Groznica
Tek je devet,
noć se spustila nad gradom, ali mi se ne odlazi kući. Što ću
kući? Sjediti ispred glupe kutije i buljiti u nju, dok će svaka mi
minuta otegnuti se u vječnosti? Nema topline doma. Samo prazna i hladna
ljubaznost, koja mi sve više i više kida živce. Ovako se još nikada nisam
osjećao i ponekad mi se čini kako sam se probudio iz dugotrajnog sna
i tek sada počeo živjeti.
Zastajem
ispred kafića, palim cigaretu, još jednu u dugom nizu i gledam za njom.
Polako odmiče od mene mračnom ulicom, nakon što mi je pomogla ukrasti
ljepotu poslijepodneva. Čitavo smo poslijepodne, Roberta, moja potajna
ljubav i ja, proveli u krevetu, u stanu njene prijateljice, koja nam je
velikodušno dala stan na upotrebu. Bolje reći na uživanje. Jer uživam sa
Robertom u tom stanu već čitav tjedan, svako poslijepodne, punih
sedam dana već i polako mi postaje sve jasnije, kako se ne želim odricati
tih trenutaka prepunih naslade. Naprotiv, želim ih produžiti u nedogled, želim
Robertu neprekidno pored sebe, želim njeno mlado i čvrsto tijelo privijati
što češće uz svoje, želim ...
- Hej
slavljeniče! - odjekuje gromovito tihom ulicom. - Ulazi! Nećeš se
samo tako izvući, vrlo dobro znam kako ti je danas rođendan.
Malo svjetlo
u mom sivilu života: Nikola, moj najbolji, a moglo bi se reći i jedini
prijatelj. Svakako je jedini koji zna sve o meni, poznaje moje misli, moje
nade, moje snove ... jedino o Roberti još ne zna ništa. I istog trenutka, kad
postajem svjestan toga kako sam mu zatajio jedan dio svog života, osjećam
stid zbog toga. I odlučim to ispraviti. Sve ću mu reći, ništa
neću zatajiti. Izbrisati ću višemjesečnu šutnju.
- Zdravo
Nikola! - pozdravim ga. - Uđimo, idemo na piće i na jedan poduži i
prijeko potreban razgovor.
- To mi
sumnjivo zvuči - kaže on, dok mi grli ramena i dok zajedno ulazimo u
poluprazni kafić i biramo stol u uglu: ne želimo biti ometani.
- Što piješ?
- pitam ga.
- Polako,
Ratko - reče mi Nikola uz osmjeh. - Prvo, sretan ti rođendan!
Pedeseti je, zar ne?
- Jest.
Pedeseti.
- Raskrsnica
- kaže Ratko uz osmjeh, dok mu crna kosaa prorešetana sivilom strši neukrotivo.
- Mnogo je to, a i malo.
- Ovisi kako
gledaš na sve te godine - odvratim zamišljeno. - Bliže smo smrti nego
rođenju. To čovjeka nagoni na preispitivanje svoga života.
- Što to
znači? - pita on sumnjičavo.
- Nešto sam
ti zatajio - priznajem i očima ga molim za oproštaj: čitavog smo
života bliski prijatelji i malo mi je neugodno. - Bolje reći prešutio.
- Zaljubio si
se - reče Nikola uz osmjeh. - Kladim se da je to. Ništa drugo ne može
biti. Naletio si na minu.
- Jesam -
priznajem i znam da mi na licu titra glupi i samodopadni osmjeh, ali nemam ga
snage skinuti. - Zaljubio sam se.
- Pričaj
- kaže Nikola, podiže čašu i udobnoo se namješta u stolici.
Dok ispijamo
žestoka pića, Nikola konjak, ja rum, pričam mu ono što mi zaokuplja
misli. Ni o čemu drugom ni ne mislim posljednjih šest mjeseci, pa
riječi lagano teku, već predugo leže u meni. Od dana kad sam upoznao
Robertu. Od onog trenutka, kad smo se sudarili u marketu, Roberta se
ugnijezdila u mom umu i ne napušta me. Neprekidno mislim na nju, sanjam je.
