Let
Sunce,
vrućina, znoj, umor, žeđ. Sve to Veljko osjeća i počinje
treperiti nemirom. Stoji na ogromnom gradilištu pod nemilosrdnim sunce, dok oko
njega strojevi jure, prašina se diže, buka postaje jača i jača,
nemilosrdno napada bubnjiće, a vrućina, teška ih vrućina sve
iscrpljuje. Nemilosrdno. Ma koliko vode čovjek popio, uvijek je žedan.
Zbog sunca, koje ovog ljeta nemilosrdno prži, a i zbog aktivnosti mnogobrojnih
strojeva, termometar, koji je naslonjen na prozor kontejnera, koji služi
inženjerima kao ured, pokazuje nevjerojatnu brojku 42. Veljko je dva puta
pogledao u tu brojku, dok je nije uspio prihvatiti. Nije mu promakla
činjenica, da se termometar nalazi u hladu.
Na ovom
će mjestu, koje sad paklenski bruji od aktivnosti, za koji mjesec niknuti
veliki kupovni centar. Još jedan u koji će ljudi zalaziti u njemu
ostavljati svoju zaradu.
- Kome je to
potrebno? - ljutio mrmlja Veljko. - Još jedan glupi kupovni centar koji baš
nikome nije potreban.
- Što kažeš?
- pita ga Mario, koji radi zajedno sa njjime, a danas im je dužnost rastezati
žice koje će poslužiti kao uzemljenje: žica, bolje rečeno metalna
traka, široka je oko dva centimetra i umotana u veliki kolut, koji njih dvojica
moraju razmotati , rastegnuti i odsijecati točnu dužinu, koja nije uvijek
ista i zbog koje su dobili dugačak popis brojeva. A čitavo to vrijeme
pažljivo izbjegavati zahuktalu aktivnost oko sebe.
- Sve je ovo
sranje! - bijesno reče Veljko. - Zašto se mučimo? Hoće li nas
ono malo love spasiti? Zašto se ne kupamo i uživamo?
- Uvijek ti o
istom - kaže Mario i smiješi se. - Radimo zato da bi mogli živjeti.
- Nije
istina! - uzvikne Veljko, uspravi se, lijeva mu je noga položena na sivu i
dugačku žicu, koja i nije žica, već više traka i koju se sprema
presjeći velikim kliještima. - U to nas uvjeravaju, ali to nije istina.
- Je li? - I
Mario prekida rad, uspravlja se i gleda u prijatelja: sprijateljili su se na
ovom zajedničkom poslu, dvojica vršnjaka, dvojica tridesetogodišnjaka,
dvojica slobodnjaka, neoženjeni, bez djece. - A što je istina? Prosvijetli me,
molim te.
- Ne
zajebavaj! - odgovori Veljko, ali u njegovom glasu nema ljutnje. - Reci ti
meni, je li ovo normalno?
- Koje?
- Pa ovo! -
Veljko široko zamahne rukom i tim pokretom obuhvati čitavo ogromno užareno
aktivnošću gradilište. Koje vrije, vrije …
- Uvijek se
nešto gradi ...
- Ovdje je do
prije nekoliko dana - prekida ga Veljko - bila zelena livada na kojoj su se
danju igrala djeca, a noću postajala velikim ležajem za mnogobrojne
ljubavnike. Je li tako?
- Tako je.
- Pa zar to
nije prirodnije, nego sva ova buka i huka i prašina i galama i sveopće
ludilo koje se svakog dana ponavlja od zore do mraka?
- Mora se
raditi - kaže Mario.
- Slažem se.
- Veljko klima zamišljeno. - Mora se radditi. Ali se ne mora ubijati čovjek
u ime posla! Svakoga dana crnčimo po dvanaest sati! To više nije rad! To
je robovanje!
- Svi tako
... - počinje Mario.
