Tješiteljica
Drhtavom
rukom Vanja posegne za telefonom. Možda ne bi trebala zvati? Možda bi bilo
bolje svu tu bol i razočarenje zadržati u sebi, nikome je ne otkriti.
Patiti sama. U tami. Sakrivena od svijeta, koji se sve do protekle noći prostirao
blistavo i uzbudljivo ispred nje. Da bi odjednom se survao u bezdan očaja i
prazninu crnila. Luta iz prostorije u prostoriju i ne nalazi mira. Gdje god
pogleda, vidi njega, vidi Vilima u svakoj fotelji, na kauču, pored
prozora...
Potpuno
sluđena priviđenjima, Vanja zgrabi telefon baš kao da joj život ovisi
o njemu. Grčevito ga drži znojnom šakom, steže uz uho, dok kažiprstom
lupka po dobro joj znanim brojevima.
- Da? - javi
se glas nepovjerljivo.
- Moramo se
vidjeti! - odmah reče Vanja. - Što je prije moguće!
- Vanja? -
upita ženski glas sa druge strane. - Zašto se ne predstaviš? Što se dogodilo da
si toliko uzrujana?
Vanja
nervozno trza crnokosom glavom, dok joj krupne i crne oči žalosno sjaje:
na rubu je suza.
- Bila si u
pravu, Suzana - drhtavo reče. - Ostavio me ...
- Oh! ...
- Moramo se
vidjeti - reče Vanja nervozno. - Ne mogu podnijeti biti sama.
- Znam,
draga, kako ti je - meko reče Suzana, a njen glas zažubori u Vanjinom uhu.
- Žao mi je ...
- Samo
dođi, molim te - ponovi Vanja. - Ne mogu podnijeti biti sama!
- Biti
ću večeras kod tebe - obeća Suzana. - Otići ćemo na
noćno kupanje i pod mjesečinom o svemu razgovarati. Najviše o njemu,
prokletom Vilimu!
- Samo
dođi - moli je Vanja. - Potrebna si mi.
- Večeras
- ponovi Suzana. - A sad dozvoli da spustim slušalicu, spakiram se i
otiđem na autobusnu stanicu. Polazim prvim autobusom: to je obećanje!
- Hvala ti,
draga moja, hvala ...
Slušalica kao
da joj sama klizne sa uha na svoje mjesto i Vanja izgubljenog pogleda odšeta u
kuhinju i pristavi vodu za kavu. Nada se, kako će uz kavu srediti
uzburkane misli, koji tutnje u njoj poput snježne lavine. Silno jako i silno
ledeno. Ledeno-bolna sjećanja koja su na tako lijep način počela
...
... na samom
početku proljeća, dok se Priroda budila. Probudila se i Vanja, jer
upoznala je njega, Vilima. Visok, plavokos i zelenih očiju, dopao joj se
od prvog trenutka i nije mogla skinuti pogled sa njega.
- Ne gledaj
ga tako - reče joj prijateljica Nika. - Lomi ženska srca.
- Kako to
znaš? - upita je Vanja radoznalo.
- Moja je
sestra nasjela na njegovu slatkorječivost - odgovori Nika. - Sjećaš
li se moje sestre? Suzane?
- One
smeđokose mršavice?
- Nije ona
više smeđokosa mršavica - uz osmjeh reče Nika. - Sad je to krasna
osamnaestogodišnjakinja koja se zatelebala u profesora književnosti i koju je
on odbacio čim mu je dosadila.
- On je to
učinio? - u nevjerici upita Vanja, jer visok i zgodan joj se muškarac ne
doima okrutno, naprotiv: kao da blagost izvire iz njega.
- On! -
odreže Nika. - Ime mu je Vilim. I čini se, kako mu poetičnost služi
da zavodi žene. Nježne riječi, okrutno srce, bio bi njegov sažet opis!
Vanja je
površno sluša i ne skida pogled sa Vilima, ne može odvojiti pogled, shvaća
odjednom preneraženo. Ona, tridesetogodišnjakinja, samohrana majka osmogodišnjaka,
bulji u lijepog muškarca i ne može odvojiti pogled od njega. I želi ga!
Priznaje to samoj sebi, dok čuđenje zbog vlastite reakcije raste u
njoj i uopće se ne iznenađuje, kad primijeti kako joj Vilim, onako
visok i siguran u sebe, prilazi probijajući se između mnoštva: svi
traže osvježenje između činova, a kazalište je prepuno.
- Idem ja -
kaže Nika, koja primjećuje što se događa. - Nemoj poslije reći
da te nisam upozorila.