Žestoko smo
se sudarili i ona me zbunjeno gledala, kao da je malo ošamućena. Nisam
mogao odvojiti pogled od njene crne kose i plavih očiju: kontrast koji me
snažno privlačio. Srednje visine, uredna, ni po čemu se nije
isticala, ali je u meni pokrenula iskru koja je crveno zatinjala i ubrzo se
rasplamsala, groznica me od tog dana nije napuštala. Sve sam radio kao u nekom
bunilu, sve što sam radio bilo je upućeno mislima njoj, Roberti, za nju,
moju Robertu. Sve.
- Oprostite -
rekao sam tiho. - Moja krivica. Mogu li se iskupiti pozivom na kavu?
Pristala je
bez krzmanja i pomalo iznenađen, ali prokleto zadovoljan ( još nije gotovo
sa mnom: iako se približavam pedesetoj, još uvijek sam poželjan ženama desetak
godina mlađima od sebe ) poveo sam je u kafić u sklopu marketa. I tu
je počelo ...
- I još
uvijek traje - doda Ratko.
- I čini
mi se, da nikada neće završiti - nadopunjujem ga.
- A sad -
kaže Ratko zamišljeno - moram ti postaviti nekoliko pitanja.
- Pitaj!
- Misliš li
na Miu? Svoju zakonitu.
U sebi duboko
stenjem. Kako ne bih mislio na Miu? Ne mogu je samo tako izbrisati, sastavni je
dio mog života već dugi niz godina, čini mi se oduvijek. Imali smo
oboje svega po četrnaest, kad smo se sreli, zaljubili, izrodili Dražena,
sina, koji sada već ima trideset i pet. Djeca su dobila dijete. Roditelji
su nam pomagali, i njeni i moji, dok nismo završili školovanje, zaposlili se i
uz njihovu daljnju pomoć nekako se uspjeli osamostaliti. Djece više nismo
imali, samo Dražena i svaki pogled na njega vraćao me u one daleke dane,
kad sam bio sasvim mlad i vjerovao kako ljubav može pobijediti sve. Baš sve.
Ali sada ...
- Zna li Mia?
- pita me Ratko.
- Ne zna -
kažem zamišljeno. - Ali mislim da sumnja. Ponaša se drugačije.
- Kako
drugačije?
- Pa, ne
zapitkuje me gdje provodim vrijeme - kažem mu paleći još jednu cigaretu u
neprekidnom užarenom nizu: jezik me peče, ali ne odustajem.
- A ranije je
to činila?
- A koja žena
to ne čini? - uzvraćam i prisjećam se svih onih dosadnih i
nametljivih pitanja Mie. - Nije prestajala sa pitanjima, dok ne bi iskopala
istinu. Sada šuti. I nepovjerljivo me gleda.
- Osjeća
nešto - kaže Nikola.
- Misliš? -
pitam i ne znam je li to dobar ili loš znak u mom zahuktalom ljubavnom životu,
potajnom.
- Svaka žena
osjeća, kad se takvog što počinje događati - odvrati Nikola,
ispija čašicu i spušta je sa treskom. - Lukave su one lije: znaju
čitati među redovima, intuicija im je đavolski visoka.
- Onda, Mia
zna?
- Svakako zna
da se nešto promijenilo - kaže on i maše za novu rundu pića, cereći
se prema meni. - Osjeća promjenu, nisi više samo njen.
- Predugo sam
i bio samo njen, bogamu! - izleti mi nekontrolirano, a zatim bujica pokulja i
ništa je više ne može zaustaviti. - Pa, Nikola, boga mu, čitav sam život
sa njom! Znam što će reći mjesec dana prije nego zine. Ista je kao i
onog dalekog ljeta kad smo se prvi put sreli. Ne mijenja se i to me dovodi do
ludila. Ja sam se promijenio, ona nije. Čvrsto se drži kuće, našeg
braka, ma kakav da je, sina i to je sve. Ništa je se drugo ne tiče. To je
za poludjeti! Ništa je se drugo ne tiče, možeš li to shvatiti? Baš ništa!
Štiti onaj svoj mali i glupi i učmali svijet i misli kako posjeduje nešto
dragocjeno. A nema ništa! Nema mene, odavno me je izgubila, a sigurno će i
Dražen uskoro odletjeti. Čujem da se spetljao sa nekom ...
- Istina -
potvrđuje Nikola. - Baš sam ga jučer sreo sa ... ali pustimo Dražena.
