Mirni ljudi, tihi ljudi
Pažljivo i
nježno, Pero pridržava Janu za podlakticu, dok čekaju trenutak zastoja u
prometu i slobodan prijelaz za pješake. Pero je malo pognut, godine ga
pritišću, sedamdeset i tri mu je, ali mu oči plave i bezazlene, sa
pažnjom i znatiželjnošću promatraju živ promet koji poput limene
nepresušne rijeke teče ispred njega. Svakog dana u ovo vrijeme, oko šest
sati, dok se sunce priprema na počinak, izvodi svoju Janu u šetnju, nježno
joj pomaže pri silasku niz stepenice, pri usponu isto tako, uvijek joj je pri
ruci, prati njene pokrete i čita joj želje iz govora tijela.
- Dobra
večer! - pozdravlja ih Ika, debela i znojna četrdesetogodišnjakinja,
njihova prva susjeda, stojeći pored njih i strpljivo čekajući
poput svih ostalih na zeleno svjetlo, pa dodaje: - Ritual večernje
šetnjice uz more?
- Dobra
večer! - Pero odgovori i sasvim malo, ali primjetno, ukosi visoko tijelo:
naklon poštovanja. - U pravu ste susjedo, postalo je to pravi ritual, ta naša
večernja šetnja uz more.
- To je
lijepo - kaže Ika. - Ni mladi zaljubljenici ne šeću poput vas.
- Oni imaju
drugačije zabave - prihvaća veseo ton Pero.
- Bliži se
kraj ljeta - primjećuje Ika, brišući nadlanicom orošeno čelo. -
Uskoro se vraćate nazad, u Njemačku.
- Ovog puta
ne - odgovori tiho Pero i iznenadi Iku, da je zakasnila zakoračiti na
cestu: promet je zaustavljen i pješaci hrle na drugu stranu.
- Kako to? -
iznenađeno upita Ika, uhvativši korak sa susjedima.
- Dosta je
bilo - odgovori Pero i blago se osmjehuje. - Čitav smo radni vijek tamo.
Sada je došao kraj tome: gotovo je. Oboje smo zaslužili penziju i ostajemo
ovdje, u našoj vikendici, koja tako postaje obiteljska kuća.
- O! -
iznenađeno uzvikuje Ika. - Postajemo istinski susjedi.
- Upravo tako
- potvrdi Pero.
- Pa, drago
mi je - kaže Ika, zaustavlja se i svojom tjelesinom primorava na zaustavljanje
i sugovornika. - Ma baš mi je drago zbog toga!
- Nadam se -
kaže Pero učtivo, kao što je sve radio - kako ćemo biti dobri susjedi
jedni drugima.
- Ne vidim
razloga da ne bude tako! - uzvikuje Ika i široko se osmjehuje. - Ma baš mi je
drago! A sigurna sam, da će se i ostali obradovati, kad čuju vijest.
Smijem li im ja reći?
- Naravno,
susjedo, zašto ne? Pa nije to tajna.
- Svima
ću razglasiti - reče Ika i ponovo briše čelo koje joj se orosilo
znojem: višak kilograma kojeg ona ne priznaje. - Prijatna vam šetnja.
- Hvala -
kaže Pero i gleda za Ikom, koja brzo grabi debelim nogama i udaljava se od
njih.
- Kao da i
onako ne bi svima rekla - tiho promrmlja Jana.
- Pusti! -
Pero odmahuje rukom. - Bezazleno zadovoljstvo.
- Tako si
mekan - kaže mu supruga. - Opraštajući, prava je riječ. Za svakoga
imaš poneku lijepu riječ.
Pero joj se
nasmiješi, oči mu zadovoljno iskre, obgrli joj ramena, pa povede uz obalu,
korak po korak, polako i sa uživanjem: ritual koji godinama vjerno upražnjavaju
i čije zadovoljstvo sa godinama ne opada.
