Sumnja
Tiho
otključavam vrata: namjera mi je iznenaditi Alenku, svoju mladu i lijepu
ženu. U rukama držim buket žarko crvenih ruža, a u sredini je jedna jedina žute
boje, žute poput Alenkine kose: divan kontrast i siguran sam, kako će se upravo
taj detalj najviše dojmiti Alenke. Voli neobično, a ja je volim
iznenaditi. Ulazim u kratak hodnik, koji vodi pravo u dnevnu sobu i u trenutku
kad želim zatvoriti ulazna vrata, začujem njen glas, glas svoje Alenke,
tih, kultiviran, melodičan.
- Napišite
jednostavno samo jednu riječ - govori ona nekome. - "Jedinome",
neka bude samo ta riječ...u redu? Hvala lijepo!
Stojim
ukočeno u hodniku, dok mi tijelom prolazi ledeni valovi ružne sumnje, koji
se polako pretvaraju u bolne valove, koji sve jače i jače udaraju u
mojoj uzbuđenoj nutrini. Teško dišem, jedva dišem. Je li to moguće?
Doživljavam li ovo istinski? Nije li to samo san? Ružan san?
- Vrlo ste
ljubazni - čujem Alenku kako govori dalje i shvaćam kako telefonira:
ali tko je sa druge strane žice? - Biti će to sasvim dovoljno.
Bježi! Udara
u meni neki ludi poriv. Ne razmišljajući, postupajući sasvim
nagonski, poput zvijeri u prašumi, okrećem se tiho i još tiše izlazim iz
stana: vrata pažljivo i bez šuma zatvaram za sobom.
Silazim niz
katove i znojim se, ali ne zbog vrućine, koja, iako je kraj ljeta, još i
dalje vlada i muči nas svojom težinom. Košulja mi se zalijepila za
leđa, a jezik za nepce: dehidrirao sam. Odlučujem se otići u
obližnji kafić, popiti ledeno pivo i isto tako ledeno razmisliti o onome
što sam upravo čuo.
Jesam li
dobro čuo? Sumnja me i dalje muči, počinjem u sve sumnjati, pa
čak i u svoj sluh. Duboko u sebi znam kako sam dobro čuo, nisam se
prevario. Alenka nekome šalje nešto uz poruku u kojoj piše
"Jedinome". To bi i sasvim glup čovjek shvatio, ali ja se i
dalje kolebam, odbijam prihvatiti činjenicu, jer...volim je, volim Alenku
i ne mogu podnijeti misao o njenoj nevjeri..
Dok polako
pijuckam drugo ledeno pivo, prvo sam iskapio gotovo nadušak, prisjećam se
života sa Alenkom. Sve do današnjeg dana, nježnost je strujala između nas,
povezujući nas, mislio sam i vezujući nas za uvijek. A sada... ne
znam što misliti i to me boli.
Ima li
drugoga? Ako ima: koliko dugo ga ima i koliko dugo me vara? Ta me misao zaboli
i znam kako mi se lice grči: primjećujem kako me neki gosti
začuđeno i znatiželjno promatraju. Možda sam neki luđak? Prepun
ih je svijet! Fanatika i luđaka koliko hoćeš. Kojima ljudski život,
pa ni njihov vlastiti, na znači baš ništa!
Upućujem
im osmjeh prepun mekoće, blago ih gledajući i prestajem se mrštiti
nad čašom. Srčem ledenu tekućinu koja mi pruža osvježenje, ali
sumnja ne nestaje i polako je zamjenjuje bijes. Koji raste.
Ubiti ću
je! Ubiti ću kučku! Ne dozvoljavam da me pravi budalom! Sve sam joj
dao, pružio sve što je poželjela. Dovoljno je bilo da pogleda neku
stvarčicu, obično malu i skupu i nepotrebnu sitnicu, a ja bih joj to
kupio već sutradan. Za posljednji sam joj rođendan, dvadeset i osmi,
poklonio "bubu" kabriolet, žarko žute boje. Vrištala je od sreće
i skakutala i pljeskala uzbuđeno dlanovima, a ja sam uživao u njenoj
sreći. Gledao sam kako joj divna kosa boje žita poskakuje i reflektira
svijetlost i bio sretan, sretan...Mazio sam svoju mladu ženu i uživao u tome. I
želio da vječno potraje, moje maženje, njena sreća.