Dražen je odrastao muškarac i lako je za njega. Kako će Mia podnijeti kad
joj kažeš. Namjeravaš joj reći, zar ne?
- Namjeravam
- kažem i klimam glavom: pomalo je teškaa, rum počinje djelovati i sretan
sam zbog toga, budućnost mi se više ne čini nepremostivom preprekom,
umotana je u ružičastu omaglicu.
- Što prije,
to bolje - reče Ratko. - Ne zavidim ti, prijatelju. Neće ti biti
lako. Mia te voli, ni jednog muškarca nije imala u životu osim tebe. Neće
ti biti lako.
Ne slušam ga
pažljivo. Ispijam još jedan rum i mislim na Robertu: trideset i pet joj je
godina, mlada, lijepa i poželjna. Pred očima mi bljesne sjećanje na
njenu golotinju, sunce joj obasjava ravan i napet trbuh, čvrst trbuh žene
koja nije rađala, dok ustaje i odlazi u kupaonicu. Prizor koji mi nikada
ne dosadi gledati. Hoda na vrhovima prstiju, graciozno, meko, bokovi joj se
ljuljaju i govore o umijeću vođenja ljubavi. I budi želju u meni.
Ponovo. Svaki pogled na njeno mlado i besprijekorno vitko tijelo, budi želju u
meni i osjećam se muškarcem, ne, nije to prava riječ, postoji i
bolja: osjećam se muškarčinom! Uz nju sam div, nenadmašan, najbolji
mužjak na svijetu. Pogledom mi svojim uvijek iznova to govori. I uživam u tome.
Beskrajno uživam.
- Volim tvoju
pohotu - rekla mi nedavno, u vruće i znojno poslijepodne, dok je obavijala
noge oko mene - koju polako i bez žurbe zadovoljavaš. Volim kako me nagoniš na
uživanje i još uživanja i još ...
- Želim da
beskrajno uživaš – šapućem joj u kosu.
- Uživam -
odvratila je, dok mi njen vlažan i vrući jezik palio uho. - Tvoje je pravo
ime Uživanje, a ne Ratko.
Stenjao sam
pod navalom njene nježnosti. Grlili smo se pomamno uživajući jedno u
drugome i to se poslijepodne pretvorilo u crvenu groznicu uživanja. Svaki mi
djelić tijela uživao i svaki mi djelić tijela bio do krajnosti
izmoren uživanjem. I svaki mi djelić tijela želio još, još … Drhtali smo,
oboje, ali nas požuda nije napuštala, naprotiv, kao da nas okovala, spojila
zauvijek, sljubila naša znojna i drhtava tijela. Nisam više mogao podnijeti
toliko uživanja, a nisam je ni želio odbiti, pa sam zaronio licem u njenu
dubinu, u njenu srž i izvor strasti i pio, pio, pio sa tog izvora i nisam nikako želio
prestati, a ona drhtala u mojim dlanovima položenim na njenu guzu, malu i
drhtavu i vruću i pohotnu i vječno tražeću, vječno
zahtijevajući.
A onda je
došlo, konačno se propela, tijelo joj zadrhtalo snažno, zatim se
ukočila: vođena mojim rukama i jezikom uspela se na sam vrhunac,
zaljuljala se na samom rubu bezdana i zavikala jedno dugo i otegnuto, prepuno
slasti:
- Ahhhhhhhhhhhhhhhhh!
I potiho i
dalje viče i viče i viče i ja se uplašim kako ovaj put nikada
više neće prestati i upravo u trenutku kad sam odlučio blago je
ćušnuti, ne bi li je tako priveo ka svijesti, ona prestane, pogleda me
očima prepunih suza i zagnjuri mi mokro lice u vrat i zajeca u moju
vruću kožu.
- Što mi
radiš? Što mi radiš? Ne mogu živjeti bez tebe! Ne mogu više! Ne želim živjeti
bez tebe! Ne više!
Osjećao
sam se laganim poput pera i siguran sam, kako sam na trenutak lebdio iznad
postelje, toliko sam laganim postao. I u tom sam trenutku shvatio, kako više ne
mogu bez nje, ne želim živjeti bez nje i ni za što me drugo nije briga. Moram
je imati, mora biti moja i ja moram biti njen, mora biti moja, samo moja i
ničija više. Ne mogu podnijeti da je još netko ...
