jednog vozila i kako je za
pješake upaljeno zeleno svjetlo, energično pogura plava kolica u kojima je
spavao mali Edi.
Promatrajući taj prizor, Nea se sasvim raznježi: starija punih
deset godina od svoje sestre, gledala je na Gloriu kao na dijete, ali joj sad
odjednom sine, kako je Gloria postala preko noći zrela i mlada dvadeset
dvogodišnja žena svjesna svojih dužnosti i odgovornosti. Gdje nestalo ono
derište? I kada?
- Izraz lica
ti je upravo mačji - reče joj Gloria, prilazeći joj i dopuštajući
da je starija sestra poljubi.
- Kako je
mali princ? - upita, umjesto odgovora Nea i naginje se nad zaspalog
nećaka, gledajući ga sa smiješkom.
- Proždrljivo
- odgovori Gloria, a pjegavim joj licem preeleti osmjeh.
Izmjenjujući najnovije vijesti koje su se ticale njihove obitelji,
polako krenu pošljunčenom stazom, kroz park, napuštajući vrevu
zahuktalog grada i uživajući u zelenilu oko sebe, pažljivo držeći na
oku Tomislava, koji poskakuje nekoliko metara ispred njih, nestrpljiv da stignu
na njegovo omiljeno mjesto, pored umjetnog jezerca u kojem su plivale ribe i
kornjače, a koje je Tomislav voli hraniti.
- Danas nismo
same - primijeti Nea, začuvši udaljenu dječju galamu.
- Sigurno je
čitavi dječji vrtić prisutan - reče Gloria. - Sudeći
po galami.
Bila je u
pravu. Skrećući stazom izbile su na malu čistinu, ispred njih
umjetno jezerce okruženo željeznom ogradom, a na ogradi načičkana
djeca predškolske dobi, uzbuđeno se dovikuju i pokazuju prstima. Iza njih,
stoje dvije mlade žene i nastoje obuzdati pretjerano oduševljenje djece.
- Kao ptice
na žicama - primijeti Gloria.
Tomislav se
sasvim odvoji od njih i pridruži hordi, a Nea i Gloria, zajednički
gurajući kolica, smjeste se na klupu u hladovini stabala.
- Samo da ga
ne probude - zabrinuto promrmlja Gloria.
- Pretvorila
si se u brižnu majku - reče joj Nea. - Ponekad te ne mogu prepoznati.
Niže od njih,
djeca se odjednom odvoje od ograde, ribe i kornjače prestale ih zanimati,
pa se rasprše parkom u nekoj svojoj novoj igri.
- Nema
Tomislava - primijeti Gloria.
- Ne brini -
umiri je Nea. - Igra se sa svojim vršnjacima. Tu je negdje u blizini.
- Kako možeš
biti tako mirna? - upita Gloria, mašući rukom iznad zaspalog djeteta u
kolicima. - Ja to ne bih mogla.
- Morati
ćeš naučiti - reče joj Nea. - Pa ne možeš ga neprestano imati na
oku. Moraš im pustiti i malo samostalnosti.
- Znam to. -
Gloria se osmjehne tražeći razumijevanje.
- I nije sam.
Okružen je svojim vršnjacima. A ovi su pak pod nadzorom - nastavi Nea i pokaže
rukom na dvije mlade žene, udaljene desetak metara. - Ništa se lošeg ne može
dogoditi.
- U pravu si
- popusti Gloria.
Opušteno
čavrljaju, dok u njihovoj okolini odjekuju veseli i bezbrižni dječji
glasovi, koji odjednom počinju drugačije zvučati. Sad su to
visoki, pretjerano uzbuđeni glasovi.
- Bam bam! -
viču djeca. - Bum bum!
- Taj
nesretni rat - promrmlja Nea potištena. - Čak smo i djecu, naš novi
naraštaj, zarazili njime.
Njen se
Tomislav odjednom pojavljuje na vidiku. Udaljen je oko trideset metara, ali na
njegovom je malom licu vidljiva velika uzbuđenost.
- Bum bum! -
viče na sav glas i upire rukom u djecu oko sebe. - Bam bam! Mrtav si!
- Dragi bože!
- tiho usklikne Nea. - Zar i on?
- Čuje
od drugih - promrmlja Gloria.
Razdražena,
odjednom više ne uživajući u sunčanom i toplom danu, Nea ustaje, maše
rukom energično pozivajući sina.
- Tomi! Odmah
ovamo! Tomislave!!!
Tomislav je
konačno začuje, naglo se uozbilji, ukipi na mjestu. Trenutak se
nesigurno ogledava, a zatim potrči prema majci.
- Odakle ti
to? - pita ga Nea, pokazujući na veliki i zlokobno crni pištolj u njegovoj
maloj ruci.
- Našao sam
ga u grmu, tu, blizu.
- Bože moj! -
usklikne zapanjeno Nea: tek sad vidi kako ta stvar u maloj dječjoj ruci
njenog sina nije nikakva igračka. - Pa to je pravi pištolj!
Potišteno se
vraćaju kući, nakon što su zaustavile prvog policajca kojeg su srele,
predale mu oružje i ispričale događaj.
- Kakav
doživljaj - reče Gloria, dok stoje na uglu ulice, gdje se moraju rastati,
obje oklijevajući, tražeći utjehu jedna u drugoj, nakon doživljaja
koji je obje uzrujao. - Sad ću se bojati i u park otići. Postoji li
uopće neko sigurno mjesto?
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.