Provalija

Provalija

Jedna mi se misao Nietzsche-a od ranog jutra mota po glavi, ni na tren me ne napušta, a toliko to priželjkujem, da me boli.

Dobri je stari i pametni Fridrich rekao: "Ako dugo zuriš u provaliju i provalija zuri u tebe". Mi smo zurili u nju, u provaliju, Goranka moje strasti i ja. Provalija nam je uzvraćala zurenje, ali mi smo to shvatili kao izazov i prkosno se uvijek iznova penjali na vrhunce strasti, jedno sa drugim, u grčevitim zagrljajima, koji su postajali sve strastveniji i strastveniji, dok su nam tijela izgarala, umovi umirali, nismo mogli misliti, samo su osjetila, nadražena do ludila, treperila u nama, neprekidno, svakog dana sve više i više, svake noći jače i jače.

- Ime ti pristaje – kažem joj jednog poslijepodneva.

- Kako to misliš? - pita: radoznala je, jako.

- Voliš se penjati na gorja strasti – kažem joj i milujem joj bok. – Goranko, što je gora viša i strmija, ti je hrabrije i strastvenije osvajaš i volim te zbog toga!

- Ah, strast – kaže ona i grize mi uho. – Strast …

Vikend je prohujao i nema je i ponovo sam bez nje, koja je nedavno ušetala u moj život, ali po prvi put u životu javlja se još nešto, što ranije nisam poznavao: osamljenost. Zbunjen sam.

Kad čujem zvuk mobitela, krv mi brže struji žilama: tek tada živim, osjećam. Sve je drugo iščekivanje. A njen glas u mom uhu… koliko je to uživanje!

- Mogu dolaziti vikendom - reče mi Goranka mobitelom. - Hoće li biti dovoljno?

- Neće biti dovoljno - kažem joj promuklo, jer od samog njenog glasa u meni se probudi muškost, žudnja i bol želje zavlada mojim životom. - Ali morati ću se zadovoljiti, zar ne?

- Morati ćeš - reče ona potiho. - I ja bih htjela nepreekidno ležati uz tebe isprepletenih nogu i pomiješanog daha. Udisati te…

- Volim glatkoću tvojih nogu - kažem joj tiho, promuklo. - Volim se penjati rukom uz glatke litice tvojih lijepih nogu i dopirati znatiželjnim prstima do onog čarobnog brijega, koji...

- A zar ti se ne čine prekratke? - prekida me Goranka, a smijeh joj izvire iz grla i ja je u mašti vidim, oči joj blistaju, grudi se uzbuđeno podižu, traže moj dodir. - Moje noge?

- Ti si moja minijatura - kažem joj tiho i umirujući, jer znam kako se kritički odnosi prema svojoj visini: sitna je, jedva sto i šezdeset centimetara strasti. - Da si viša, ne bih mogao izaći na kraj sa tobom. Mala si, sitna, ali pružaš pomamno i vrhunsko uživanje! Svojim me minijaturnim tijelom uvodiš u nepoznate zemlje beskrajnog uživanja u kojima bih zauvijek htio ostati. Tvoje ruke oko mog struka, dok me snažno privlačiš prema sebi i u sebe su poput zelenih puzavica: posvuda su istodobno prisutne i obavijaju mi čitavo tijelo. Ti si moj bršljan.

- Znaš li, da me rosa kupa? - pita stegnutim glasom zbog koga drhtim. - Vlaga i magla zavladala u meni i oko mene! Dovoljan je samo tvoj glas i sve je tu, sve od prošlog susreta! Čujem one svoje krikove uživanja i zajedničko stenjanje i još samo tvoja vruća kiša pomiješana sa mojom kišom nedostaje da me potpuno ispuni. Reci mi, ludimo li mi to?

Trenutak, kratko-dugački, potpuno izgubljen u vremenu i prostoru, bezvremenu, mirujem, ne odgovaram, a um mi titra, uzbuđen, napet. Sve one ludo erotske noći bljeskaju mi u sjećanju i grudi mi se nadimaju i osjećam njen dah, njušim njen znoj, ližem ga i poznajem mu okus i volim taj okus i želim ga neprekidno lizati, želim joj čitavo tijelo polizati, onako sitno, malo, predivno, čvrsto, na kome blistaju kapljice znoja izazvane strašću, biseri strasti na njenoj glatkoj i podatnoj koži i želim...

- Ništa ne odgovaraš - kaže Goranka. - Jesi li se uplašio? Straasti između nas?