- Nikada! -
prošaputala mi je u uho u tom trenutku, savršeno točno pročitavši
moju misao i ni malo me ne iznenađujući: ništa drugo nisam ni
očekivao, osim potpunog razumijevanja, drugačije nije moglo biti. -
Uvijek i zauvijek biti ću samo tvoja. Samo tvoja, upamti. Kunem ti se!
I za ne
vjerovati je, ali je istina: snaga mi se u slabine vratila dok sam je blago
držao u naručju, udisao miris njene znojne kože, snaga mi rasla i rasla i
još smo jednom vodili ljubav, ovaj puta polako, polako, ubitačno polako,
gledajući se u oči i tonući zajednički u uživanje,
omamljeni osjećajima, omamljeni uživanjem.
I želio sam
da poslijepodne zauvijek traje …
- Što ti je?
Je li ti slabo? Reci nešto! Ratko!
Nikola mi
steže i drma rame i jedva me vraća u sadašnjost. Izgubio sam se,
shvaćam u trenu. I želim ostati izgubljen.
- Dobro mi je
- umirujem ga. - Samo sjećanja ...<
-
Sjećanja? - Nikola se mršti. - Kakva su to sjećanja, kad ti je lice
izgledalo tako, da sam pomislio kako su te obuzeli svi demoni svijeta!
- Ne brini,
dobra su to sjećanja - umirujem ga. - Strastvena.
- Ahhhh, to
razumijem.
Nikola se
opušta, a ja naručujem još jednu rundu i palim novu cigaretu. Pijemo,
pušimo i razgovaramo i što vrijeme više odmiče, to sam sve jače
uvjeren u svoje pravo na novi život, novi početak. Moram se izboriti za
to. Dugujem to Roberti. Ali i sebi, najviše sebi. Zar nisam uskraćen
čitavog života. Jedna greška u ranoj mladosti i ... Da sam živio u drugom
gradu, ili da je Mia živjela u ... besmislena se pitanja kojima odgovora nema
nižu jedno za drugim …
Prekidam
žaliti samog sebe: lamentiranje nikom ne pomaže. Moram se pokrenuti. Uzeti
stvari u svoje ruke. Moram zagristi u tvrdi orah rastave braka ... Moram!
Pijan sam.
Sad znam da sam pijan. Već nekoliko minuta pokušavam ugurati ključ u
bravu i ne ide. Nikako ne ide. Pijan sam. I ljut. Prokleta brava. Prokleta Mia.
Zašto je zaključala, kad zna da moram doći? Zar nije mogla ostaviti
otključana vrata? Ali ne, želi mi otežati svaku sekundu života, uživa u
svojim malim pakostima. Osjeća se nadmoćnom, prokleta bila.
Čitam joj u pogledu, kad misli da je ne vidim, kao se umišljeno ljulja u
svojoj samouvjerenosti o ispravnosti njenog života. Čitav svijet griješi,
samo ona ispravno i valjano živi, glupača jedna ...
Konačno,
pogađam bravu i ulazim u kuću. Mrak je, Mia spava, a Dražen još nije
ni stigao: blizu je ponoć i sigurno će svaki čas stići. Na
samim se vratima okrećem i gledam u pravcu garaže: otvorena je i nema
kola, znak da je Dražen odsutan. Utoliko bolje. Nitko mi neće smetati.
Palim svjetlo
u kuhinji, otvaram hladnjak i vadim bocu votke. Sjedam za kuhinjski stol, sipam
oštro piće i čekam. Pojaviti će se svakoga časa, znam. Mia
ne može izdržati, a da ne vidi što radim u ovo, za nju, gluho doba noći.
Uvijek se pojavi, kad se vraćam pripit u sitne sate: ne želi propustiti priliku
i očitati mi bukvicu i plakati nad svojom sudbinom.
- Piješ? -
kaže ulazeći u kuhinju: obučena je u spavaćicu, zakopčanu
do grla i ne mogu, a da je ne uspoređujem sa Robertom. - Zar ti nije bilo
dosta?
- Daj, ne
počinji - mirno joj kažem. - Sjedni. Želim razgovarati sa tobom.
- Ali ja ne
želim - odgovara Mia. - Pijan si. Ako želiš, sutra ćemo razgovarati kad
budeš trijezan.
