Supermen
Krešo pogleda
u stranu, skrene pogled prema nevažnom izlogu, ali duboko u sebi zna kako mu je
to uzalud. Osjeća u uskomešanoj mu nutrini, da ga Luka promatra, gleda, onim
svojim prodornim pogledom, koji Krešu
neodoljivo podsjeća na pticu grabljivicu. Orao, koji netremice promatra
svoj plijen i koji će se svakog časa nemilosrdno obrušiti na
bespomoćni plijen, uzdrhtalog zeca. Krešo je bespomoćni plijen, tako
se osjeća i mrzi samog sebe zbog toga, a Luka orao. Veliki i gladni orao
raširenih krila.
- Znam da si
me vidio - reče mu Luka, polažući ruku na Krešino rame. - Zašto me
izbjegavaš?
- Ne
izbjegavam te - odgovori Krešo, ali ne gleda prijatelja u lice.
- Ne seri! -
odreže Luka. - Izbjegavaš me već tri dana. Zašto? Hoću da mi kažeš
zašto. I to ovdje i sada.
Krešo pogleda
u vis, jer Luka je viši od njega dvadeset centimetara. Visok točno sto i
devedeset centimetara, širokih nabildanih ramena, duge i plave kose, koju veže
u raskošni konjski rep, a koji mu pada gotovo do polovice leđa, Luka je
mladić koji privlači pažnju na sebe samom svojom vanjštinom. Krešo je
bolno svjestan toga. On, Krešo, visok je sto i sedamdeset pet, ali pored
ogromnog, dobro istreniranog i izvježbanog Luke, izgleda nekako sitno, krhko i
svjestan je toga.
- Veliki je
to korak koji tražiš od mene - reče konačno Krešo. - Treba mi vremena
da razmislim.
- Što se tu
ima razmišljati? - upita Luka i zatrese dugom i plavom kosom, dok mu plave
oči vrebaju Krešine. - Sve smo dogovorili.
- Ipak ...
- Nema tu
nikakvo ipak! - odreže Luka i nagne se prema Kreši, unese mu se u lice, a Krešo
se osjeti malenim i nezaštićenim. - Dođi poslije klope do mene.
Bildati ćemo i sve dogovoriti. Više nema smisla odgađati.
- Dobro.
- I nemoj da
ne dođeš! - opominjući reče Luka. - Čekam te u pet.
- Doći
ću - prkosno odgovori Krešo. - Uvijek dođem na trening, je li?
Luka klimne.
Bila je to istina. Krešo mu se pridružio nekako pri kraju prošle školske
godine, za vrijeme školskog odmora.
- Čujem
da imaš svoju privatnu teretanu - rekao mu je Krešo, a Luka je nepogrešivim
instinktom namirisao njegovu nervozu.
- Imam -
rekao je gladeći lice i radoznalo gledajući u Krešu. - Zašto?
- Bio bih ti
zahvalan da me uputiš u bildanje - odgovori Krešo, polako i blagog glasa. -
Želio bih malo ojačati. Morao bih malo ojačati.
I tako je
počelo. Njihovo druženje, njihovo zajedničko bildanje, njihovo
prijateljstvo. Obojica su pohađali gimnaziju, obojica drugi razred, ali u
odvojenim razredima, pa su se na školskim odmorima obavezno sastajali i
dogovarali termine vježbanja u teretani. Postajali su, sasvim neprimjetno,
nerazdvojni prijatelji, a tada su nastupili dugi i vrući ljetni praznici,
u kojima su iskovali i učvrstili svoje prijateljstvo.
Pod budnim
okom Luke, Krešo je svakog dana trenirao i
postajao sve jači, svakog dana sve više uživajući u
oblikovanju svog tijela. Dok bi naizmjence vježbali na raznim spravama, Krešo
bi slušao Luku koji je o svemu uvijek imao svoje mišljenje i koji se nije
ustručavao iznijeti ga.
- Sve su to
pičkice - rekao je jednog sparnog poslijepodneva, ležeći na klupi i
podižući teret o kojem je Krešo mogao samo sanjati. - Pogledaj malo oko
sebe, mislim, pogledaj pažljivo. Svi se nečeg boje i zbog tog nerazumnog
straha samo životare. Nitko ne živi. Svi samo životare i kukaju kako im je
teško. A što poduzimaju da to promijene? Ništa! Kažem ti, prave pičkice! A
ovi drugi, koji su se usudili zgrabiti, koji se nisu bojali, koji su drski, oni
imaju sve! Dobro je Franjo rekao: sto bogatih, a ostali ...
Krešo se
blago nasmiješio, slušajući prvi put tu tiradu, koju će kasnije
slušati mnogo puta i koja će uskoro postati njihova zajednička
mantra.
