Savršeni covjek, tunel i otkucaj

Savršeni čovjek, tunel i otkucaj

Sve radim savršeno, ne zovu me uzalud savršenim čovjekom, pa ću i ovo učiniti savršeno jer drugačije ni ne znam.

Promatram ljude oko sebe i djeluju mi glupo jer ne znaju, a ja znam: dano mi je da znam. Želio bih da ne znam...ne, nisam siguran u to što bih želio, možda je ovako bolje, možda uspijem spriječiti prijeteće ludilo koje se nadvilo nad novootvoren tunel: moj tunel! Ja sam ga projektirao, nadgledao radove, pratio budno sve što se dogada sa njim, mojim tunelom, kako ga u mislima nazivam. Nisam propuštao ni jednu sitnicu u vezi tunela, borio sam se za njegovo ime i pobijedio: nazvao sam ga "Oko". Ime mu pristaje: tamo gdje izbija sa druge strane planine i gdje njegovo šuplje crnilo gleda sa visine na more, čini se kao da veliko i crno oko pažljivo motri na udaljenu plavu i nikada sasvim mirnu površinu mora. Cesta se iz njegovih otvorenih usta polako i blago spušta prema moru, zavoji su cesti, planina je visoka i zavoji ublažavaju brzinu i omogućuju diviti se predivnom pogledu.

- Savršeni tunel - rekao mi je gradonačelnik, jučer na prijemu. - Ali me to ni ne čudi: koliko čujem, vi ste savršen čovjek! Svi vas hvale. Čestitam!

- Samo se trudim posao obaviti kako treba.

Mnogo se jelo i pilo na prijemu i mislio sam, da onaj neugodni i škakljivi osjećaj u mojim grudima potječe od neumjerenog konzumiranja pića, ali, dok sam prao zube, spremajući se na počinak, a bilo je tri poslije ponoći, udari me crna šaka pravo u moj uzbuđeni um i baci me u budućnost.

Drhteći ispred ogledala, sa četkicom za zube u drhtavoj ruci, vidio sam ono što nikako nisam želio vidjeti. Tunel, moj tunel "Oko" ne postoji, umjesto njega zjapi dolina, kanjon, posvuda izlomljene stijene, a medu stijenama, o bože...medu stijenama vidim komade savijenog i opaljenog lima, goruće gume i vidim tijela, dijelove tijela, sve je razbacano u ludom i kaotičnom neredu i čitava okolina gori, gori, dim se, crn i veoma gust, neumoljivo diže visoko, visoko do oblaka, ogroman je to dim i prekriva nebo koje se crni, više nije plavo.

Tresem se su kupaonici i još se uvijek nadam da je to kratkotrajno ludilo i da će proći, jer jednom sam to već doživio, samo je onda u pitanju bio aerodrom. Čekao sam sa ostalim putnicima da me pozovu za let u Pariz, kad se u mom duhu odjednom otvorila stravična slika: na beskrajno plavom nebu visi ogroman putnički avion, koji slijedećeg trenutka postaje crvena okrugla buktinja i koja uz stravično-glasni prasak odašilje u plavetnilo crvenilo nasilne smrti.

Okrenuo sam se i vratio kartu i tek kad sam izašao iz zgrade aerodroma, postao sam svjestan svoje ludosti, vratio se i pokušao ponovo uzeti kartu, ali bilo je kasno: avion je već poletio, bez mene, koji sam stajao u zgradi i gledao ga kroz veliki ostakljeni zid kako se udaljava u visine i postaje sve manji i manji.

Jedan sat kasnije dogodilo se upravo ono što sam u duhu vidio, dok sam čekao na poziv za let. Čuo sam u kolima, dok sam se, ljut na sebe što sam zbog nekog glupog predosjećaja propustio važan mi sastanak: avion je eksplodirao u zraku i nitko od 278 putnika i članove posade nije preživio...više nisam bio ljut na samog sebe. Strah je zamijenio ljutnju i morao sam zaustaviti se i drhtati sa rukama na upravljaču. Što je to sa mnom? Kako to da sam vidio budućnost? Hoće li se to ponavljati?

Nije se ponavljalo pune tri godine: do sada! U duhu, dok i dalje drhtim u kupaonici, vidim naslove novina koji vrište masnim slovima o pokolju u tek otvorenom tunelu, mom tunelu. Na stotine mrtvih, osakaćenih, unesrećenih...

