Klupa
Polako,
krajnje oprezno, Matija korak po korak, pomažući se štapom, svojom
trećom nogom, kako voli govoriti u šali, prijeđe preko ceste, dok na
semaforu blješti zelenilo, pod toplim jesenjim zrakama sunca. Dok se približava
suprotnom pločniku, baca nepovjerljive poglede prema nabujaloj rijeci
saobraćaja i uvijek iznova odmahuje glavom na tu limenu paradu koja se
svakodnevno odvija pred njegovim očima. Ispušni plinovi, kakofonija
zvukova, brza kretanja prostorom, sve vrije, grad diše ubrzano, ludim ritmom.
Matija,
osamdesetogodišnjak, sada na drugoj strani, još je jednom uspio prijeći
opasnu zonu u kojoj vladaju limene razdražljive zvijeri, olakšano odahne, pa
zavije prema obližnjem parku. Što dalje od buke, što dalje od smrada, koji se, kako
se Matiji čini, nepodnošljivo širi na sve strane.
- Mora da smo
ludi - mrmlja sebi u bradu, dok pažljivim koracima korača
pošljunčenom stazom, koja ga vodi do omiljene klupe u parku, male zelene
oaze, oaze mira - kad dobrovoljno živimo u ovom ludilu. Smrad i buka oko nas!
Ni na trenutak nas ne napuštaju! Uvijek i u svakom trenutku nas tiraniziraju.
Zaboravili smo što znači udahnuti čisti zrak, zaboravili smo što nam
duši znači ljekovita tišina.
U prolazu ga
pogledaju dva dječaka, gurkajući jedan drugog laktima u rebra: starac
razgovara sam sa sobom. Ma vidi ga samo!
Matija,
duboko zamišljen u svoje misli, ni ne primijeti ih. Primijeti jedino to, da je
stigao do klupe, njihove klupe. Na kojoj nema nikog. Nema Njegovog prijatelja
Ante. Ne vjerujući samom sebi, jer Ante ga je čekao svakog jutra
točno u devet na ovoj istoj klupi već preko jedne decenije, Matija se
ogleda, ali Ante zbilja nema. Klupa odiše ravnodušnim sivilom i Matija, blago
uznemiren, polako se spusti na nju.
Gleda
golubove. I dokone šetače. I njihove pse. Zatim posegne rukom i iz džepa
jakne izvadi "Novi list". Ugodno i dobro mu poznato šuštanje podigne
mu duh. Radoznao, otvori stranicu koju je uvijek među prvima otvarao.
Stranicu na kojoj se nalaze osmrtnice. Brzim pogledom preleti preko mnogih
imena, preko fotografija i uz uzdah olakšanja, jer nije ugledao ničije
poznato ime, ničije poznato lice, udobno se namjesti, prekriži noge,
pripremi se za užitak čitanja novina na toplom jesenskom suncu.
Još jedna
tvrtka prelazi u ruke krupnog kapitala. Kasne plaće više od tri mjeseca.
Opljačkana pošta. Potpisan sporazum sa...
Sa uzdahom
nerazumijevanja, žaljenja i razdražljivosti, Matija odloži novine na klupu, ni
ne potrudivši ih složiti. Leže raširene, kao da svojataju klupu.
Što se
dogodilo, pita se Matija i sijede, gotovo bijele obrve mu se mršte. Lice mu
svježe izbrijano podrhtava. Ne razumije ovaj svijet, više ništa ne razumije.
Kako je moguće da prodaju... Kako? Kojim pravom? Zar je to njihovo? Koliko
je samo on svojih plaća dao za bolje sutra. Sjeća se raznih
samodoprinosa i sjeća se kako je uvijek rado zaokruživao ono ZA, bez
žaljenja, uvjeren kako je to mala i zanemariva žrtva za bolje sutra. A ovi sada
sve rasprodaju. Što se dogodilo u svijetu, da je odjednom prestao biti
prepoznatljiv, da se u njemu više uopće ne snalazi, da ga ne razumije?
Pitanja …
Briše nos
velikom i plavom maramicom i škilji na oku ugodno zelenilo oko sebe. Pažljivo
gleda na sve strane: možda će Ante ipak stići. Sa nekim sasvim
normalnim razlogom svoga zakašnjenja. Ali je Matiju strah, kako nikada više
neće vidjeti svog prijatelja Antu. Isto se dogodilo već nekoliko
puta. U početku njihovog sastajanja na klupi, bilo ih je petorica.
Čitav su radni vijek proveli zajedno, njih petorica. Prijateljevali. Sad
su ostala dvojica. Ako jesu. Nije više siguran. Ni u što više nije siguran.
U trenutku
kad pokušava ustati, Matija osjeti lagani udar, zamagljenje, bol, ali nekako
dobrodošlu i uopće joj se ne opire. Napola padajući vraća se u
sjedeći položaj i podiže ruku prema očima: malo mu se zamaglio
pogled, možda, ako protrlja oči ...
- Gospodine -
pita ga zabrinuta mlada majka koja gura kolica ispred sebe sa gugutavom bebom,
i koja zastaje pored klupe - je li vam dobro?
Dobro mi je,
misli Matija, ali mu riječi ne silaze sa poplavjelih i uzdrhtalih usana.
Uskoro će mi biti još bolje.
- Gospodine!
- viče mlada žena i ogleda se u pannici. Ali nema nikog da joj pomogne.
Nemoj, želi
joj reći Matija, ali njegove je umorne oči samo gledaju sa zagonetnim
smiješkom, koji još više plaši mladu ženu. Nemoj se uzbuđivati, nemaš
zašto. Sve je... Posljednjom snagom Matija podiže pogled prema Suncu: želi ga
još jednom vidjeti, osjetiti njegovu toplinu na licu.
Sjedokosa
glava mu pada na grudi, iz grla mu izlazi jedva čujni šum, zrak šišti
potiho, zatim lagano, ne ometajući nikoga, baš onako kako je i živio,
nenametljivo, sa pogledom u očima koji mladu ženu moli za oprost, Matija
klone sasvim, polegne na klupu i zatvori umorne oči, dok mu grčevit
osmjeh bola, zastao ukočen u uglu usana.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.