Grad nam je bio pred nosom, a nismo mogli do njega

DOČEK

Grad nam je bio pred nosom, a nismo mogli do njega. Smatrali smo se prevarenim. Bio sam u blagovaonici, kad jedan od posade provirio sa čupavom glavom i vrisnuo:

- Javili su da će nas pilot odmah uvesti u luku, ako stignemo do šest sati!

Bila je Stara godina i svi smo željeli stići na vrijeme i Novu godinu dočekati na kopnu, u nekom zadimljenom i prepunom žamora lokalu, okruženi ženama, alkoholom, svim onim što posljednjih mjesec dana nismo imali prilike vidjeti. Luka je bila Odessa, Ukrajina, mada smo svi govorili da je u Rusiji.

- Povećaj broj obrtaja! - vrisnuo je ponovo onaj čupavi gore. - Želim vidjeti i druge njuške, a ne samo tvoju!

Povećali smo broj obrtaja i strojarnica je brujala, podrhtavala, ali gurali smo iznenađujuće dobro, uzevši u obzir gadne valove na površini. Bili su dugi, olovno sivi i nemilosrdno su nas bacali na sve strane, a vjetar je zviždukao kroz jarbole i sve se treslo, savijalo. Stigli smo pred luku Odessa pola sata prije, ali nas svejedno nisu uveli u luku! Nikakvo objašnjenje nismo dobili i to nas je raspalilo!

Svi su na brodu pomahnitali! Psovke su se orile, sve jače i jače, dok barba, zapovjednik, nije to prekinuo, donijevši sanduk viskija i alkohol je djelovao čarobno na sve. Pili su i buljili prema svjetlima grada, a ja sam u 8 sati primio stražu, spustio se u strojarnicu na slijedeća 4 sata, točno do ponoći, do Nove godine!

Pivice su mi počele stizati, a da nikog nisam zamolio na to. Prvi je to učinio upravitelj stroja: donio mi je dvije pive, namignuo i nestao. To je bio signal ostalima! Prvi je strojar to vidio, odmahnuo glavom i rekao:

- Samo ne žestoko dok si ovdje dole! Nemoj da svi u velikom vatrometu odletimo u zrak!

Nisam pio žestoko, ali pive su stizale takvom brzinom, da sam ih jedva stizao tamaniti! Svi su ih donosili, potajno jedan od drugog, a ja sam mudro šutio, misleći da je bolje imati više nego manje donositelja cuge. Kako je vrijeme odmicalo, pijanka je gore visoko iznad moje glave u salonu časnika postajala sve mahnitija. Ljudi su teturali, što od alkohola, a bogme nešto i zbog mora, koje nas i dalje valjalo na sidru, ništa manje nego na otvorenom moru.

U ponoć sam predao dužnost zamjeni, koji je naravno bio polupijan kao i ja, popeo se gore i pridružio pijanci. Sad sam počeo cijediti uzo, grčku rakiju, bilo mi dosta pive, koja mi je klokotala u stomaku. Pjevali smo i pili sve jače i brže, misleći na naše porodice i prisjećajući se ostalih dočeka na raznim mjestima. Jedan po jedan član posade se predavao pijanstvu, a ni sam nisam zaostajao. Divlje smo orgijali! I odjednom, bilo je točno dva sata, to dobro znam jer sam u tom trenutku pogledao na sat, sjetio se da smo dva sata naprijed i da je tamo kod kuće sad upravo ponoć, popio sam naiskap tko zna koji po redu uzo , a paluba mi se odjednom neobjašnjivo našla pored samog lica. Srušio sam se mrtav pijan! Smijali su se svi oko mene, zgrabili me za ruke i noge, ponijeli prema krmi, gdje se nalazila moja kabina, a ja sam im govorio:

-Pustite me, još nisam dovoljno pijan, pustite me…

Bacili su me na krevet i isti sam čas potonuo u toliko željeni crni zaborav!

U osam ujutro, bio sam na poslu u strojarnici, baš kao da se ništa nije dogodilo prošle noći, dok su svi oko mene plazili brodom poput duhova, blijedi, neispavani i sa podočnjacima, noseći pive u rukama, gaseći žeđ i ubijajući nesnosni mamurluk, koje prokleto mrtvo more nije nimalo ublažavalo.