- Moje ime uopće nije važno - reče on uz miran osmjeh i doda, silazeći u kanal u kojem smo se nas trojica nalazili i u kojem smo kopali. - Jedan sam od mnogih, kojeg je zadesila zla kob: ni prvi ni posljednji. Nevažan.

   Smiješak mi zatreperi oznojenim licem: stari mi odmah postao simpatičan. Shvatim kako se njegove riječi odnose na posao koji obavljamo i za koga ga obavljamo i pod kojim ga uvjetima obavljamo. Primijeti  moj smiješak i dobroćudno mi klimne. Nit se povezanosti potegla između nas. Prijateljski se osmjehujući jedan drugom, stojimo u svježe iskopanoj zemlji, pogledi nam se dodiruju i osjećamo bliskost, usprkos ponoru godinama koji zjapi između nas.

   - Što je?! - izdere se na nas Gazda. - Ne plaćam vas da mi tu čavrljate! Čavrljajte u slobodno vrijeme!

   Bila je to najteža godina mog života i onako, duboko u sebi, kad se prisjećam tih teških dana, nazivam je godinom sranja.

   "Oluja", ona ratna, samo što nije zatutnjala, ali mi to nismo mogli znati. Znojili smo se pod lipanjskim suncem i dirinčili za novonastalog kapitalistu i nismo se mogli snaći u toj ulozi. Kao i mnogi drugi, tako sam i ja u četrdesetoj izgubio radno mjesto,  za koje sam, ponovo kao i mnogi drugi, pogrešno mislio kako mi je osigurano do kraja života. Ništa nije sigurno, shvatio sam. Osim smrti. Mračna me misao proganjala, dok su mi mišići pucali zbog prevelikog i za mene neuobičajenog napora.

   - Nevješt si - dobaci mi potiho Barba, primijetivši kkako se mučim.

   - Prvi put ovo radim - priznam mu. - Nikad prije nisam držao ni kramp ni lopatu u rukama.

   - Nemoj tako - reče on i dodirne mi rame. - Gleddaj: prenesi težinu na butine i nogama pomaži rukama, lakše će ti biti, iako je i dalje teško.

   Poslušam ga i odmah primijetim promjenu: naravno, i dalje je teško, ali je i prilično lakše.

   Uz Barbu postalo mi lakše. Vrijeme se prestalo onako očajno sporo vući, kao prije njegovog dolaska. Izmjenjivali smo po koju riječ, kopajući  polako i ne žureći se: trebali smo iskopati kanal dugačak gotovo trideset metara, a dubok sto i pedeset centimetara, sami, bez mehanizacije, snagom svojih ruku.

   - Baš kao u doba faraona - primijetim tog vrućeg dana.

   Barba se glasno nasmije i nadlanicom obriše znojno i potamnjelo od sunca čelo. Zaškilji prema meni.

   - Ljudska je snaga jeftina - reče mi. - I nije ih briga za nas. Ima ih bezbroj koji čekaju na posao i lako smo zamjenjivi.

   - Što je vas natjeralo da prihvatite ovo dirinčenje? - izleti mi: već smo četiri dana radili jedan pored drugog i osjećao sam kako mu mogu početi postavljati pitanja, bez straha da će se Barba uvrijediti.

   - Bijeda - kratko odgovori on, odbacujući lopatu: deset je sati, vrijeme odmora, marende. - Sve su mi spalili još u samom početku devedeset i druge. Imao sam u zaleđu Zadra poprilično toga vrijednog, sad nemam ništa. Osim sebe. Ako se to računa! Ja volim i to ukalkulirati.

   - Uvijek sve okrećete na šalu - kažem mu smijući se i protiv volje. - A znam da vam nije previše do smijeha. Mrzite li ih?

   - Koga? - Barba me iznenađeno pogleda.

   - Srbe - rekoh. - Oni su vam spalili kuću, zar ne?

   - Nisu mi Srbi spalili imanje - odgovori on odmahujući glavom i odmotavajući poveliki sendvič. - Samo je jedan od njih to učinio. Ne možeš mrziti čitav narod, zbog čina jednog njihovog pripadnika.

   - Mekani ste - kažem mu i ne vjerujem svojim ušima: ddo tog sam trenutka od mnogih čuo sasvim drugačija razmišljanja. - Svi bi ostali bili prepuni mržnje. Dovoljno se okrenuti oko sebe i pogledati.

