Lastavice

Lastavice

Nekada ih je bilo bezbroj!

Sjećam se djetinjstva i neba u žarkom ljetu, koje se crnilo od lastavičjih jata. Djetinjstvo obilno lastama. A sada? Svaki put kad podignem pogled prema beskrajnom plavetnilu i umjesto ogromnih jata razigranih lasta opazim samo nekoliko njih, jadnih i čini mi se tužnih, zahvati me tuga. Tuga sjećanja. Gledam ih onako osamljene i tužne, jer sigurno u sjećanju imaju pohranjeno znanje svoje vrste i sjećaju se slavnih dana prošlosti, kad su se u milijunima jedinki sakupljale i zajednički polazile na dug i opasan put, uvijek prateći ljeto, prateći toplinu.

Gdje su nestale laste mog djetinjstva?

Sjećam se ...

... sa beskrajno plavog neba Sunce pali, prži, sagorijeva i kamen ispod njegovih zlatnih plamtećih zraka. Kraj je ljeta i svakog je dana sve toplije i toplije, toplota se pretvorila u vrućinu, vrućina u nesnosnu sparinu...sve postaje nesnosno, sve ide na živce. Tako je sa većinom, ali ne i sa mnom.

Uživam. U onome u čemu još nikada nisam uživao i o čemu sam do ovog ljeta znao samo iz knjiga i filmova. Uživam u ljubavi...

Kristina leži do mene. Oboje smo goli, sakriveni smo stijenama, more nam gotovo oplakuje stopala. Gledamo se pomalo smeteni, jer ni ona, a ni ja ne znamo kako se to stvarno radi i jesmo li to dobro učinili. Nesigurni smo. Ali ima slasti u našoj nesigurnosti. I usprkos nesigurnosti uživamo u trenutku. Koji je neponovljiv. Nezaboravan. I sve pohlepno upijamo u sjećanje.

- Stid me pitati - kažem joj - ali moram. Puknuti ću, ako te ne pitam.

- Pitaj - odgovori Kristina, a oči boje mora sakrivaju joj tamne i duge trepavice.

- Je li ti bilo lijepo? - pitam i crvenim, znam to, osjećam i ljutim se na samog sebe zbog toga.

- Pa, znaš... - nesigurno kaže ona i izbjegava moj pogleed. - Čuo si me...

Jesam, čuo sam je, sad se prisjećam: onih njenih slatkih i kratkih uzdaha, još malo pa da se pretvore u lepršavi krik, prigušen, stidljiv, nesiguran. Neću ih nikada zaboraviti, te tihe krikove slasti, želim joj reći, ali riječi ne izlaze, šutim i ljutim se na sebe zbog toga. Želim biti nježan prema Kristini, a stid me govoriti nježnosti. Tek sam prevalio šesnaestu, ona isto tako i sve nam je to novo, nepoznato, zastrašujuće.... Zakoračili smo u svijet odraslih i ne snalazimo se u njemu. Ne još.

- Čini mi se - kaže ona tužno - da si razočaran.

- Ma, ne, nisam! - brzo odgovaram. - Nikako nisam: bilo je predivno. Možda da je duže...

- Ne! - prekida me Kristina i smiješak joj blago preleti usnama. - Bilo je dovoljno. Ne brini, zbilja je sve bilo u redu.

- Dobro onda - kažem i osjećam se slobodnim: nesigurnossti pomalo nestaje, a zamjenjuje je euforija zbog doživljenog: grudi mi se slatko nadimaju.

- Moram kući - kaže moja Kristina. - Ne smijem zakasnitti, putujemo...

- Vidjeti ćemo se iduće ljeto - kažem joj, navlačeći kupaće gaćice i gledajući u nju, kako čini isto što i ja: nespretno se oblači, sakriva nagost ispred mog radoznalog pogleda. - Biti ću ovdje.

- Doći ću! - obeća Kristina i pogleda me pravo u uči, a u mojim grudima glazba. - Obećavam!

- Jesi gotova? - pitam suvišno, jer vidim da je sasvim obučena: kratke hlačice i plava majica.

- Jesam - odgovori ona. - Možemo poći.

Krećemo, držim je za ruku i osjećam vrelinu njenog dlana i sjećam se vreline...

U trenutku kad izbijamo na čistinu, silno se jato lastavica podiže prema svjetlo-plavom nebu, ispuni ga svojim crnilom, ispuni ga cvrkutom, ispuni ga lepršanjem krila ispuni naše zadivljene poglede.

- Od sada - kažem Kristini stišćući joj ruku i gledajući je u oči - svaki put kad vidim lastavice, vidjeti ću i tebe.

Šuti. Ali pognuta joj glava i rumenilo obraza rječito odgovara. Riječi su suvišne. Tišina je naš prijatelj. Čujemo neizgovoreno. Osjećamo.

...Trenutak dalekog ljeta zamrznut u mom sjećanju. I zbog toga mi beskrajno nedostaju jata lastavica!