- Onih sto se
usudilo, Krešo, upamti to - nastavio je Luka, brišući ručnikom
oznojeno lice. - U tome je čitava razlika. I tih sto drma državom.
Posegnuli su za onim što su željeli i zgrabili su to i jebalo im se za
tuđe mišljenje o tome! A ovi drugi, mlakonje, drhte u svojoj slabosti i
zavide im. Treba se samo usuditi. Sve možeš, ako imaš hrabrosti usuditi se
posegnuti za tim što želiš.
- A što ti
želiš? - upitao je Krešo, između dva gutljaja hladne vode, koja je
neizmjerno prijala u sparnom poslijepodnevu.
- Lovu i
moć! - spremno je odgovorio Luka, odložio utege i ustao sa klupice, pa se
uspravio u čitavoj svojoj impozantnoj visini, gol do pojasa, obučen
samo u kratke crvene atletičarske hlačice, natopljene znojem. - Ili
moć i lovu! Kako više voliš!
- A kako to
misliš postići?
- Još ne znam
- rekao je zamišljeno Luka - ali budi siiguran kako pažljivo gledam oko sebe. I
vrebam. Čim se ukaže prilika, iskoristiti ću je. Možeš se kladiti u
to! U život, ako treba!
- Kakva
prilika? - upitao je znatiželjno Krešo.
- Ne znam -
zamišljeno, pogleda uprtog u nešto što je samo on mogao vidjeti, odgovori Luka.
- Ali prepoznati ću je kad se pojavvi.
Prepoznati
priliku i usuditi se zgrabiti je, postala je njihovom temom, jedinom temom.
Čudno, ali o tome su razgovarali uvijek samo dok su se znojili u Lukinom
podrumu, preuređenom u malu i čistu teretanu, dok je tranzistor
svirao tihu i mirnu glazbu, koja ih pratila u naprezanju mišića.
Držeći
čitave govore, prava mala i sasvim dobro pripremljena predavanja, Luka se
nametnuo i odjednom, preko noći postao vođa, kojeg je Krešo bez
pogovora slušao i pratio. Tako ga je pratio i one kasne večeri, kad su na
obali, šećući, upoznali svoju vršnjakinju Mihaelu,
sedamnaestogodišnjakinju odbjeglu od kuće. Luka joj je ponudio smještaj i
pripremio joj ležaj u uglu svoje teretane, koji je ona sa zahvalnošću
prihvatila, a za uzvrat … Donoseći joj obroke, krišom od roditelja,
obojica su imala osjećaj kako učestvuju u nekoj uroti. I još se više
zbližili …
Uživali su
obojica u druženju sa Mihaelom: Kreši je to bilo prvi put, ali prije bi umro,
nego što bi to priznao svome prijatelju Luki. I kad je Krešo počeo
misliti, kako će ovo ljeto biti njegovo najbolje ljeto, došavši jednog
jutra u teretanu, namjeravajući uživati u Mihaeli, doživio je prvi udarac
razočarenja tog ljeta: Mihaela je nestala. Nije bilo ni nje, ni njenog
malog i crvenog ruksaka u kojem je držala ono malo svojih stvari. Nestala je
isto onako naglo, kao što je i ušla u njihove živote.
- Kurvica -
nemarno je rekao Luka. - Ništa drugo nisam ni očekivao. Za tjedan dana se
nećeš ni sjećati njenog imena.
Ali se Luka
prevario, jer promjene koje je počeo primjećivati na svom tijelu,
uvjerile su Krešu u to, kako nikada neće zaboraviti Mihaelu, prvu sa kojom
je legao, prvu sa kojom je puteno uživao.
- Jebote! -
viknuo je bijesno Luka, kad mu se Krešo potužio. - Kurvica nam je za uspomenu
ostavila triper!
- Uhhh! -
zastenjao je Krešo. - Kad mi starci ovo doznaju ...
- Ništa oni
neće doznati! - oštro je rekao Luka i zatresao dugom i kovrčavom
plavom kosom. - Imao sam to već jednom i obratio sam se rođaku
liječniku. Nekoliko uboda u dupe i ko novi smo. Ne brini, idemo kod njega
zajedno.
I bilo je
tako, baš kako je Luka i obećao da će biti. Krešo je zadivljeno
promatrao kako Luka rješava problem, sa kojim se on sam ne zna nositi. I još ga
više zavolio, još mu više postao odanim prijateljem. Neugodna bolest, koja ga
tjerala da se osjeća prljavim i na koju je sad već gledao kao na samo
prolaznu neugodnost, ubrzo je nestala, a njihovo se druženje i zajedničko
vježbanje nastavilo. Krešo je sa uživanjem primjećivao kako mu mišići
postaju čvršći, oblikuju su i kako sve više i sve brže napreduje.
Uživao je u promjenama na svom tijelu, koje su postajale očite.
