Odluke

Odluke

- Moram priznati - reče mi Kri-Kri - jako me dira tvoja ispovijest.

Sjedimo u kafiću, ustvari, nalazimo se na pločniku, dokoni šetači prolaze tik pored nas. Ispred nas se puše tek donesene kave, draškaju nam nozdrve, oko nas žamor: subota je, deset je sati i sve je dupkom puno, svi su opušteni i zavidim im na njihovoj opuštenosti. Koja meni nedostaje. Želudac mi se grči, jer slutim kraj jednog lijepog razdoblja svoga života. A želio bih ga zadržati, iako znam kako se ništa ne može vječno zadržati.

- Kako ti je palo na um - pita Kri-Kri, naginjući se prema meni - napisati sve to i poslati mi e-mail? Pa to je prava ljubavna priča!

Kri-Kri, pravim imenom Kristina, radoznalo gleda u mene krupnim i crnim očima. Poznajemo se čitav život, a to nije mali broj godina, prijatelji smo dugi niz godina i jučer kasno, dok se noć mačjim koracima primicala i donosila mi nesanicu, napisao sam joj priču svog života: o Njoj i sebi. Njoj koja je ušla u moj život i više ništa nije bilo kao prije.

- Samo - nastavlja Kri-Kri - ne razumijem što ti nije jasno. Pronašao si ljubav i morao bi biti sretan ...

Šutim. Umjesto odgovora otpijam malo crne i vruće tekućine: potrebna mi je kava, neispavan sam. Čitavu noć nisam mogao zaspati i u samo praskozorje, obukao sam trenirku, tenisice i istrčao na tihe ulice, pomalo vlažne i neuobičajeno tihe. Trčao sam preko sat vremena, dok nisam osjetio kako se smirujem. Konačno.

- Ah! - kaže Kri-Kri - kako ste vi muškarci glupi! Ni ti nisi izuzetak.

- Zašto smo mi muškarci glupi? - pitam je.

- Ne skreći sa teme - ne da se Kri-Kri smesti. - Jesi li sa njom dobio ljubav? Pronašao ljubav? Odgovori mi kratko i jasno i nemoj vrdati!

- Jesam - odgovaram sasvim kratko, baš kako Kri-Kri traži od mene.

- Da li je velika i lijepa? Vaša ljubav?

- Jest. Mislim.

- Ne misliš, nego znaš - oštro odgovara Kri-Kri. - Problem je u tome što to ni samom sebi ne želiš priznati. Kad bi to priznao, shvatio bi, kako je ona u pravu.

- Eh, pa sad ...

- Nemoj ti meni uzdisati - kaže Kri-Kri. - Ne pali ti to kod mene. Dakle, priznaješ da si pronašao ljubav.

- Čini mi se.

- Zaslužuje li da bude ovjekovječena nečim što je veće i važnije od jebenog slova na papiru u matičnom uredu?

Ne odgovaram. Razmišljam. O njoj i o sebi. O onome što nas spaja i o onome što nas razdvaja. Spaja nas ljubav, priznajem da je volim, a znam da i ona mene voli. Da nije tako ... Razdvajaju nas godine i to je pravi razlog moje nedoumice, mojih strepnji, mog straha. Poprilično sam stariji od nje, mogu joj biti otac, ali ona tvrdi kako je ta činjenica uopće ne smeta. I sve je bilo dobro i krasno do prije nekoliko dana, kad je otvorila temu o djetetu, našem djetetu, zajedničkom djetetu. Od tog trenutka to stoji između nas poput nevidljivog zida, nevidljivog, ali kojeg oboje i te kako osjećamo. Kad pružam ruke prema njoj, prsti mi prolaze kroz taj nevidljivi zid smutnje između nas. I kad je dotičem, dodir je drugačiji, sve je drugačije. I to me ljuti.

- Ne znam ... - progovaram konačno, nakon podužegg zurenja u ispijenu šalicu kave. - Zadovoljan sam i bez djece.

- Ti jesi, ali ona, čini se, nije - reče Kri-Kri, gledajući me pažljivo, loveći moj pogled koji nastoji umaći joj.

- Zašto uvijek željeti još? - pitam je odjednom bijesan: bijesan na nju, na Kri-Kri, na sebe, na čitav svijet. - Jeli nam dobro ovako?

- Neeeeeeeeeeee - oduži Kri-Kri odmahujući glavom. – Ne smiješ tako!

- Ali to je istina!

- Ne smiješ tako gledati na to!

- Zašto ne? - pitam je. - Sa djetetom bi sve pokvarili ...

- Ma daaaaj....ali da pokvarite....i da ostane sama...imala bi dijete od čovjeka koji joj je dao uvid u njenu nutrinu, njenu genijalnost, toplinu, strast...sve! Pogledaj njene pjesme! One ti sve govore. Puna je života i prepuna čežnje i prepuna ljubavi prema svemu.

- Gotovo istim riječima se i ona izrazila - kažem i podižem ruku: potrebno mi je piće i nastojim privući pažnju mlade konobarice. - Kaže da stvara pjesme zbog toga što sam ja nešto pokrenuo u njoj. Ali, da budem iskren, meni je to izgovor, iako mi laska, naravno. Propisala bi ona i bez mene, te su pjesme morale izaći, ugledati svjetlost, ništa ih ne bi moglo zaustaviti! Ali, shvati, molim te, stariji sam od nje, poprilično, mnogo i ...

Kri-Kri odmahuje glavom i pruža ruke preko stola: hvata moje i čvrsto me steže, dok se toplina razumijevanja širi u valovima od nje prema meni.

- Ne misli na najgore - tiho mi reče, stežući mi obje ruke. - Pomisli na budućnost, njenu, ne svoju...

- Upravo to i radim!

- Jednog dana, kad i ako tebe ne bude tu, ona bi odabrala prave izbore - kaže Kri-Kri tiho, jedva čujno. - I ne bi se nikad više vezala s nekim, ako to nije iz čiste ljubavi i ne bi htjela dijete samo da ima dijete, jer bi već imala dijete sa čovjekom kojeg je voljela i cijenila.

- Teško je to ...

- Nisam ni rekla da je lako - odgovori Kri-Kri. - Da rezimiramo: kako ja gledam na to, malo si sebičan. Ali te svejedno volim.

Izmamljuje mi lagani, slabašni smiješak, prvi nakon nekoliko dana i zahvalan sam joj zbog toga.

- Znam da sam sebičan.

- Jesi! Uh, da zna što ti govorim, odmah bih pjesmu od nje dobila ...

- Uhhhh! Zabrazdila si - kažem sa osmjehom. - Oduvijek mislim kako je svijet gadan i da ne treba proizvoditi nove robove ...

- Ajoj, koje sranje si sad izvalio! - reže me Kri-Kri. - Kad je svijet toliko gadan, zašto trčiš i zašto voliš i zašto se raduješ jutrima i lijepim trenucima? Odakle onda crpiš smisao za ljepotu?

- Malo radosti u velikoj tuzi – branim se – Zbog toga trčim.

- Nije život gadan! - oštro mi reče Kri-Kri. - Nego je život težak! Jebeno je težak!

- I dijete ga neće olakšati – kažem.

- Možda. – Kri-Kri zamišljeno klima. – Ali možda će ga osmisliti. Što misliš?

Šutim. Ne odgovaram. Nemam odgovor. Ne znam odgovor.