Odlučujem: neću to dozvoliti! Ne mogu i ne smijem dozvoliti tragediju tolikih razmjera. Sam ću dignuti u zrak jedan ulaz tunela i spriječiti nesreću... Inženjer sam, projektirao sam "Oko" i lako mogu doći do eksploziva, do svega što mi je potrebno i znam gdje ga moram postaviti, odlučan sam sve učiniti ne bi li promijenio budućnost. Promijeniti ću je: ovog ću puta spasiti ljudske živote.

Vozim u gluho doba noći, vozim brzo i prebrzo i zaustavlja me policijska patrola.

- Zašto tako brzo? - pita me policajac.

- Žurim - kažem - ali obećavam, od sada ću voziti mnogo sporije. Obećavam.

Ali me on ne pušta tako lako: ispituje me ovo i ono, a ja postajem sve nervozniji i nervozniji, a on to, naravno, vidi i postaje sve znatiželjniji i ne prestaje sa pitanjima, uvijek istima i gubim živce i počinjem vikati...

- Izađite iz vozila! - naređuje mi policajac.

Naravno da pronalazi gomilu eksploziva i detonatore umotane u deku i bačene nemarno na stražnje sjedalo.

- Uzimam vam ključeve - kaže policajac. - Za sada je vožnja završena.

Javlja se svojoj centrali i govori im što se događa, kakvu je čudnu pticu ulovio u dubokoj noći i sa kakvim čudnim materijalom.

- Pustite me! - molim ga glasno i kršim ruke i umalo da ne zaplačem. - Molim vas, pustite me! Strašna će se nesreća dogoditi, ako me ne pustite. Sat kuca, otkucava i doći ce onaj glavni, veliki i razorni otkucaj i više ništa nećemo moći ućiniti. Ne dozvolite da posljednji veliki otkucaj dode i pobijedi, molim vas...

Dosađujem mu kuknjavom i on me sa prezirom gleda i iskorištavam njegovu trenutačnu neopreznost: udaram ga stisnutim šakama po vratu, udarac je jak i nemilosrdan i policajac pada. Uzimam svoje ključeve iz njegovog džepa i što je brže moguće napuštam mjesto: nemam vremena za gubljenje.

Četiri sata kasnije sjedim u kolima, udaljen sam od svog "Oka" nekoliko kilometara, na vrhu sam susjednog brda, sa koga mi puca pogled na tunel. Moram vidjeti jesam li uspio. Ne sumnjam previše: znam da sam savršeno obavio posao i da će za koji trenutak zemlja se otvoriti i pakao početi.

- To je on - čujem kako netko govori.

Za čas me okružuje policija, neki u uniformi, a neki u običnim odijelima, ali jasno je da su policajci.

- On me je mlatnuo - kaže prometni policajac i pokazuje na moje stražnje sjedalo. - Evo deke...eksploziva nema: to je onaj koji smo pokupili iz tunela. Ludak jedan...

- Što ste ucinili? - pitam u nevjerici, a u meni krikovi bola: uzalud, sve je bilo uzalud.

- Molim vas, mirno izađite - nareduje mi jedan u bijelom i tek sad primjećujem bolnicka kola.

Otimam se, ali oni su jači, više ih je i zabijaju mi mu lijevu mišku injekciju. Vode me, čvrsto me držeći, prema ambulantnim kolima.

- Ne razumijete! - vičem im. - Posljednji je otkucaj tu: vi ste ga aktivirali!

- Jadni luđak - čujem jednog od njih. - Sasvim je skrenuo!

Ali ja znam da nisam skrenuo. Potvrđuje mi to gromoglasni prasak koji odjekuje upravo u trenutku dok se svim silama odupirem ulasku u ambulantna kola. Prasak je zaglušujuci i uskoro do nas dopire vruć vjetar, a u rano jutro, zora je tek crvenkasto zarumenjela, podiže se ogroman i crn oblak dima.

- Isuse! - kaže jedan, ne znam koji. - Nismo pronašli sav eksploziv. Pogriješili smo, prevario nas je...

- Nisam to ja! - urlam, uzalud urlam. - Ne može se umaknuti tome! Ne može!

- Vodi mi tog luđaka dalje od očiju - kaže jedan bijesno me ošinuvši pogledom.

Puštam da me doslovno ubace u ambulantna kola. Čemu se opirati. Ono ne možeš pobijediti!