Prije tri
godine, kad se udala za mene, odveo sam je na bračno putovanje iz njenih
snova: na Kubu. Govorila mi je kako želi posjetiti Kubu od kad zna za sebe, a
ja sam od trenutka kad sam je upoznao, živio samo zato da ispunjavam njene
želje. Njena je radost postala moja radost. Njen život, moj život.
Otpijam još
malo hladne i žute i gorke tekućine i sjećam se njenih riječi,
izgovorenih u moju prosijedu kosu, dok me njene nježne ruke miluju.
- Ti si moj
mačak - prede mi ona u uho. - Moj mačak koji me čini sretnom.
- Sretna si
sa mnom? - pitam sretno: želim čuti potvrdu mnogo puta.
- Beskrajno -
odgovara Alenka. - Apsolutno sretna.
- I ništa ti
ne smeta?
- Opet ti o
istom! - kaže ona mazno i privija se uz mene: golo joj je tijelo zanosno i
vruće i ponovo je želim, uvijek je želim. - Ne, ne smeta me razlika u
godinama. Ti svojih pedeset godina nosiš dostojanstveno: trbuh ti je ravan,
tijelo zategnuto, izgledaš sjajno i ja te volim upravo takvog. Da si
drugačiji, ne bih te mogla ovoliko voljeti. Voljela bih te svejedno, jer
drugačije ne može biti, ali ne bih te voljela ovako ludo i strasno.
Dok govori,
ruke joj znalački lutaju mojim tijelom, uzbuđuju me do ludila i
uskoro se utapam u ponoru slasti i prestajem misliti o bilo čemu: ništa
više ne postoji, osim žene u mom naručju, žene koja mi pruža nasladu,
toliko naslade, da mi se ponekad čini kako više ne mogu uzdržati toliko
uživanje. Koje iz dana u dan raste.
Svaki je dan
sa Alenkom protekao u bezmjernom uživanju. Samo je jedan događaj potresao
naš zajednički život. Prije godinu dana, naravno na Alenkinu molbu, kupio
sam joj psa, maltezera: bijelu i pahuljastu mrlju koju je obožavala. Postao sam
ljubomoran na Raa, kako je nazvala psa i samom se sebi smijao zbog toga. Prije
četiri je mjeseca jadni Ra završio pod kotačima našeg nepažljivog
susjeda, koji je prebrzo i ne pazeći suviše, prešao preko bijele sitnice,
Alenkinog ljubimca nazvanog po egipatskom bogu sunca. Nisam znao da čovjek
može toliko patiti, kao što je patila Alenka. Još sam je više, ako je to
uopće bilo moguće, zavolio zbog toga. Lijepa i osjećajna. Zar
nisam sretan? Presretan?
Od tog se
dana Alenka počela mijenjati: i dalje je bila pažljiva, skakutala oko
mene, ali još je nešto lebdjelo u zraku oko nas, nešto što nisam znao imenovati
i upravo me ta bezimenost plašila. Je li se uplašila smrti koja nas iznenada
posjetila, okrznula, ostavila trag u našim životima?
- Želite li
još jedno pivo?
Gledam ne
shvaćajući. Zatim brzo klimam glavom i obaram pogled: ne želim da mi
mlada djevojka u očima pročita patnju. A patnja raste i raste i sve
sam više uvjeren u to, kako me moja Alenka, koja je prestala biti moja, vara.
Ševi se sa drugim, da nazovemo to pravim imenom. Pravi me budalom. Kuja! Ubiti
ću je! Ako ne može biti samo moja...
