Miris ruža
Pažljivo
otvaram vrata cvjećarnice u subotnje poslijepodne, toplo i nekako tmurno.
Ulazim u mirisnu prostoriju i dok se okrećem, da bi zatvorio staklena
vrata, bacam pogled prema nebu: sivo je, sasvim sivo, a u daljini se gomilaju
preteći i crni oblaci, teški, prepuni kiše, koju moraju negdje istresti.
- Dobar dan,
gospodine! - pozdravlja me mlada, nema ni dvadeset godina, prodavačica. -
Drago mi je što ste nas ponovo posjetili.
- Dobar dan!
- raspoloženo uzvraćam. - Činii se, da sam postao vaša stalna
mušterija, zar ne?
- Upravo
tako, gospodine - odgovori djevojka, a oči boje lješnjaka raspoloženo joj
se sjaje: uživam u tom sjaju. - Mislim, kako ste prošle godine, bližio se kraj
ljeta, prvi put zakoračili u našu cvjećarnicu.
- Bravo! -
uzviknem i blagonaklono joj klimnem: volim ljude koji pamte, koji dobro
zapažaju. - U stvari, draga gospođice, danas je točno godinu dana od
tog povijesnog datuma.
Smije se,
učtivim smijehom mladosti i uživam
u bljeskanju njenih savršenih zuba: bijelih i krupnih i sjajnih.
- Imate
izvrsno pamćenje - kaže uz osmjeh.
- Nemate ni
vi loše - uzvraćam kompliment.
- Hvala,
gospodine - odgovori ona, osmjeh joj ostaje na licu, ali je to već sada
profesionalni osmjeh: gotovo je sa ljubaznošću, prelazimo na poslovanje.
Pokazuje na ruže i pita: - Koje boje?
- Neka ovaj
puta bude crvena - odlučujem se. - Krvavo crvena. U čast godišnjice.
Sve su vam ruže, naravno, prekrasne, ali crvene mi prikovale pogled.
- Imate
istančan ukus - podilazi mi ona, ali to me ne smeta. - Jednu, kao i
uvijek?
- Jednu! -
potvrđujem. - Kao i uvijek.
Gledam je dok
vještim i veoma tankim prstima umata ružu u prozirni celofan i sad je to
već malo umjetničko djelo. Ljepota.
- Evo – kaže
nakon nekoliko trenutaka. – Gotovo je, gospodine.
- Hvala -
kažem uzimajući umotanu ružu. - Koliko sam dužan?
- Ništa -
odgovori mlada vlasnica cvjećarnice i iznenadi me. - Neka na današnji dan,
na godišnjicu, ruža bude poklon vjernoj mušteriji.
- Hvala! -
iskreno joj zahvaljujem. - Lijepa gesta. Do viđenja!
- Do
viđenja, gospodine! - govori ona za mnom. - I dođite nam opet.
- U to se
možete kladiti! - dobacujem preko ramena.
Izlazim na
pločnik i ponovo pogledavam prema nebu. Oblaci se gomilaju. Kao i onog
dalekog dana, toliko dalekog da mi pomalo liči na san. Petnaest godina me
odvaja od tog oblačnog dana, ljetnog, vrućeg, a još mi je svjež u
sjećanju, urezan za čitav moj život.
Bacam pogled
na sat: još nije ni pet, imam vremena. Prije nego što posjetim Lauru, popiti
ću piće i prisjetiti se, odlučim se naglo. Onog dalekog ljeta.
Ulazim u prvi
lokal i nelagodno se ogledavam: nemam običaj zalaziti u lokale i nikad se
u njima ne osjećam ugodno. Ali piće će mi pomoći opustiti
se. Biram udaljen stol u uglu i naručujem decilitar bijelog vina. I ona je
voljela bijelo vino. Melita. Kobna Melita. Kobna za mene ...
Petnaest godina ranije
Prije
petnaest godina sve je bilo drugačije: imam šesnaest godina i prvi sam put
zaljubljen. U Melitu. I sretan sam. Beskrajno sretan. Svi primjećuju moju
zaljubljenost, ali mene nije briga. Mislim samo na Melitu i ni na što i ni na
koga drugog. Melita, Melita, Melita ...