Poznati su u
svojoj četvrti, u kojoj posjeduju malu, ali veoma udobnu vikendicu, u
kojoj već dugi niz godina provode ljetne mjesece. Zimske mjesece i sve one
ostale, žive i rade negdje u
Njemačkoj, nitko ne zna točno u kojem gradu. Njihove su večernje
šetnje postale legendarne: ni prolom ih oblaka ne može omesti u njihovom
uživanju zajedničke šetnje.
Kao i svakog
jutra, Pero je ustao prvi, skuhao sebi kavu, a svojoj Jani kakao i odnio joj ga
u krevet. Sjedeći podbočena mnogim jastucima, Jana je popila topli i
slatki napitak, pa ustala. Malo se vrzmali po kući, otišli na tržnicu,
jedan sat na more, osvježili se kratkim plivanjem, vratili kući, spremili
zajednički objed i malo odrijemali poslijepodne. Svakidašnje. Rutinski.
Kao što rade već godinama, kad se nalaze na godišnjem odmoru. Ovdje u ovom
malom naselju, koje polako, ali sigurno, postaje turistički privlačno
mnogima. Pero i Jana su starosjedioci: prepoznali su prednosti i ljepote mjesta
odavno, još prije četrdeset godina, kad su prvi put došli ljetovati u
iznajmljenoj sobi.
Kasnije su se
dogovorili sagraditi vikendicu i u njoj provoditi svoje teško zaslužene odmore.
Učinili su to i postali ponosni vlasnici vikendice, a mještani ih
počeli gledati sa odobravanjem. Dopadali im se onako mirni, staloženi,
prijazni i iznad svega učtivi. Nikada ih nitko nije čuo da su podigli
glas, vikali: njihov je nastup uvijek bio pažljiv, tih, odmjeren.
- Je li
dosta, draga moja? - upita Pero: stigli su do samog kraja šetnice i nastave li
dalje, morati će prijeći na kozju stazu.
- Dosta je -
odgovori Jana, i zahvalno mu se osmjehne.
- Onda se
okrećemo - odluči on - i vraćamo. Popiti ćemo čaj na
terasi i zatim u krevet. Dan je bio dug.
- U pravu si,
dragi - reče ona. - Kao i uvijek.
Sjede na
terasi, između njih okrugli stolić, na stoliću čajnik i
šalice iz kojih se puši. Mjesečina ih blago obasjava, a šum mora tiho
dopire do njih. Sjede tiho, ne razgovaraju, srču čaj i uživaju.
Pero prekida
trenutke nepomičnosti, ustaje praćen pogledom Jane, koja ga
iznenađeno gleda. Obično je ona ta koja prva ustaje i prekida
čaroliju ljetne večeri.
- Gdje
ćeš? - pita ga ona. - Zar čaj nije dobar?
- Sve je u
redu sa čajem - umiri je on. - Idem na trenutak u kuhinju. Reci, draga,
trebaš li nešto?
- Ništa -
odgovori Jana i uzdahne. - Sve imam.
Pero klimne:
drugačiji odgovor nije ni očekivao. Dugim i sporim koracima odšeta do
kuhinje, pa pogledom počne pažljivo promatrati predmete oko sebe. Laganim
pokretom desne ruke dohvati oklagiju i odvaže je u ruci. Zadovoljan njenom
težinom, klimne.
Polako,
uobičajenim korakom vrati se na terasu i bez riječi, dok mu je lice
sasvim mirno, ali nikako ukočeno, udara Janu, svoju ženu. Snažnim zamahom
visoko podignute desnice, spušta tešku oklagiju na Janino lice. Za trenutak joj
vidi oči, širom otvorene, zatim crvenilo i Jana, koja više nije Jana,
polako klizne sa stolice klonulo, mlohavo, padne na pod.
Mirno, sasvim
mirno, Pero se vrati u kuhinju, uzme konopac, koji je pripremio još ovog jutra,
napravi omču. Drugi kraj čvrstog i glatkog konopca zaveže za rešetke
na prozoru, koje služe kao prepreka nekim mogućim provalnicima, popevši se
na stolicu. Namakne omču oko vrata, pa posljednji put mirno, blago,
pogleda po dobro mu znanim predmetima i sa stolice zakorači u prazno.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.