Teret
Istog trena
kad se oglasio radio-sat, Julijana sune rukom prema njegovoj treperavoj
crvenkastoj svjetlosti i prekine alarm. Neka Filip i dalje mirno spava: ne mora
ustajati u ovo neljudsko vrijeme prije zore, dok noć još caruje, grad
miruje i neuobičajena tišina visi nad ulicama.
Julijana se
izvuče ispod toplog pokrivača, pažljivo, ne želeći uznemiriti
Filipa, na jutarnju studen, u mrak. Pet
je sati: u šest i trideset mora biti u bolnici. Strese se u mraku i
zimogrožljivo otpuhne u tamu. Bila je gola, sasvim gola i sad joj postalo jako
hladno. Pruži ruku i zgrabi svoju odjeću, pa stišćući je uz
uzdrhtale grudi, zbog hladnoće ukrućenih bradavica, pojuri prema
kupaonici. Vrući će je tuš ugrijati i osvježiti i što je najvažnije,
obrisati tragove noćašnje burne noći. Bili su neumorni, Filip i ona.
Obučena,
spremna suočiti se sa izazovima novog dana, stojeći u maloj kuhinji i
gledajući u crnilo noći kroz prozor, popije kavu, uredno i tiho opere
šalicu, pogasi sva svjetla, nagne se nad usnulim Filipom i poljubi mu usne,
poluotvorene u snu. Zatim krene prema hodniku.
- Dobro
jutro, zlato - začuje iza sebe i osjećajući se sretnom zbog
Filipovih riječi kojima se nije nadala, naglo se okrene i vrati njemu.
- Nisam te
željela probuditi - reče mu ljubeći ga u kosu: nije podnosio poljupce
prije pranja zuba. - Ne ljuti se.
- Ne ljutim
se. - Filipova ruka nježno, a opet čvrsto, posjednički, prijeđe
preko njene napete stražnjice. - Jesi li dobro spavala?
- Jesam -
odgovori Julijana. - A ti nastavi spavati. Ne govori više.
Filip klimne,
zatvori oči i istog časa utone u san. Julijana ga trenutak gleda,
raznježena i sretna što je to njen muškarac. Snažan i nježan i uvijek zna što
treba reći. Već su šest mjeseci zajedno i svakoga dana vode ljubav i
nikada im nije dosta i oboje neprestano žele još i još. A najviše je
oduševljava njegova mirnoća, strpljivost, mir kojim zrači. I prenosi
na nju.
Tiho zatvori
vrata spavaće sobe, prođe malim hodnikom i izađe iz stana, pa ga
pažljivo zaključa: neka njen Filip mirno spava.
Izlazeći
na vlažnu ulicu, po drugi se put ovog jutra, koje još uvijek noć, strese.
Zrak je vlažan i hladan i ni malo nije ugodno biti ovako rano na ulici. Sama
je. Nema nigdje nikoga. Julijana se ogleda oko sebe, pa mireći se sa
jutarnjom usamljenošću, krene prema autobusnoj stanici. Autobus stiže za
otprilike dvije minute, upravo onoliko vremena, koliko joj je potrebno da
stigne do stanice. Za svaku sigurnost, ubrza korak i osluškujući udarce
potpetica na hladnom pločniku, osmjehne se samoj sebi.
- Većina
žena ne zna hodati - rekao joj Filip, jednog lijenog nedjeljnog poslijepodneva,
dok ju je gledao iz kreveta kako mu sasvim gola, donosi čašu obične
vode: ožednjeli su oboje zbog uzavrele strasti.
- A ja? -
upitala je. - Znam li ja hodati?
- Znaš!
Predivno hodaš tim svojim dugim nogama. Volim tvoj hod.
- I što još
voliš?
Prisjetivši
se Filipovog odgovora, Julijana se u tami osmjehne i pogleda na sat: pet sati i
četrdeset minuta. Autobus će svakog časa stići i čudno
je kako nikoga osim nje nema na stanici. Osmjeh joj se istog časa zamrzne
na lijepom licu koje je do sada odavalo sanjarenje. Prestravljena gleda u
oči, drugo ništa ni ne vidi, jer muškarac nosi navučenu na glavu crnu
kapuljaču, sastavni dio trenirke u koju je obučen, kapuljača mu
sakriva kosu i čelo, a ispod očiju mu vezana crna marama. Oči
muškarca divlje sjaje i Julijana zbog tog sjaja osjeti ledenu stravu, koja joj
koči tijelo, blokira um. Ali se strava još i pojačava.
Maskirani joj
steže vrat rukom ogrubjelom od teškog rada, a u drugoj mu ruci bljesne nož
dugog i blistavog i uskog sječiva. Skakavac.
- Pisneš li,
kujo jedna - šapuće joj iza leđa u uho i odvlačeći je prema
žbunju, dalje od autobusne stanice - zabiti ću ti ga pravo u vrat!
Julijana
osjeća kako je krv napušta, nema snage ni za što, sasvim je paralizirana
od ludog straha. Vidjela je njegove oči i zna, kako je na sve spreman. To
nije čovjek, to je ...
Filip
odjednom iz sna prelazi u budno stanje, naglo se uspravlja u sjedeći
položaj. Što mu je? Zbog čega se
probudio? Otvorenih usta guta zrak, nedostaje mu zraka.
Pogleda prema
satu: pet je sati i četrdeset minuta, točno. Filip se osmjehne.
Prisjeti se, kako se, prije nekoliko minuta, u polusnu, pozdravio sa Julijanom.
Osmjehujući se sretnom prisjećanju, osjećajući miris
svoje Julijane posvuda oko sebe, Filip se uz zadovoljni uzdah zavali na
leđa i istog časa vraća snu.
Drhtavim
nogama Julijana ustaje i pogledom traži torbicu. Na razderane gaćice
odbačene na travu, ne obraća pažnju. Saginje se, uzima torbicu:
razbojnik-silovatelj sve joj je oteo. Novac, mobitel ... sreća je što je
ostavio dokumente. Neprestano kopajući po torbici, tražeći ni sama ne
zna što, Julijana plače, a jedna joj se misao neprestano vrti u glavi,
jedna jedina misao: kako ovaj teret podijeliti sa Filipom? I da li ga
uopće podijeliti? I, može li ga, smije li ga, nositi sama? Ako ga ne
podijeli. Teret.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.