Njoj je
dvadeset, Meliti i strpljiva je sa mnom. Možda se sjeća neke svoje rane
zaljubljenosti? Ne znam, nije me briga, sada je sama, ljetuje ovdje sa
roditeljima, baš kao i ja. Naši su očevi prijatelji i poslovni partneri od
prije dvije godine i ja sam pune dvije godine već zaljubljen u Melitu i
ona to zna.
- Više nisam
dijete - govorim joj u golo rame, dok potrbuške ležimo na ručnicima i
sunčamo se: još se ne govori o ozonskim rupama, još nema sunčeve
opasnosti, ili barem ne znamo za nju.
- Nisi ni
odrastao muškarac - odvraća Melita.
Požudno
gledam njeno dugo i vretenasto tijelo pored svoga i sretan sam što ležimo
potrbuške. Iznenada se ohrabrujem.
- Sasvim sam
zreo za one stvari - kažem joj i okrećem glavu, izbjegavam njen upitni
zeleni pogled.
- Ooooooooo -
otegne ona i zabacuje dugu kosu boje meda. - Koje to stvari?
- Pa znaš ...
- Svejedno mi
reci - naređuje mi i uživa u mojoj nelagodnosti. - Reci!
Zbog tog
njenog pogleda, u meni se podiže prkos i odjednom me nije briga što će
reći Melita i hoće li uopće išta reći.
- Zreo sam za
vođenje ljubavi! - tresnem i pogledom prodirem u one njene zelene i
izazivačke oči. - Za seks. Za ševu.
- Oooooo -
ponavlja se Melita. - Jesi li siguran?
- Jesam!
- Dobro -
kaže ona i ustaje, pa nastavlja sa visine, gledajući prema dolje, u mene:
- Večeras u deset pored onog č;empresa. I budi točan!
- Biti
ću - kažem i u čudu gledam za njom, dok se udaljava dugim koracima.
Zar samo tako?
Čekam
je. Pun je mjesec i vidljivo je gotovo kao i danju. Samo se u daljini
sakupljaju crni oblaci i prijete pljuskom. Ponekad sijeva, osvjetljava tamnu
pozornicu. More tiho pjeva plavu pjesmu, a ja čekam i strepim. Zvijezde
trepere, baš kao i moja unutrašnjost. Uskoro ću postati muškarac,
sjediniti se sa ženom, prekrasnom ženom, doživjeti ću vrhunsko
uzbuđenje i otkriti će mi se nepoznati svijet u koji sam nestrpljiv
što prije zakoračiti, predati mu se. Svijetu putenosti. I njoj. Meliti.
Evo je.
Prilazi mi nečujno: na sebi ima samo kratku i lepršavu i veoma laganu,
gotovo prozračnu žutu haljinicu. Butine joj bljeskaju i to me ludo
uzbuđuje. Prilazim joj i grabim je za bokove.
- Čekaj
ludo! - smijući se govori ona. - Idemo dole, tamo nas nitko ne može
vidjeti. Dođi.
Slijedim je,
ne govorim ništa, ne mogu govoriti. Gutam na suho i to mi pričinjava bol. Gledam
obrise njenog tijela i uzbuđenje mi raste, raste ...
Melita se
okreće prema meni, a lice joj ozbiljno. Osjećam se divlje
uzbuđeno i užurbano joj prilazim. Pružam pohlepne ruke prema njoj, željne
osjetiti podatnu mekoću.
- Ne! - kaže
ona. - Pazi na haljinu! Ja ću je skinuti.
Dok je gledam
kako svlači lepršavu haljinicu, užurbano i sam svlačim sa sebe kratke
hlače, ispod kojih sam gol. Stidim se pomalo svoje ukočenosti, a
pomalo se i ponosim njome. Ponosno zbunjen. Melita stoji gola ispred mene, iza
nje tamno more, žuta pruga mjesečine. Pruža ruku prema meni i blago me
pogladi, zatim stisne moju napetu i uzdrhtalu muškost.
I tada se
dogodi! Drhtaj me protrese, zaječim, a sjeme brizne iz mojih prepona i
brizga, brizga, i čini mi se da nikada neće prestati, a Melita me
gadljivog izraza lica ispušta i ustukne korak.
- Oh! -
uzvikne. - I zbog toga si me zvao? Pa pogledaj ga koliki je! Crv! Pih!
I odlazi.
Ostajem sam i u drhtavom očajanju podižem pogled prema nebu: oblaci su se
sad već nagomilali, sakupili u moćnu gomilu. Jedna mi krupna kišna
kap, samo jedna, padne na obraz, u istom trenutku, kad se niz drugi obraz
zakotrljala moja prva ljubavna suza.
