Povratci
Vraćam
se. U svijet budnih. Do sada sam mirno i bezbrižno spavao, uspavan lumbalnom
uspavankom i nije me bilo briga ni za što. Dali su mi injekciju u kičmu, položili
me vodoravno, potpuno golog i prekrivenog samo plahtom, čiji će donji
dio, onaj koji prekriva moje noge, strgnuti kad me odvezu na operacijski stol,
te tako predati moje uspavano tijelo na milost i nemilost vještim rukama
kirurga. Sa moje je lijeve strane ležao već uspavan muškarac prosijed i
duguljastog lica, a sa desne žena sjedokosa i zabrinuta lica i znao sam da je
uplašena. Nitko ne voli da ga nepoznati ljudi voze na kolicima, guraju u
nepoznate i ogromne i prazne liftove, koji zjape sivilom i oduzimaju mu
odjeću i sasvim ga golog predaju u nepoznate ruke. Osjećaš se
bespomoćnim, a osjećati se bespomoćnim nitko ne voli, siguran
sam.
Polako,
sasvim polako, vraćam se u svijet događaja: osluškujem zvukove tihih
glasova i neko nepoznato zveckanje. Odjednom mi sine kako to zveckaju kirurški
instrumenti. Zatim nečiji koraci sa moje lijeve strane, koji me nagonski
primoravaju na pokret glave: polako okrećem glavu.
- Uskoro
će se probuditi - govori mlad i malo promukli glas. - Hoću li mu još
malo dodati?
- Nije
potrebno - dobije odgovor: prepoznajem glas kirurga, dr. Darina.
- Sigurno?
Meni se čini kako je budan.
- Sigurno -
samouvjereno odgovori dr. Darin. - Gotovi smo za desetak minuta. Nije potrebno.
- Onda dobro.
- Koraci se udaljavaju i polako otvaram oࣝi: škiljim u leđa ogrnuta
zelenilom, pratim ih kako napuštaju operacijsku salu.
- Pridrži mi
ovo! - zapovjedno govori dr. Darin svom asistentu, doktoru Klenu, koji mu
asistira i koji je tu zbog mene: poznaje me i želi biti sasvim siguran kako
će se posao izvesti kako treba. - Čvrsto zategni!
Ne
osjećam bol, ne osjećam ništa, samo lagano uzbuđenje. I
znatiželju. A ona je upravo dokaz da sam se vratio u svijet živih. Nagonski,
jer kad sam to već učinio jednom, zašto ne bih i drugi put,
okrećem polako glavu položenu na tvrdu podlogu. I dočeka me
iznenađenje.
Sa moje se
desne strane nalazi vitrina, ostakljena i u odsjaju stakla vidim mesare kako
kasape moju desnu nogu: palac su mi umalo odvojili od stopala, drži ga na žici
dr. Klen. a dr. Darin upravo uzima bušilicu, pravu pravcatu bušilicu, vidija
joj duga trideset centimetara i tanka, tanka: siguran sam, ne varam se, ne
sanjam, vratio sam se u zbilju. Dok mi dr. Klen pridržava otvoreno stopalo,
koje mi izgleda čudno i radoznalo gledam u sve to i ne mogu odvojiti
pogled, a bušilica počinje svoj put, svoj proboj, počinje prodirati u
moje stopalo i prodire i prodire...čini mi se beskrajno. Očarano
gledan, ne osjećam ništa, nema boli, samo pitanje: koliko još? Duboko u
stopalo.
- Čvrsto sada drži! - procijedi dr.
Darin, a bušilica jauče.
Vidim u
vitrini što rade, baš kao da ležim na kauču i gledam televiziju: gledam
radoznalo i bez straha i tada mi prilazi sestra i smiješi se prema meni.
- Pa vi ste
budni!
- Jesam.
- I sve
vidite? - pita sasvim tiho, da ne ometa preciznost ruku tamo dole. - I ne smeta
vam to gledati?
- Ne smeta -
kažem i primjećujem kako ima krupne i vlažne smeđe oči: mora
biti ljepotica ispod te zelene maske koja joj sakriva donji dio lica.
- Još samo
malo - kaže ona umirujući - i biti će gotovo.
Napušta me uz
osmjeh ohrabrenja. Iako me nije strah, zahvalan sam joj na tom osmjehu. Mislim
na René Descartes-a koji nas je već odavno sveo na strojeve, usporedivši
naša tijela sa strojevima onog vremena. I na meni rade baš kao na stroju,
mirno, bešćutno, ne uzbuđujući se, bez emocija, baš kao da
popravljaju neki motor automobila. Ne izgleda mi to čudno i ležim mirno i
smješkam se svojim mislima. Kad bi Oni znali o čemu razmišljam ...
Napušta nas dr.