Ustajem
toliko naglo, trzajem, gotovo skokom, da se stolica iza mene ruši, ali ne
obraćam pažnju na to. U duhu vidim Alenku kako se sladostrasno grči u
naručju drugog i više ne mogu mirovati. Ne mogu ostati sjediti, biti miran.
Moram nešto poduzeti! Dok krupnim koracima grabim preko ulice, bijes u meni
divljačkom snagom buja. Grudi me nepodnošljivo bole. Osjećaji…
- Gospodine!
Gospodine!
Okrećem
se i vidim kako mlada konobarica trči za mnom i donosi mi crveni buket,
boja je to krvi, koji je ostao zaboravljen na stolu.
- Zadržite ga
- kažem joj, okrećem joj leđa i juurim: odjednom mi se silno žuri,
moram što prije vidjeti Alenku.
Ulazim u
zgradu i grabim po dvije stepenice. Napišite "Jedinome", bila je
rekla i bol me prožima od tog sjećanja dok
se uspinjem ludom brzinom i za čas sam na svom katu, ispred svog
stana, kopam po džepovima, tražim ključeve, konačno ih nalazim,
otključavam vrata i ulazim u stan.
Tišina. Kao da
je stan prazan. Ali znam kako nije tako: znam da Alenka sklupčana poput
mačke sjedi u svojoj omiljenoj fotelji i u tom nemogućem položaju
čita neku knjigu. Iz nekog razloga, ta mi misao još više podjaruje i onako
veliki bijes i već polulud od svoje nabujale mašte, u kojoj vidim svoju
Alenku u naručju drugog, golu i strastvenu, pohotnu, uletim u dnevnu sobu.
Sjedi u
fotelji baš onako kako sam zamislio i podigne začuđeni pogled sa
knjige koju je upravo čitala.
- Zašto?! -
kriknem: bijes mi zamaglio pogled i vidim je nekako iskrivljenu, kao u onim
smiješnim zrcalima, u kojima sam se volio ogledati kao dijete.
- Što ti je?
- upita ona: nevino janješce! - Što zašto?
- Kujo! -
vrištim i jurim prema njoj već ispruženih ruku: izluđuje me njen
nevin izgled, za koji znam da je samo maska, maska koja prikriva njeno pravo
lice, lice pohotne i lažljive kuje, a u meni odjekuje ona njena tiho izgovorena
riječ u telefonski aparat: "Jedinome" i zabija se u mene poput
noža. - Ne ćeš, kujo jedna nikad višeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!
Nešto
kasnije... kao da se budim, vraćam, iz sna, transa, nisam siguran...
ogledavam se oko sebe i počinjem se snalaziti u prostoru, ali vrijeme kao
da je stalo. Onog trenutka kad je Alenka klonula u mojim rukama, kliznula iz
njih i polako polegla na uglačani parket. I sad tamo leži: beživotna hrpa
prema kojoj ništa ne osjećam. Prošlost. Laž. To se dvoje isprepliće i
omotava oko mene, oko mog života, koji i nije bio pravi život.
Prilazim baru
i sipam dupli konjak. "Fundator" je to, španjolski konjak, jako
dobar, odličan, ali ovog puta ne uživam u njegovoj aromi, okusu. Tresem u
sebe prvu čašu poput vode i punim odmah drugu. Ne osjećam jačinu
tamne tekućine. Ne osjećam ništa: prazan sam. Prilazim telefonu.
Pozvati ću policiju: doznati će svakako, pa zašto da ne doznaju od
mene? Svejedno. Sve je svejedno. Sada.
Dok podižem
telefonsku slušalicu, pogled mi počiva na malom komadiću zelenog
papira, na stolu, pored telefona, mali blok za poruke, a na njemu čitam i
ne shvaćam, odbijam shvatiti, ne mogu shvatiti, ne želim shvatiti...
Piše
Alenkinim sitnim i lijepim i pomalo ukošenim rukopisom: "Naručiti
nadgrobni kamen za malog Raa, a na njemu će pisati jednostavno
"Jedinome" i ništa više, jer više nikada neću imati psa!"
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.