Trenutak

Trenutak

Odraz lagano titra, zrake ga zalazećeg sunca miluju. Jezero je mirno i tiho i glatko i moj se odraz ogleda savršeno u njemu. Zurim u svoj lik i želim zadržati trenutak što je moguće duže. Izmiče mi. Ma koliko se trudio zadržati je i ona mi izmiče, poput ovog trenutka i to me ljuti, plaši, iznenađuje. Uskovitlala je orkane emocija u meni i samo se podižu: dok jedna emocija jenjava, druga se iz dubine podiže i vitla u meni i pokreće nemir koji me boli.

A bilo je savršeno. Zatim je ona poželjela nešto na što nisam spreman. Ne želim uhvatiti njenu želju u letu i posvojiti je, prigrliti je, kao da je moja. Jer nije, strana mi je.

- Želim dijete - rekla je danas poslijepodne: ležimo u zamračenoj sobi, netom smo vodili ljubav i još uvijek teško dišemo. - Jesi li me čuo?

Ne odgovaram. Nadam se, da ću šutnjom ubiti njene izgovorene riječi u polutami sobe. Potajno se, ali divlje snažno, nadam kako ću šutnjom potisnuti njenu nerazumnu želju. Ne želim dijete. Volim je, ali ne želim dijete sa njom, a niti sa ni jednom drugom. Uopće ne želim donositi dijete na svijet. Ne na ovakav svijet. A ona? Ne poštuje moju šutnju, odbija bilo što iščitati iz nje.

- Znam da si me čuo - reče tiho, glas joj je povrijeđen i već očekujem suze i gradim oklop oko sebe. - Ignoriraš me.

Uzdišem. Ako nije kako ona želi, ignoriram je. Ako popuštam, ignoriram svoje želje, sebe, moje mišljenje, moj pogled na svijet. Možda i čitavog sebe, onakvog kakvim se doživljavam, vidim. I kakvim me drugi poznaju.

- Nećeš odgovoriti? - pita ona u polumraku i ja naslućujem trzaj obraza, predznak suza.

Šuteći, polako se pomjeram, ustajem i počinjem oblačiti. Bilo što da kažem, samo će pogoršati stvar, zato šutim. Možda je to kukavički, ali ...

- A samo trenutak ranije - kaže ona tužno i tiho i žaleći - bilo je upravo savršeno.

Dok oblačim košulju, razmišljam o tome kako je to istina. Bio je to upravo savršeni trenutak. Koji je ona uništila. Zašto ga nije pustila trajati, da što je moguće duže oboje uživamo u njemu, u trenutku zajedništva, u trenutku savršenosti?

- Odlaziš? - pita me.

- Odlazim.

- Samo tako?

- Govorili smo o djeci - kažem joj, podsjetivši je na duge razgovore, njene argumente i moje protuargumente. - Sjećaš se mog odgovora? Još je uvijek isti. I ostati će isti. Svijet se nije promijenio, zar ne? I dalje je trula močvara, a vremenom postaje sve trulija ...

- Poznato mi je to - kaže ona ustajući i divim se njenom tijelu, ravnom i napetom trbuhu: možda ga posljednji put gledam?

- Onda je ovaj razgovor besmislen, je li? - pita me. - I svi budući?

- Kad ti tako kažeš ...

Nikoga nema pored mene, samo jezero, šuma i ja. Nema šetača, nema nikoga. Kao da se vrijeme zaustavilo. Sva miruje, čak i zrak oko mene.

Saginjem se, uzimam mali i oštri kamen i bacam ga u jezero. Razbijam glatku savršenost. Ne trebam savršenost. Koja ne postoji.