- Želim
rastavu! - bubnem i gledam je, pratim njenu reakciju.
- Nećeš
je dobiti! - odbrusi mi Mia, a pogled
joj bijesno sijevne: iznenađen sam, još je nikada ovakvu nisam vidio. -
Nikada ti neću dati rastavu! Nikada!
- Lakše malo
... Daj da razgovaramo …
- Nikada! -
vrišti ona. - Kurvišu jedan! Misliš li da ja ne znam za tvoju kurvu? Misliš li
...
U trenutku
kad je Robertu nazvala pogrdno, nešto me štrecne u grudima i u prvi čas
pomislim: srce! Nije vrag da će me sada, upravo sada, izdati srce!
- Ne zovi je
kurvom! – istisnem bijesno, a bol u grudima se pojačava isto kao i moja
mržnja prema mojoj ženi, koja stoji na sredini kuhinje i lamata rukama.
- Kurva! -
vrišti izbezumljeno Mia. - I zvati ću je kurvom koliko god puta želim!
- Zaveži,
prokleta bila! – urlam sad i ja. – Daj da razgovaramo ko ljudi!
- Ko ljudi? –
Mia me podrugljivo sa ogromnim podsmjehom gleda i ne mogu to podnijeti. – Zar
ti sebe ubrajaš u ljude? Ti si pijani kurviš i ništa više.
- Budalo
prokleta! – vičem prema njoj, a bijes raste u meni. – Zar ne vidiš u što
nam se život pretvorio? Daj mi rastavu i pusti me živjeti.
- Ne dam
rastavu! – vrišti Mia a lice joj crveno. – Uzeo si mi najbolje i najljepše
godine života, a sad bi me odbacio radi kurvetine …
- Ne zovi je
tako!
-
Kurvaaaaaaaaaaaaaaaaa! – viče Mia sa ludim cerekom na licu.
U meni
zakuha, ogromni se i ludi bijes vjetrovito podiže, kovitlac me uzdigne u visine
bijesova i ništa mi više nije važno: samo da Mia
umukne, samo da prestane vrijeđati moju ...
- Kurva je! -
vrišti Mia. - A ti si kurviš!
Pogađam
je šakom ravno u bradu i dok pada, udaram je punim bijesom i punom snagom još
nekoliko puta. Sve u meni drhti, grozničavo se tresem i bez emocija gledam
u opušteno i mlitavo tijelo na čistom kuhinjskom podu. Zatim nošen
đavoljem inercijom, teturam iz kuhinje, izlazim u dvorište, pa u garažu.
Uzimam kanistar benzina i bez neke jasne namjere, osim silne čežnje za
slobodom, vraćam se u kuhinju. Polijevam Miu, svoju dugogodišnju životnu
suputnicu, za koju želim da to prestane biti, polijevam je benzinom koji mi
odvratno draška nozdrve i izaziva mučninu u želucu prepunom alkohola.
Odbacujem prazni kanistar, vadim upaljač i palim ga, pa pijanom
preciznošću prinosim plamen njenoj spavaćici. Buktinja vruće
zalaje prema meni i vrući me dah natjera da ustuknem i udaram u
nečije tijelo iza sebe. A mislio sam kako smo sami …
- Tata! -
vrišti Dražen iza mene: odjednom je tu, na mjestu događaja. - Jesi li
poludio? Što to radiš?
- Idemo -
kaže mladi policajac umorno.
Sjedim u
kolima, lisice mi na rukama i mučno mi je i ravnodušan sam. Ne marim previše
za svu tu strku oko sebe. Ne marim ni za što. Tupost je moj oklop. Koji me
štiti.
- Kako je
ona? - pita policajka.
- Nije dobro
- odgovori policajac. - Plastičari će imati posla. Sin ju je spasio.
Od ovog monstruma.
Gledaju u
mene. Monstruma. Odvraćam im pogled ravnodušno. Nisam ja monstrum. Oni su.
Ja sam osjetio strastveni dah života, a oni ... valjaju se u kalu za koji
pogrešno misle da je život.
Dok
"Marica" zavija za ugao i juri tihim i usnulim ulicama, ništa ne
osjećam osim velikog, ogromnog žaljenja zbog jedne činjenice:
neću sutra poslijepodne biti sa Robertom.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.