   - Ja nisam "svi" - reče on sa posprdnim smiješkom. - Nikada nisam bio i nikada neću biti. Pripadati gomili, nije osobita čast. Nije to za mene.

   Pet dana kasnije, pažljivo polažemo debele i teške cijevi u iskopani kanal, spajajući ih jednu uz drugu. Buduća kanalizacija.

   Naravno, nema dizalice: sve  obavljamo svojim rukama, svojom snagom, svojim znojem. Polažemo pažljivo jednu cijev uz drugu i spajamo ih i tako čitavo jutro, odmaramo pola sata oko deset i  nastavljamo poslijepodne sa mukotrpnim poslom, dok se minute pretvaraju u vječnost. Vrućina. Sunce nas nemilosrdno peče i oko tri sata poslijepodne, svi smo gotovi, iscijeđeni: ni grama snage ne ostaje više u nama. Dok se mi znojimo od napora i nemilosrdne vrućine Gazda stoji u hladovini, jede veliki sendvič i zalijeva ga pivom. I promatra nas. Pažljivo.

   - Moramo odmoriti - reče Barba Gazdi. - Preumorni smo.

   Mi ostali, nas trojica, stojimo mirno, loveći dah, dok se znoj slijeva niz naša tijela i dok drhtimo od umora koji nas pobjeđuje: osjećamo zahvalnost prema Barbi. Rekao je glasno ono što svi mislimo, a što se ne usuđujemo reći. Ali se dobro vidi na našim iscrpljenim licima.

   - Nastavite! - naredi nemarno Gazda.

   - Suviše smo umorni - ponovi mirno i strpljivo Barba. - Zbog umora ćemo pogriješiti i netko će nastradati.

   - Što si ti? Neki bunđija?

   - Nisam bunđija. Samo...

   - Uzeo sam te samo zato što su me moljakali za uslugu - zapišta Gazda. - Uvijek se sirotinja buni.

   - Ništa se ja ne bunim - mirnim glasom reče Barba. - Samo vas obavještavam o činjenici kako više nismo sposobni raditi. Potreban nam je odmor.

   - Ti me obavještavaš?! - Gazda odlaže sendvič i pivo u hlad i stupa na vrelinu sunca: svi primjećujemo njegov trzaj tijela, kad je stupio na osunčani dio. - Tko si ti da me o bilo čemu obavještavaš?

   Barba šuti. I mi oko njega. Svi, osim Gazde, stojimo u iskopanom kanalu, sunce nas nemilosrdno prži i svi sa bijesom i nadom gledamo u gazdu.

   - Što si ti umišljaš? - nastavlja zapjenjeni Gazda. - Što umišljaš da si? Reci!

   - Ništa ne umišljam.

   - Što si ti da me obavještavaš? - pita vrišteći i dalje Gazda, a lice mu crveno, velika i tamnoplava mu žila pulsira na sredini čela: čini se kao da će puknuti. - Što si ti? Što umišljaš? Što si?

   - Što sam? - uzvraća Barba mirno, ne podižući glas. - Čovjek sam, eto što sam.

   Muk. Gazda stoji i sa nevjericom gleda u Barbu, nas, ponovo u Barbu. Potpuno je zatečen ovim odgovorom i ne zna se nositi sa njime. Što odgovoriti? Pitanje kao da mu blješti na namrštenom licu. Što odgovoriti? Guta riječi zajedno sa pljuvačkom. Zatim odmahuje rukom i okreće nam leđa. Prešutno nam daje toliko potreban odmor. Vraća se sendviču i pivu, a mi, osjećajući neizmjerno olakšanje, posjedamo u jarku, suviše umorni da bi se iskobeljali iz njega i potražili hladovinu.

   Nakon dvije minute, snagom volje ustajem i polazim prema vodi, punim plastičnu bocu i puštam vodu po jednoj rupičastoj majici, pojeo je znoj, pa se vraćam. Dodajem majicu Barbi, koji je zahvalno prima i polaže iza vrata, na mjesto u koje sunce najžešće upire. Gleda me sa tihom zahvalnošću.

   - Evo vode za Čovjeka - kažem mu, pružajući mu hladnu plastičnu bocu: ništa drugo nisam mogao učiniti za njega.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.