Vanja joj
želi nešto reći, ali Nika nestaje, Vilim je već pored nje i sa
smiješkom joj se predstavlja, pruža joj ruku, a Vanja ne može vjerovati u
nepobitnu činjenicu svoje vlažnosti: ovako se nije uzbudila još od svojih
pubertetskih dana ...
... Dani
uzbuđenja se nizali: znojni i vrući i požudni. Oboje su nezasitno
grabili jedno drugo i uvijek se iznova željeli. Vanja je bila uvjerena kako
će ovo stanje vječno trajati, jer drugačije ne može biti. Ne
smije biti! Vilim joj priča i šapuće upravo one riječi za kojima
žudi i koje želi čuti. Drhti pod njegovim dodirom i upija nasladu, još
naslade …Postaje nezasitna i želi ga samo za sebe. Zaboravila je na upozorenje
svoje najbolje prijateljice Nike, koja ju je još jednom predstavila svojoj
sestri Suzani i sa kojom se Vanja na neki čudan način sprijateljila.
Dvanaest ih godina života dijeli, ali to kao da im ne smeta, ni jednoj ni
drugoj. U njihovom prijateljevanju postoji samo jedna tema: Vilim.
Vanja je
nagovara, a Suzanu ni nije potrebno nagovarati da govori o Vilimu: ne može
prestati govoriti o njemu. I o onome što je doživjela sa njim.
- Kako ti je
bilo? - pita je Vanja. - Znaš, kad ste prvi put ...
- Čudno
- odgovara spremno Suzana. - To je jedina prrava riječ: čudno.
Vanja
osjeća nadmoć. Čudno, kaže ova mladica. Fantastično, kaže
ona. Bilo je fantastično i postaje svaki put sve bolje i bolje i želi ...
... da nikad
ne prestane, a sada je prisiljena prihvatiti kraj. Zasitio se njenog tijela,
razumjela je od čitavog njegovog pričanja i boli je to i jedva
čeka Suzanu, na čijem će ramenu moći plakati, jer ona je
njena supatnica, prošla je kroz istu moru i postati će jedna drugoj
tješiteljice.
More je toplo
i okupano mjesečinom i njihova gola tijela, Vanjino i Suzanino, bljeskaju
se pod srebrnastim osvjetljenjem, dok izlaze iz mora, a kapljice slanosti im se
otkidaju sa kose.
- Moramo ga
zaboraviti - kaže Vanja, dok se saginje onako gola: raskošna ljepota zrelosti
pod mjesečinom. - Hoćemo li moći?
- Moramo! -
odgovara Suzana. Vitko i čvrsto tijelo malenih i uspravnih grudi mami
pogled njene prijateljice: mladost u cvatu. - I uspjeti ćemo.
Ručnicima brišu mokru kosu. Iza njih su puna dva sata razgovora,
grljenja, tetošenja ... Istog trenutka kad je stigla, Suzana je otpočela
sa tješenjem i iako mlađa, preuzela vodeću ulogu. Ona je ta koja
pruža podršku i razumijevanje, a Vanja, ranjena srna, sve to prima sa
zahvalnošću.
- Sjedni
pored mene - reče Suzana i sjedne na ručnik: oko njih tišina,
noć je, samo šum valova i mjesečina. - Prija mi tvoja blizina. Znaš
da te volim.
- Znam -
odgovara Vanja i sjeda pored Suzane: dva gola i lijepa ženska tijela jedno uz
drugo, pod raskošnim osvjetljenjem punog Mjeseca. - Kakav li je to gad, kad se
tako ponaša ...
- Pst! - kaže
Suzana. - Ne govori o njemu. Ukrasti ću te od njega!
Iznenađena, Vanja osjeti Suzanin dodir na unutrašnjoj strani bedra,
ali je iznenađenje kratko poput treptaja ptičjeg krila i već joj
je taj dodir drag, poznat, poželjan. Dodir nježnosti. Tješenja. Prisnosti.
- Divna si -
šapuće joj u kosu Suzana - i želim te zaštiti od grubosti života. Biti
ću uvijek pored tebe, neću te nikada napustiti.
- Nikada? -
drhtavo pita Vanja, dok joj koža plamti pod pohlepnim milovanjem Suzanine ruke.
- Nikada -
šapne Suzana. - Uvijek ću biti pored tebe!
- Potrebna mi
je nježnost - kaže Vanja.
- Šuti -
zapovijedi joj Suzana. - Uživaj u trenutku. Ja sam tvoja nježnost.
Naginje se
prema Vanji i polaže svoje vlažne usne na njene uzdrhtale poluotvorene usne.
Trenutak miruju pod punim mjesecom, spojene
prvim ljubavnim poljupcem, sa kojim odbacuju sve ono prošlo i
okreću se ka novom, nepoznatom, ali uzbudljivom novom putovanju, u kojem
su obje voljne istraživati.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.