Ljetni su
praznici završili, nastava počela, kolotečina ponovo potekla, ali
nije razbila njihovo zajedničko treniranje i zajedničko maštanje o
prilici koja mora jednom iskrsnuti i trenutku koji oni moraju prepoznati i koga
moraju imati snage iskoristiti. Na zidove teretane, nalijepili su svoje idole,
sve odreda ljude koji su se uzdigli iz ničega i vinuli u svijet novca i
slave. I maštali o tome, kako će jednog dana u budućnosti neki klinci
njihove postere stavljati na zid.
A do tada,
vrebati će svoju priliku ...
Jesen je
vijorila lišće toplim vjetrovima, kad je Luka, na još jednom odmoru
između dva sata, radosno pristupio Kreši, obgrlio ga oko ramena, sagnuo
prema njemu i sa sjajem u očima rekao:
- Prilika se
pojavila!
- Kakva
prilika?
- Poslije
škole - rekao mu je Luka. - Dođi u teretanu odmah iz škole. Čekati
ću te i vježbati.
- Doći
ću - obećao je Krešo, radoznao doznati kakva je to prilika.
Čuo je
buku glazbe i glasno disanje još na stepenicama i znao je kako Luka vježba
poput luđaka, jer riječi su pjesmice koju je Luka pjevušio, dopirale
do Kreše, koji je zastao i osluškivao.
-
Najjači sam - monotono je pjevušio Luka, dok je ritmički podizao
utege, sjedeći na klupici i znojeći se zbog naprezanja. -
Najpametniji sam ... sve mogu ... sve hoću ... treba se samo usuditi ...
sve leži na mom putu ... moj je put, put pobjednika ... nema drugog puta ... ne
za mene ... ja sam supermen ... supermen ... supermen ...
Smijući
se, Krešo je ušao i prekinuo naprezanje Luke, pa se, smijući i dalje,
naslonio na zid i pozdravio:
- Pozdrav
Supermenu!
- To se zove
autosugestija - rekao je mirno Luka, ni malo se ne zbunivši.
- Znam. -
Krešo je klimnuo. - A prilika? Kako se prilika zove?
Luka mu je
rekao i od tog trenutka više ništa nije bilo isto i sve se oko Kreše
promijenilo, sve je dobilo drugo značenje. Maštati o tome bilo je … pa ,
poput igre. Ali ovo što predlaže Luka … pa to je krađa, pljačka. Koja
bi se vrlo lako mogla pretvoriti u razbojstvo. Želja za povlačenjem, za
nesudjelovanje u pothvatu, silno se razbuktala u njemu. Ali kako to reći
Luki? Pa Luka je vođa, zar ne? Mozak njihovog malog društva. Izabranih.
Jer oni jesu izabrani, Luka mu je ponovio milijun puta. Toliko su izabrani, da
nikoga više nisu primili u svoj klub. Ali ...
- Strah te! -
optužio ga Luka, a pogled, njegov mu oštri pogled ptice grabljivice svrdlao
duboko u duši i ranjavao ga.
- Malo, da -
priznao je Krešo. - Ali nadvladati ću to.
- Tako treba!
- pokroviteljski je rekao Luka. - Drugo nisam od tebe ni očekivao. Zar
nismo najjači? Izabrani? I znamo prepoznati priliku? I usuđujemo se
zgrabiti je? Zar nismo takvi?
- Jesmo! -
oštro i hrabro je rekao, ali nije vjerovao u svoje riječi i sa dozom
humora dodao: - Pravi supermeni!
- Tako je! - ozbiljno,
ni ne primijetivši veselu, pomalo ironičnu notu u glasu prijatelja, rekao
je Luka. - Upravo smo to: supermeni!
Osluškuju u
noći, tihoj i neuobičajeno toploj za jesenje doba. Krešo jedva diše,
dok stoji tik iza Luke, koji je naslonjen na stablo i u sjeni stabla, u
oblačnoj noći, gleda u kuću udaljenu desetak metara, utonulu u
tamu.
- Tip je
došao iz Amerike, prepun je love - rekao je ovog poslijepodneva, kad su se
sastali u teretani. - Sam je, rekao sam ti to već milijun puta. Sam je u
kući. Ući ćemo, pronaći lovu i nestati. Ništa lakše. Ne
moraš brinuti.
- A ako se tip probudi?
- Onda
ćemo ga ovim mlatnuti po tintari - odgovorio je Luka, podigavši dvije
metalne cijevi dužine oko pedeset centimetar i koje je pažljivo omotao krpama.
- Vidiš, na sve sam mislio, ne moraš briinuti.
- Nisam
mislio da ćemo morati nekoga isprebijati - prigovorio je Krešo.
-
Najvjerojatnije i nećemo - nestrpljivo se otresao Luka: pun mu je nos
prigovora. - Samo pričaš bez veze. Evo, drži, ovo je tvoja šipka. Idemo.
