Zajednički
- Možeš li? -
pita me ona.
- Jedva! -
kažem, više izbacujem sa dahom, nego što govorim.
- Izdrži -
moli me ona. - Moramo izdržati.
- Hoću!
- odgovaram, a znoj mi curi sa čelaa u oči i peče.
- Znam da
hoćeš - kaže ona i gleda me pravo u oči: lice joj znojno i zažareno,
ali odaje radost i iščekivanje, nikako umor; zavidim joj. - Uvijek si bio
tako jako i upravo jebeno izdržljiv.
Zahvalan sam
joj na tim riječima: daju mi poticaj, koji mi je i te kako potreban i
trudim se još više, dok grabimo zrak u ritmu, zajednički dišemo, dva
zahuktala stroja na zajedničkom zadatku, udruženi, potpomažući se
međusobno. Osjećam mišiće kako mi se grče, stežu se i
opuštaju ludim, umalo paklenim ritmom, ubrzavamo i grabimo zrak, dok nam tijela
pjevaju pod naporom i osjećamo zanos. Koji nas obavija i prisutan je u
svakoj kapljici znoja koji se izdašno, u pravim malim potocima, slijeva niz
našu pregrijanu kožu.
- Još malo - dašćem,
jer moram, osjećam polet, zanos, krv mi udara u glavi, bubnja u ušima
ponovo polet i čupam posljednje atome snage iz utrobe.
- Da, još
malo - stenje ona - još sasvim maloooo!
Pogledavamo
se, oči joj sjaje divlje, a znam da i meni sjaje i naši se sjajni pogledi
udružuju u posljednji bolno-slatki napor: zajedničkim snagama tjeramo
jedno drugo strelovito ka kraju.
- Uhhhhhhhhhhhhhhhhhhh - dašće ona.
- Uhhhhhhhhhhhhhhhhhhh - dašćem ja, dok zajedno, jedno
uz drugo, ramena nam se gotovo dotiču, prolazimo kroz cilj: uspjeli smo
pretrčati naš prvi zajednički polumaraton!
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.