- Fućkaj
sve! - bijesno ga prekida Veljko. - Ne tiču me se ti "svi". Mogu
slobodno ubiti se od posla, ako im to odgovara. Govorim o nama. Što imamo od
života? Ništa! Radimo toliko naporno i toliko dugo, da kad dođemo
kući i operemo se, mislimo samo na spavanje. Kad si posljednji put izašao
i dobro se proveo?
- Ima
prilično vremena. Ali...
- Nema ali!
Kad si posljednji put nešto poševio?
- Ma daj, ne
zezaj!
- Eto, vidiš!
- viče Veljko. - Kastrirali su te! Toliko te izmrcvare dugotrajnim
crnčenjem, da nemaš ni malo želje za seksom. Služiš im ko tovarni konj,
koji ni ne sanja kako postoje pastusi. Meni je dosta! Ne želim ovako živjeti!
- I? - Mario
zuri zamišljeno u Veljka. - Što ćeš učiniti?
- Ne znam -
iskreno odgovara Veljko. - Ali nešto moram promijeniti. Poludjeti ću
ovako. Nije to za mene. Ne mogu. Sve u meni protivi se ovakvom načinu
života. Čini mi se da ću poludjeti.
- Daj, smiri
se - moli ga Mario.
Mnogo
kasnije, u četiri poslijepodne, nakon mnogo isječene i poredane
žice-trake, Veljko i Mario i dalje rade, znoje se i osjećaju vrućinu
i žeđ, žeđ koju ništa ne može ugasiti. Dok piju ledenu vodu,
osjećaju se divno, ali odmah zatim...Vrući se sati polako odmotavaju
i postaju sve duži i sve ih je teže izdržati. Veljko šuti, čitavo vrijeme
šuti i Mario ga zbog toga nepovjerljivo gleda. Osjeća njegov nemir,
osjeća napetost. Koja raste.
- Idemo
sjesti na trenutak - predlaže Veljko. - Popiti još malo vode, odahnuti bar na
tren u ovom paklenom loncu.
Ne sjede ni
minutu, kad do njih stiže nadglednik, srednje visine, debeo, sasvim raskopčane
košulje koja vijori oko njega, dok mu se znoj cijedi sa ogromnog i napetog
trbuha.
- Što je?! -
viče već iz daleka. - Znate li da postoje rokovi?
Veljko, kao
da ga je nešto podbolo, skače u djeliću sekunde i stoji raširenih
nogu, gol do pojasa, prljav, kosa mu se lijepi na čelu.
- Samo su
rokovi važni! - bijesno reče. - Umorni smo! Pa valjda možemo sjesti i
odmoriti se pet minuta.
- Ako ne
želiš raditi - reče mu nadglednik mirno i ledeno ga gledajući - samo
reci. Ima ih koliko god hoćeš koji će te zamijeniti.
Veljko se
odjednom opusti, mišići mu se olabave, a umornim mu licem preleti osmjeh
mira. Odjednom je nestalo sve napetosti, koja je čitavog dana samo rasla i
rasla. Umjesto napetosti, u njegovoj se nutrini konačno smjestio mir i
pruža mu olakšanje.
- Jebi se ti
i posao - mirno reče, skine rukavice sa oznojenih ruku i baci ih u prašinu
ispred nadglednikovih nogu. - Evo ti rukavice! Daj ih nekoj drugoj budali, koja
će doći na moje mjesto.
- Smiri se -
reče nadglednik.
Ali Veljko,
osjećajući se lagano poput ptice, okreće mu leđa i dok ga
mnogi radoznali, a poneki i zavidno gledaju, krupnim koracima odlazi sa velikog
i vrućeg gradilišta. Čini mu se da ne hoda, već da lebdi,
svakoga časa mogao bi poletjeti.
- Vrati se! -
viče za njim nadglednik. - Ne mora tako biti!
Ne vraća
se, jer Veljko osjeća kako baš tako mora biti, ovo mu je prilika, mora
otići, mora poletjeti, inače će čitavog budućeg života
žaliti i pitati se... A to nikako ne želi. Ne želi se pitati. Ne želi žaliti.
Želi letjeti!
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.