Klen: svoj je doprinos dao i više nije potreban, mnogi ga pacijenti
čekaju. Polaže ruku na moje golo lijevo rame i smiješkom mi daje do znanja
kako je sve OK: zahvat je uspio. Zatvaram polako oči u znak zahvale i
potvrđujući da sam shvatio neizgovorenu poruku. Čudno, ni trena
nisam sumnjao u to, iako se svi oko mene kleli u kompliciranost kirurške
intervencije i u njen slab izgled na pobjedu. Ali se ja volim kladiti na
autsajdere: kad oni pobijede...
- Gotovo! -
objavljuje dr. Darin. - Zagipsajte ovo i vozite ga! Danas imamo bogati program.
Povratak u
bolesničku sobu u kojoj ležim. Dočekuju me upitna lica: svih zanima
kako je bilo, svih čeka to iskustvo, osim jednog, koji je to već
prebacio iza sebe. Četvorica nas je u sobi i zagušljivo je i ide mi na
živce stenjanje, kašljanje...a onda, vrhunac svega, stopala me počinju
luđački svrbjeti! Izluđuje me to i tih pet minuta, koliko traje
svrbež, pretvaraju mi se u mučnu vječnost. Koja, srećom, ipak
prolazi.
Ležim u
polusnu, u bolovima i osluškujem život oko sebe. Svi kukaju, svih boli.
Većina to podnosi mirno, dostojanstveno, ali imamo jednog koji pretjeruje
u svemu, pa i u iskazivanju boli i nitko ga u sobi ne trpi zbog toga.
Osjećam kako se u bolesničkoj sobi rađa mržnja i raste i
raste... Ljudska priroda. Satkana je od osjećaja koji znaju biti i te kako
ružni, sasvim odvratni, odbojni. Dok sam ležao u operacijskoj dvorani,
priželjkivao sam povratak u sobu, ali sad shvaćam kako mi je tamo bilo
bolje. U operacijskoj je dvorani vladao duh zajedništva, doduše hladan,
poslovan. Na trenutke mi se činilo kako su kirurzi bešćutni. Ali tko
želi da ga operira neki cmizdravko, koji će se rasplakati nad tužnom
sudbinom svog pacijenta?
Drijemam
uljuljkan bolovima i lijekovima i jaucima kojima sam okružen i razmišljam o
povratku kući, u normalni svijet, svijet bez bola. Jedva čekam i
samog sebe prisiljavam na strpljenje. Trese me temperatura i ne popušta
dvadeset i osam sati. Zatim dolazi olakšanje, glava se razbistrila, mogu
razmišljati, nisam pospan i čekam ...
- Sutra
kući! - odlučuje se trećeg dana na viziti.
Prijatelj me
vozi kući. Ive je došao po mene, pograbio moje stvari i dok sam ja polako,
nesigurno, na štakama, napuštao leglo bola, otrčao je do kola i dovezao ih
do mene. Pomaže mi ući: pažljiv je do krajnosti, koja me pomalo nervira.
Ali mu ne želim to pokazati.
- Što ima
novog? - pitam ga.
- Evo što! -
kaže on i rukom mi pokazuje, dok čekamo ispred semafora: dvojica se ispred
kafića tuku, dok jedan mladić leži na sivom i pomalo vlažnom pločniku,
razbijene glave iz koje lije krv.
- Manijaci -
kažem, gledajući ružni prizor.
- Takvi su u
većini - kaže Ive.
Znam što
slijedi: poznajem ga. Jedan je od rijetkih koji je shvatio kako ovaj ludi
svijet funkcionira, ali nije zbog toga pronašao mir u sebi. Još uvijek se nada
da bijegom sa jednog mjesta u drugo može nešto bolje pronaći. Vara se,
naravno: ludilo je nasilja i boli posvuda oko nas, mi smo u njemu i njegov smo
dio i pripadamo mu i volimo ga. O, da, govorimo da želimo mir, ali volimo
nemir, trčimo za uzbuđenjima i patimo i zbog svojih gluposti
okrivljujemo sve i svakog samo ne sebe. A sami smo krivi. Svi!
Večer se
jesenska polako spušta, dok ležim na kauču i gledam vijesti. Ratovi,
razaranja, sakaćenja: patnja i ludilo i bol na svim stranama svijeta.
Obavija nas. U bolnici sam razmišljao o povratku u neki bolji svijet, ali sve
je to bila tlapnja. Nema boljeg svijeta. Postoji samo ovaj ovdje i posvuda je:
u bolnici, na moru, u zraku, na ulicama...u nama, pripadamo mu, njegov smo neraskidivi
dio. Ne možemo pobjeći, osuđeni smo vrtjeti se u tom krugu. I vrtimo
se. I našu vrtnju nazivamo Životom. I lijepo je živjeti usprkos svemu tome, a
možda čak i zbog toga! I treba živjeti punom snagom!
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.