Slijedeći sam se put usudio prići ženi tek nakon tri godine,
kad mi je bilo osamnaest. Nije išlo. Kad smo se počeli svlačiti u
njenoj sobi, u preponama nisam osjećao ništa. Mrtvilo. Potpuno mrtvilo.
- Izvini -
promrmljao sam posramljeno i nestao.
Kod
idućeg sam pokušaja imao punih dvadeset i pet. Isto. Ništa. Apsolutna
nemoć A negdje, duboko u mojoj duši, odjekivao je smijeh Melite. Posprdan.
Koji sam mrzio.
A onda, prije
godinu dana, punih mi je trideset već, zvoni mobitel i vidim da me zove
otac. Čudim se: on nikada ne zove, osim kad baš mora. Znam, nešto se
dogodilo.
- Što je? -
pitam odmah. - Što se dogodilo?
- Sjećaš
li se one ljepotice Melite, u koju si kao klinac bio zaljubljen? - pita me on
tihim glasom.
- Sjećam
- odrežem kratko. - Što je sa njom?
- Umrla je -
odgovori on i više ga ne slušam: misli mi se uskovitlale poput jata uplašenih
golubova.
Tijelo joj
leži u kovčegu, sve je spremno, za koji će čas početi
pogrebna ceremonija. Stižem posljednji, jedva na vrijeme. Da nije bilo
navaljivanja od strane starog, ne bih ni došao. On me natjerao, u posljednji
čas. Ulazim u prostoriju u kojoj je izloženo tijelo, koje je nekada bilo
Melita. Nikoga nema pored njenog tijela, samo sam ja pored nje. Nelagodno se
osvrćem i već se mislim okrenuti i izaći, kad me nešto jače
od mene natjera približiti se odru. Stojim pored odra i ushićeno gledam u
njeno blijedo lice.
Ushićeno, jer prvi put nakon one daleke noći sa Melitom,
snagom moje volje zakopane u zaborav, koji nikada nije postao potpuni zaborav,
u meni se bude sokovi i bujam, bujam, dok pohlepno udišem miris ruža, kojih ima
bezbroj i čiji je miris nadvladao sve, pa čak i miris smrti.
Odmah poslije
pogrebne ceremonije odjurio sam Ani, susjedi, koja me mamila u krevet već
mjesecima. Primila me u stan bez pitanja, a kad je bilo gotovo, samo je rekla,
potiho i milujući mi bedro:
-
Lijepi moj! Bilo ti je potrebno.
I to je bila
istina.
Slijedeći put nije bilo tako. Nije bilo nikako. Nemoć i stid i
ljutnja okovale me i nisam mogao suvislo misliti.
- Nešto ti
nedostaje, lijepi moj - rekla je Ana.
Razmišljao
sam o njenim riječima, ali odgovor nije dolazio. Do onog dana kad sam
prošao pored cvjećarnice i kad me zapahnuo miris ruža, a moja se muškost probudila,
ponosno uspravila, pa sam se morao naglo okrenuti prema zidu zgrade i
pretvarati se kako napeto čitam novine, dok se nisam smirio, bio u stanju
kretati se među ljudima, a da ne privlačim pažnju. Uspravio sam se u
čitavoj svojoj visini, ponosno, jer sad sam bio siguran: nikada više
nemoć neće ležati u meni, biti dio mene. Pobijedio sam sjećanje
na krah sa Melitom, jedna je bitka bila izgubljena, ali dobio sam rat,
pobjednik sam ...
Stojim pred
vratima Laure i znam kako me očekuje izazovno odjevena, dotjerana, dok joj
po čitavom stanu gore svijeće ispuštajući miomirise. Kidam
celofan sa ruže i bacam ga niz tri kata između rukohvata u dubinu. Stojim
pored rukohvata, prinosim krvavo crvenu ružu licu i pohlepno udišem njen karakterističan
miris, koji me podsjeća ... Udišem jednom, drugi put, treći put...
Krv mi brže
struji i tijelo mi se napinje, treperim, snaga mi pulsira u preponama i dok sa
osmjehom bacam ružu u dubinu katova, jer poslužila je svrsi, desnom rukom
pritišćem nestrpljivo zvonce.
Požuri,
Laura!
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.