- Zar sada? -
začudio se Krešo.
- Baš sada!
Dosta si puta eskivirao.
I sad stoje u
vlažnoj noći i čekaju ...što? Krešo ne zna. Zna samo to, da su mu
usta suha i da nikako ne može progutati pljuvačku koje ni nema. Guta
nemoćno na suho. I drhti. Strah ga je i najradije bi pobjegao, ali neki
drugi strah ga zadržava pored Luke. Strah od Lukina prezira, kojim bi ga Luka
sasvim sigurno nemilosrdno ošinuo, ako bi se povukao iz ove lude avanture.
Gleda u Lukina napeta leđa i ni malo se ne iznenadi, kad mu Luka pruži
pletenu kapu sa prorezima za oči.
- Navuci ovo
i prati me – šapne Luka, navuče kapu i stežući šipku, pomoću
koje namjerava obiti vrata, krene prema kući u kojoj nema znakova života.
Krešo ga
prati i zapanjeno gleda, kako njegov prijatelj vješto i gotovo bez šuma izbija
pomoću šipke vrata, maše mu pozivajući rukom i čas kasnije
obojica se nalaze u hodniku koji vodi u veliku i udobnu dnevnu sobu. Kao da zna
što traži, Luka mačjim koracima prilazi u tami velikom stolu, otvara
ladice i čas kasnije, pobjedonosno u zrak podiže oveći svežanj
novčanica.
- Što sam ti
rekao? Vidi love! Traži! Sigurno ima još!
Lukina
euforija zahvati i Krešu, pa on brzo priđe velikom stolu i pridruži se u
potrazi, grozničavo otvarajući, kako mu se čini, bezbrojne
ladice. Uzbuđenje ga draška i prija mu, straha više nema, nestao je, kao
da ga nikada nije ni bilo. Njegove su sumnje bile neosnovane: zgrabiti će
veliku lovu i to je tek početak i nema granica za njih ...
Svijetlo ih
iznenada obasja i oni se ukoče, ludi trenutak uopće ne
shvaćajući što se događa.
-
Prokletnici! - viče čovjek obučen samo u donji dio pidžame i
raščupane sasvim sijede kose: šumovi ga probudili. - Što radite?
Potpuno
paraliziran, Krešo razrogačenim očima gleda u bijesnog vlasnika
kuće, koji viče i prijeti policijom. Vidi i svog prijatelja Luku,
kako se u dva dugačka, gotovo nevjerojatna skoka, stvori pored vlasnika
kuće, vidi kako podiže visoko u zrak ruku, a ruci metalna šipka omotana
krpama i gleda u ludom strahu, kako se šipka spušta na rame uplašenog vlasnika
kuće, jer vlasnik je kuće izmakao udarac u glavu trgnuvši se. Ali je
Luka i na to spreman: ponovo podiže šipku i zamahuje i ujedno viče:
- Pomozi!
Ne
razmišljajući, onako kako je navikao u druženju sa Lukom, Krešo
priskače u pomoć, zamahuje šipkom i pogađa vlasnika kuće
točno u potiljak. Čovjek se bezglasno sruši, a Luka i Krešo
nastavljaju ga udarati i udarati, izbezumljeni i uplašeni i potpuno izgubljeni.
- Dosta! -
konačno kaže Krešo. - Dosta je bilo.
Prestaju
tući polugolog čovjeka iz čije glave teče tamnocrvena krv,
koju upija isto tako tamnocrveni tepih. Nagnuti nad okrvavljenim tijelom,
omamljeni hvataju dah.
- Ubili smo
ga! - dašće Krešo.
- Nismo -
kaže Luka. - Žilav je to gad. Ništa mu neće biti, osim glavobolje.
- Ubili smo
ga - ponavlja Krešo: ni na što drugo nije sposoban misliti.
- Zaveži! -
obrecne se Luka. - Idemo pretražiti ostale prostorije.
- Ništa ja
više ne pretražujem! - pobuni se konačno Krešo: odjednom ga više nije briga
ni za Luku ni za njegovo mišljenje. - Dosta mi je za noćas. Ja se gubim, a
ti kako hoćeš.
- Ostani,
budalo! - sikće Luka na njega. - Obavili smo posao. Još samo da uberemo
nagradu.
- Ne treba mi
nagrada. Zadrži je za sebe.
Krešo
kreće prema vratima koje su nekoliko minuta ranije ( zar je samo toliko
malo vremena prošlo? ) obili i izlazi u toplu i vlažnu noć. Ne osvrće
se, ne želi znati prati li ga Luka, nije ga briga. Zna samo jedno: više nikada
nikoga neće pratiti, više nikada neće biti ničiji sljedbenik.
Sam će pronaći svoj put i sam će kročiti njime.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.