Mi
- Neću
moći doći idući petak - reče mi preko ruba čaše i
gledajući me oborene glave, dok joj sunce udara pravo u oči.
Sjedimo na
balkonu i uživamo u poslijepodnevnoj kavi. Iza nas su dva dana provedena u krevetu. Doslovno. Prija mi ovo
jednostavno sjedenje i ispijanje kave, te čarobne tekućine koja me
vraća u život. Uživam u opuštenosti i žalim što je progovorila. Dok je
šutnja lebdjela između nas, osjećao sam mir: progovorila je i mir je
nestao, raspršio se, a zamijenio ga nemir.
Nešto se
novog uvuklo između nas. Nepoznatog. Ustvari, poznato mi je, ali veoma se
rijetko događa: ovo je drugi put. Promjena ponašanja. Sva su se čula
napela u meni. Mijenja ponašanje, a to nikada nije dobar znak. Postajem
oprezan. Naslućujem ...
- Može li se
znati zbog čega?
- Može -
odgovori i smije se, ali poznajem je i u smijehu otkrivam izdajničku notu
koja mi pjeva o lažima. - Posao. Jednostavno posao. Toliko se toga nakupilo, da
ću jednostavno čitav vikend morati provesti udubljena u knjige. Moram
to riješiti. Previše dugo odgađam. Ako ...
Riječi
joj ujednačeno, bez emocija, teku. Suviše riječi. Previše se trudi
objasniti mi i ulazi u nepotrebne detalje. Ni to mi se ne dopada. Ali što mogu?
Pokazati joj kako ne vjerujem ni jednoj njenoj riječi? Neću tako
postupiti. Neka misli kako me je nadmudrila.
- Pa dobro -
kažem joj smireno i milujući joj ruku: skrećem joj pažnju. - Ako
preskočimo jedan vikend ...
- Nisi me
razumio - prekida me ona i gleda negdje iza mene. - Morati ćemo
prorijediti naše susrete, dok ne dovedem u red zaostali posao.
- To
znači? - pitam je sa smiješkom: ne smijem odati uzrujanost.
- To
znači - strpljivo objašnjava ona - kako ćemo se od sada viđati
svaki treći vikend.
Svaki
treći? U početku smo se viđali svaki tjedan. Trajalo je to oko
pet mjeseci. Ali kakvih pet mjeseci! U
tih smo pet mjeseci sabili osjećaja za pedeset života. Nemilice smo se
davali i nemilosrdno grabili jedno od drugog. Lebdjeli smo na ogromnom
rastućem plimnom valu uživanja, za kojeg sam duboko u sebi naslućivao,
kako će nas tresnuti o oštre stijene buđenja. Jer svaki se san mora
prekinuti, pa i ovaj, meni toliko drag.
Mjeseci
čekanja kad će doći i zatim dani uživanja i ushićenosti.
Zatim joj je nešto iskrslo u poslu, pa je morala prorijediti naše susrete: na
svaki drugi tjedan. Od tada je prošlo tri mjeseca i već smo stigli na
svaki treći tjedan. Nakon godine, hoće li to biti svaki četvrti
tjedan? Pitanje se kotrlja u meni i rađa drugo pitanje. Jednom
mjesečno? Dvanaest puta godišnje?
- Ljut si -
kaže ona i steže mi ruku.
- Nisam -
lažem, ali ne sasvim: jesam pomalo ljut, ali sam više od svega povrijeđen.
I žalostan. - Samo sam malo razočaran.
- Nemoj biti
razočaran - reče mi i ustaje, okreće mi leđa i napušta
balkon odlazeći u kuhinju.
Skrećem
pogled na sidrište: jedan se ogromni i crni brod približava, a na palubi mu
načičkani kontejneri. "Ro-ro" brod. Gledam ga i pitam se
gdje li je sve plovio, koja je mora sjekao svojim kljunom i koliko ljudskih
sudbina nosi u svom željeznom sjećanju. More. Moja ljubav. Moglo bi se
reći ona prava. Možda jedina.
Vraćam
pogled na nju i pitam se ... Naravno da odgovori ne dolaze. Nikada ne dolaze.
Kako i mogu? Poznajem li je? Ne poznajem. Znam o njoj samo ono što mi je ona
sama rekla. Koliko je to? Nije previše. Prije je premalo.
Uz duboki
uzdah ustajem i napuštam balkon, dok poslijepodnevno jesenje sunce gubi na
toplini. Hladnoća se spušta. Je li se hladnoća spustila između
nje i mene? Nas? Ako smo ikada bili mi ...
Jesmo li?
Bili mi?
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.