- Nisam se uplašio! - odmah iskreno odgovaram i želim je sad, odmah i patim što nije uz mene da zadovoljim njenu i svoju požudu.

- Razmišljaš... - prošapta Goranka.

- Razmišljam...

- Izgubiti ćeš spontanost - tiho kaže ona i grleno se nasmije. - Nećeš više drhtati u mom zagrljaju, iscrpljen, nemoćan, poslije dva sata vođenja ljubavi...

- Vođenja ljubavi...? - prekidam je sa laganim osmjehom i zamišljam njeno golo tijelo uz svoje. - Ti to zoveš vođenje ljubavi?

- Ne! - odgovori ona istog trena. - Zovem to isisavanje, gutanjem tvoje snage, tako to zovem. Proždiranjem! Jebanjem! Pomamnim jebanjem! Ali ima i ljubavi, jako mnogo ljubavi usprkos tolikoj strasti koja mi, dok dugotrajno svršavam pod tvojom snagom, oduzima razum i svede na običnu znojnu i drhtavu životinju. Volim kako ne skidaš pogled sa mene, kako me gledaš u oči, neprekidno pažljivo gledaš. Pogledi! Naši pogledi sve to umataju u ljepotu i možeš to bilo kako zvati, ali je to jedino neponovljiva ljepota strasti. I ništa više. I ništa manje! I ne možemo tu čistoću uprljati, bez obzira kako je nazivali. Ljubav. Tvoja i moja ljubav! Vidim ti je u očima, a sigurna sam, kako je i ti vidiš u mojim očima.

- Pratim njihovu boju - kažem joj uzbuđeno: taj me razgovor raspalio, krv mi udara u glavu i želim je kao nikada do sada i proklinjem daljinu koja me razdvaja od nje: svaki mi je kilometar koji me udaljava od moje strasti smrtni neprijatelj i mrzim svaki milimetar svakog kilometra. - Oči ti trepere dok prodirem u tebe...

- Dok se stapamo - kaže ona promuklo. - Dok postajemo jedno...

- Mi smo uvijek jedno - kažem joj. - I sad smo jedno, usprkos razdaljini koja nas razdvaja...

- Kojoj razdaljini? - pita Goranka, a smijeh joj radostan i slutim iznenađenje i zbunjen sam.

- Kako to misliš? - zbunjeno pitam i nastojim se pribrati.

- Otvori vrata stana - reče Goranka razuzdanim obećavajućim glasom - i pusti me ući u stan, povali me na krevet i ne puštaj me iz kreveta do ponedjeljka, jer mi tri dana uživanja nisu dovoljna sa tobom. Došla sam dan ranije i drhtim ispred tvojih vrata i želim te i želim te toliko da mi se vlažnost cijedi niz noge i požuri, požuri, ne mogu više bez tebe, ne mogu i ne želim više čekati...

Uzbuđen do ludila, u dva se koraka stvorim do vrata, otvorim ih, a ona, moja Goranka, moja strast, moje meso i moja krv, moj dah i moj život, gleda u mene a na licu joj smiješak koji nema imena, ali ja svejedno znam kako se zove. Grabim je i ljubim i svlačim, dok nam jezici pomamno istražuju, oči trepću, ruke grabe: sve bi željele odjednom obuhvatiti.

I počinje produženi vikend strasti, jer došla mi je dan ranije, poklon od dvadeset i četiri sata više uživanja, najbolji mogući poklon. Ni jedan drugi ne želim. Samo nju. Goranku. Strast.

- Kako mi je ime? - pita me, gleda me u oči, a tijela nam se njišu u slatkim grčevima koji nas još i više spajaju. - Moje pravo ime?

- Provalija - kažem stenjući jer vrhunac mi se približava, ona to zna i upravo zbog toga pitanje postavlja baš u ovom znojnom i drhtavom trenutku. - Koja me zove.

- I... u... koju... upadaš - prostenje Goranka uvijajući znojno i klizavo tijelo ispod mog tijela i čvrsto mi zabijajući nokte u ramena. - Ahhhhhhhh...ne želim da ovo ikada prestane!

Ostati u provaliji. Provaliji strasti. U koju smo zajedno zurili. I koja je zurila u nas.

Pitam se kroz maglu: što je na dnu provalije, u koju tako rado i slijepo uskačemo? Ali ne brinem previše, dok me provalija uživanja vuče i u koju padam sve brže i brže, zanos me obavija, Sunca se rađaju, sve bljeska i treperi, sve je nježnost i strast, život i smrt i padam, padam, padam...