TV
Je li to
istina? Događa li se to u zbilji, u realnom vremenu? Nalazi li se u svom
stanu? Nije li pogriješila i ušla u tuđi stan?
Jagoda,
šesnaestogodišnja, punašna djevojka, gimnazijalka, smeđe i poluduge kose,
koja joj ravnomjerno pada na ramena i blago se kovrča, stoji gotovo u
sredini dnevne sobe i gleda u stolić u kutu: na stoliću se
kočoperi velika plava vaza, a u njoj
crvene i žute ruže, dreče bojama i mame pogled. Ali se Jagodi
pogled na njih ne dopada: nema ona ništa protiv cvijeća, naprotiv, jako ga
voli, ali se sada cvijeće nalazi upravo na mjestu na kojem inače
stoji velika televizija, kolorica, naravno, i bez koje je dnevna soba
neprepoznatljiva. Pa ta je magična kutija Jagodin najdraži predmet u
stanu!
- Mamaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! - otme joj se
panični zov-jauk iz usta, a smeđe joj se oči uplašeno ogledaju:
još se nada ugledati čarobni blješteći ekran, koji je odvodi daleko
od ove sive svakidašnjice, njišući je u nježnom ritmu zaborava.
- Zvala si? -
pita je majka: neopaženo je ušla, visoka i krupna žena u ranim
četrdesetima, smeđe kose i isto takvih očiju.
- Pa gdje je
televizija?! - vrišti Jagoda.
- Smiri se -
kaže joj majka, ali ni ona sama nije mirna. - Nema potrebe za urlanjem. Zar
više ne znaš normalnim glasom govoriti?
- Ne
skreći sa teme! - vrišti još jače Jagoda. - Pitala sam: gdje je
televizija?
- Čula
sam. Nisam mogla, a da ne čujem tvoje pitanje.
- I? - Jagoda
nestrpljivo, poput ždrebeta, udara nogom.
- Bacila sam
je - kaže mama i gleda otvoreno u lice kćeri.
- Što? -
Jagoda misli kako nije dobro čula. - Što si učinila?
- Bacila sam
tu glupu kutiju! - odreže majka, gledajući je čvrsto u oči.
- Jesi li
luda?!
- Tvoje me
nemoguće ponašanje natjeralo na taj čin.
- Moje
nemoguće ... - Jagoda prekida rečenicu i koluta očima u
nevjerici. - O kakvom to ponašanju govoriš? Ponašam se onako, kako se uvijek
ponašam!
- Upravo
tako!
- Što upravo
tako?
- Ništa drugo
ne radiš, već samo sjediš i buljiš u tu vražju kutiju - reče joj
majka, a na licu joj odlučnost. - Morala sam to učiniti, zar ne
shvaćaš?
- Ne, ne
shvaćam! - bijesni Jagoda.
- Zaglupila
si sjedeći po čitave dane pred televizijom - odbrusi joj majka. -
Inače bi shvatila.
- Shvatila,
shvatila... – ponavlja i ne može se zaustaviti Jagoda. - Shvatila što?
- Ovo što ti
pokušavam reći - strpljivo objašnjava mama. - Odlučila sam prekinuti
tvoje nemoguće ponašanje! Bolje rečeno, odsustvo svakog ponašanja,
jer po čitave dane samo sjediš i buljiš u ekran. Gledaš sve. Doslovno sve!
Od filmova do reklama! Opsjednuta si. To nije normalno ponašanje i moraš
prestati sa time.
- Ali - u
panici pita Jagoda - što ću onda raditi?
- Što
ćeš raditi? - Majka joj širokim pokretom ruke zamahuje. - Ogledaj se malo
oko sebe, zaboga! Čitav je svijet oko tebe, a ne u toj prokletoj kutiji!
Vidi knjige! Kad si posljednji put otvorila neku knjigu? Ili izašla u šetnju?
Pozvala društvo? Ili učinila bilo što drugo osim buljenja u ekran?
- Ali,
mama...
- Šuti! -
viče joj majka. - Ovog puta ne popuštam! Pogledaj se! Debela si! A znaš li
od čega si debela? Od sjedenja pred televizijom i žderanja krumpirića
i čokoladica...ne krećeš se, sjediš i jedeš, neprekidno i to traje
već previše vremena i zbog toga sam izbacila televiziju iz kuće.
- Ti nisi
normalna - ogorčeno reče Jagoda.
- Može biti -
mirno joj odgovori majka. - Ali biti će ovako kako sam ja rekla, a ne kako
ti želiš. Izvoli otvoriti neku knjigu i za promjenu malo učiti, ili barem
nešto pročitati, umjesto buljenja u raznorazne glupe serije. Ma kako samo
možeš gledati takve gluposti? Vampiri! O bože, koje li gluposti!
- Mama, molim
te ...
Ne pomaže
ništa. U panici, Jagoda vidi majku kako odlučno izlazi iz dnevne sobe,
napušta raspravu, odlazi sa bojišta, ostavlja samu Jagodu, potpuno samu, bez
televizije. Prestravljena zbog sumorne budućnosti koja je očekuje,
Jagoda pruža ruku u posljednjem pokušaju promijeniti nešto, ali...
... pada
čitavom težinom na uglačane parkete i sa nerazumijevanjem se ogleda,
širom otvorenih očiju. Gdje je? Što se događa?
Polako joj se
pogled razbistri, shvaća: san, sve je to bio san. Sa uzdahom olakšanja,
Jagoda nespretno i tromo ustaje, ima višak kilograma, pa se vraća na
izgužvani kauč sa kojeg je pala, prekidajući na taj način
košmar. Osmjehne se kad pogleda prema velikoj televiziji, nikakvog cvijeća
tamo nema, a na programu je upravo "Red Carpet ", njena omiljena
emisija.
Malo se
pomjeri na kauču, nešto iza njene stražnjice zašušti. Refleksno, ne
razmišljajući, Jagoda posegne rukom iza leđa, izvadi napola praznu
vrećicu čipsa, izvadi dva krumpirića i sa zadovoljstvom ih strpa
u usta.
"
Pogledaj se! Debela si! A znaš li od čega si debela? Od sjedenja pred
televizijom i žderanja krumpirića i čokoladica...ne krećeš se,
sjediš i jedeš, neprekidno i to traje već previše vremena i zbog toga sam
izbacila televiziju iz kuće."
Rečenica
iz sna je ne napušta i Jagoda ustaje, odbacuje vrećicu čipsa naglim
trzajem ruke, baš kao da u ruci drži zmiju otrovnicu. Trenutak stoji, noge joj
podrhtavaju, ali odmah zatim odlučnim pokretom ruke hvata daljinski, gasi
televiziju i odlazi u kupaonicu.
- Mama! -
viče. - Molim te onu bijelu maju! Izlazim večeras!
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.